Stvaranje Babilona koji to nije #2: Trokut jezične paranoje i uzajamnog negiranja
Nakon što sam se u prethodnom tekstu pozabavio hrvatskom jezičnom politikom s posebnim osvrtom na Hrvate u BiH, red je da reknem nešto i o srpskoj i bošnjačkoj jezičnoj politici.
Tako se npr. u jednom članku o srpskom jeziku na Politika.online može pročitati ni manje ni više nego: „U poslednje vreme primetno je da se za stanicu trolejbusa i autobusa upotrebljava reč stajalište. Mnoge ukorenjene srpske reči i konstrukcije nestaju ustupajući mesto onima uobičajenim u govoru Hrvata.“ Eto sad Hrvati tobože kreiraju Srbima jezični standard! Nigdje međutim nije objašnjeno na koji način se provodi ta hrvatska jezična „majorizacija“ nad ugroženim srpskim jezikom.
Na sličnom tragu je i rad prof. Biljane Samardžić s Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, koja ističe „da srpski lingvisti moraju biti složni i stati u odbranu srpskog jezika, koji se strmoglavo rasparčava na varijante, koje su se preimenovale u posebne jezike u BiH.“ Ovdje međutim nailazimo na bitnu razliku između hrvatske i srpske jezične politike. „Nigdje u svijetu ne postoji jedan jezik koji ima više nacionalnih imena. U Federaciji BiH zvanično su u upotrebi tri jezika – bosanski, hrvatski i srpski; a u Republici Srpskoj jedan – srpski, i dva pisma – latinica i ćirilica. Međutim, svi govornici sa bosanskog i hercegovačkog područja bez obzira kojim od navedenih jezika govore, se apsolutno razumiju. Kako tu činjenicu objasniti strancima koji dolaze u BiH?“ Tu činjenicu prof. Samardžić implicitno objašnjava kao i većina srpskih kulturnih radnika: svi ti ljudi pričaju srpski, svi su oni Srbi, makar se neki od njih drugačije zvali, i makar neki od njih „toga ne bili svjesni“, kako je zborio Vuk Karadžić. Formula po kojoj srpski kulturni radnici shvaćaju kulturu Južnih Slavena (neki idu i šire od Južnih Slavena) jest otprilike ova: A+B=srpsko, pri čemu su i A i B zacijelo srpski, makar se oni sami zvali A i B. Nema te kulturne pojave pod nebom nad ovim dijelom svijeta koju srpski kulturni nacionalizam ne prisvaja i naziva srpskim. Kao što nema te kulturne pojave pod nebom zapadno od Hrvatske koju hrvatski kulturni nacionalizam ne odbacuje i panično nastoji odstraniti iz svoje kulture.
Pa tako, dok se hrvatski nacionalizam (posebno u posljednje vrijeme, usp. slučaj oko tabli u Vukovaru) grozničavo želi odreći ćirilice i ekavice, dotle prof. Samardžić piše ovako: „Srpski jezik ima dva pisma – latinicu i ćirilicu, i dva izgovora – ekavski i ijekavski. Ako se odreknemo jednog izgovora i jednog pisma, to bi značilo da Srbi u Bosni ne govore srpski već hrvatski jezik (ijekavica, latinica).“
Ovdje treba dodati i jednu zanimljivost vezanu za srpsku jezičku politiku u BiH. Naime, premda jezična politika RS-a potpuno ignorira činjenicu zajedničkoga bh. jezičnog konteksta, ipak kao pozitivan treba ocijeniti potez kada su nakon odstupanja s vlasti Radovana Karadžića vlasti u RS-u poništile političku odluku o obaveznom uvođenju ekavskoga izgovora u službenu upotrebu (tada je nastala prava zbrka, i dan danas mogu se naći video-zapisi na kojima novinari „izvještavaju iz Beljine“), kako bi se RS jezično potpuno izjednačila sa Srbijom. Jezična politika bh. Hrvata takav stupanj samostalnosti očigledno nije dostigla.
