Na sve izjave, a svaka kod njih je državnička i mudro sročena, ovdašnjih SDA-ovaca čovjek može samo zanijemiti, jer teško je dodati, proskribirati, a tek nemoguće se čini dopuniti, Fadilovo citiranje Krleže, ili Bakirovo epigonsko mumlanje nazor naučenih teza vlastitog mu oca. To propinjanje na zadnje noge, ne bi li se djelovalo pametno u datom momentu, bez konteksta i osnovnog poznavanja, recimo, ko je Miroslav Krleža, satira je samo po sebi, kafanski vic, pa je svaka elaboracija datih pojava tek objašnjavanje vica – što je oduvijek neukusna rabota.

Pa ipak, kako u parlamentarnoj demokratiji, barem za dio nas, pisanje dođe kao jedini onemoćali alat, a Fadil, makar i kao Ugursuz jednog dvora i dalje je dio tog dvora, zapravo, savršena nijema metafora društva u kojem živimo, tako se mora zapisati svaki momenat ovog vremena – inače niko neće vjerovati da je bilo tako.

Ako se ne bave citatima koje ne razumiju, tada bistre geopolitiku, koju dobro razumiju, pod uslovom da je svijet baš onakav kakvim su ga oni zamislili. Ako su im početne premise o svijetu pogrešne, utoliko gore, jer ko će u tom slučaju izmaknuti temelje ontoloških bošnjačkih narativa – poput bjelosvjetske mržnje i neuralgične tačke svijeta centrirane na Sebilju. No, tek za arhivske potrebe, vrijedi ipak zabilježiti slučaj kada je član Predsjedništva SDA, intelektualac u očima i riječima Bakira Izetbegovića, Haris Zahiragić, glavom i bradom, kako ni Tito nije mogao, okrenuo pravac djelovanja