Dok hrvatska jezična politika najčešće prakticira odstranjivanje i odricanje, a srpska prisvajanje i uzurpiranje, bošnjačka kulturna politika još varira između ova dva modela, ali stoji sve bliže ovom drugom. Dok Srbi govore o samo jednom jeziku u BiH kao srpskom, dotle Bošnjaci govore o samo jednom jeziku u BiH kao bosanskom, s poprilično sličnim implikacijama: to je tobože jezik koji izvorno „pripada“ njima, dok su Hrvati i Srbi kontaminirali svoj jezik i identitet pod utjecajem susjednih država.
To jest reakcija na negiranje bosanskog jezika od strane srpske i hrvatske jezične politike („Bošnjaci koriste srpski jezik, pričaju srpskim jezikom, ponešto ukradu iz hrvatskoga jezika i onda to nazovu bosanskim jezikom“, kako npr. zbori portal HercegBosna), ali reakcija koja samo pokazuje srodnost svih južnoslavenskih kulturnih nacionalizama. Pa tako se na portalima IslamBosna i Bošnjaci.net može pročitati: „Za vrijeme Jugoslavije Srbi i Hrvati, potstaknuti panslavističkim pokretom, stvorili su nove vještačke norme zajedničkog pisanog jezika, koji su Srbi zvali srpsko-hrvatski, a Hrvati hrvatsko-srpski. Kao osnova tog vještačkog jezika korištena je studija Vuka Karadžića 'Reforma srpskog jezika', po kojoj je štokavsko narječje bosanskog jezika istočne Hercegovine ijekavskog izgovora preinačeno na ekavski izgovor i dodat mu atribut srpski. Time je jedan dijalekat bosanskog jezika postao osnova za srpski odnosno hrvatski literarni jezik. To nam jasno potvrđuje da bosanski jezik (kako su željeli predstaviti) nije nastao pod uticajem hrvatskog ili srpskog, niti je bosanski jezik nekakav njihov dijalekt.“ Dakle, u dokazivanju postojanja bosanskog jezika ide se dotle da se odriče postojanje hrvatskog i srpskog jezika, koji su u ovoj koncepciji tek nekakve mutacije jednog dijalekta bosanskog jezika.
Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju naziva bosanski jezik obrazlažu povijesnim argumentima, nisu u pravu. Naime, onaj „bosanski“, koji Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama, nastavnim programima), i koji politički percipiraju kao svoj nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni bosanski jezik na koji se pozivaju, nego ideološki jezik koji se tvori (najčešće jezično grotesknom) reafirmacijom orijentalizama i arhaizama. To svakako nije ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, a ne politički „standardizirano“. I jedan i drugi pravi bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govorni, imali su i imaju „širinu i dubinu“, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju svi njegovi govornici. Taj jezik je, kao i dva susjedna, sakat i manjkav upravo za onaj dio jezika koji se isključuje apsolutiziranjem razlika od susjeda.
I kad se te razlike apsolutiziraju na više razina – na razini ne samo jezika, nego i nacije i vjere – onda dobijemo jezičnu politiku kakvu lijepo ilustrira primjer bošnjačke kampanje uoči popisa stanovništva, pod nazivom „Ja sam Bošnjak. Vjera mi je islam. Jezik mi je bosanski.“ Implicitno, bosanski jezik bi bio jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci, i to islamske vjeroispovijesti. Jezik, čiji je standard određen ne samo nacijom, nego čak i vjerom? Tada bi to značilo, kako je lucidno primijetio Boris Dežulović, da je „osnovna razlika između hrvatskog i bosanskog jezika u - arapskom.“
Neki će opet reći da je razlika u glasu h, klasičnom primjeru tendencije bošnjačke jezične politike da bude što različitija od srpske i hrvatske. Dok hrvatski i srpski kultur-nacionalisti negiraju i ismijavaju upotrebu glasa h u bosanskom jeziku, dotle ni napadno i neprirodno korištenje glasa h, često i u riječima u kojima se taj glas izvorno nije koristio, ne predstavlja ništa manju zloporabu te glasovne karakteristike bh. podneblja.
Vjerojatno neke od najljepših riječi o upotrebi glasa h u bosanskom jeziku izrekao je nekadašnji banjalučki profesor književnosti Ante Ćosić: „Glas 'h' umekšava i oplemenjuje riječ. Čuva je od kvarenja i raspadanja. Zato je duhan mekši od duvana, mehlem je ljekovitiji od melema, kahva bolje miriše od kave, jer upravo glas 'h' daje kavi aromu. Mahrama leprša na vjetru, a marama, teška i beživotna, visi s taraba. Neki se hrane glasom 'h' kao boa constrictor s ljudima, te im riječi ostaju bez glave: A'medija, 'Uso, 'Ajro. Gospodin Mahmut se bez glasa 'h' pretvara u mamuta, u životinju. Zaključimo, 'h' predstavlja nježnost, lepršavost, eliksir zdravlja, a bez njega ne bi bilo ni nježnog vjetra- lahora.“
Kao ni hrvatska i srpska jezična politika, ni bošnjačka jezična politika nije lišena paranoje i teorije o ugroženosti. Paradoksalno, i njima je opet kriv – hrvatski jezik. Tako se na jednom forumu mogu pročitati jadikovke o „kroatizaciji“ bosanskog jezika. Kao ni u slučaju jadikovki srpskih lingvista, ni ovdje nije objašnjeno na koji to način hrvatski jezik „majorizira“ bosanski. A evo i pritužbi: „I ja govorim bosanskim ali je činjenica da se ono kako govorimo i kako smo govorili sve više kroatizuje odnosno uvode se nove riječi i izrazi. Dovoljno je pogledati dnevnik na FTV i sve ti je jasno. Šta mi imamo od toga što kažemo da govorimo na bosanskom kad sve više i više naginjemo hrvatskom. Odbacili smo kahva i lahko a uveli smo razina i reagirati umjesto reagovati.“, ili „U medijima nije moguće čuti lahko, mehko, kahva... ali je postalo normalno čuti razina umjesto nivo, nogomet umjesto fudbal, puk umjesto stanovništvo, reagirati umjesto reagovati itd... Jasno je u kojem se smijeru ide.“ U smjeru „majorizacije“ bosanskog jezika od strane hrvatskog, možda? Ovdje čovjek postane malo zbunjen. Hrvati se bune da na FTV-u nema hrvatskog jezika i traže svoj kanal. Srbi se ne bune što na FTV-u nema srpskog jezika, jer se koncentriraju na svoje kanale na srpskom jeziku. I onda se još i Bošnjaci bune da na FTV-u nema bosanskog jezika. Kojim se onda jezikom govori na FTV-u? I tko tu onda koga u ovom ludom podneblju, da prostite, majorizira?
Ne bune se naravno Bošnjaci samo protiv tobožnje kroatizacije jezika. Na meti je i - ekavica. Koju je uzoriti intelektualac Fatmir Alispahić proglasio – jezikom genocida. Na temelju kojih i kakvih znanstvenih pretpostavki se neki jezik može proglasiti jezikom genocida, ostaje nepoznato. I dok se u svom tekstu obrušava na „kreveljenje na ekavici“ komentatora Marijana Mijajlovića, Alispahić piše i ovo: „nedopustivo je da iko, pa makar to bio i Mahatma Gandi, na jeziku susjedne države prenosi naš najvažniji državni sportski događaj.“ Implicitno, srpski je jezik susjedne države, a ne i jedan od službenih jezika u BiH, kako je već određeno u ovom našem poslijeratnom babilonskom bunilu. Implicitno, Bošnjaci koji u nekim regijama govore ekavicom također govore jezikom genocida. Eksplicitno, gospodin Fatmir već duže vrijeme govori jezikom cerebrocida.
Nakon ovog kratkog i nesustavnog presjeka hrvatske, srpske i bošnjačke jezične politike, u sljedećem nastavku preostaje nam pokušati skicirati odgovor lingvistike na pitanje da li se u BiH govore tri jezika, ili ipak, u konačnici, samo jedan?
Stvaranje Babilona koji to nije #1: O kusuru i izvratku
Marijan Oršolić | Prometej.ba
09.05.2014.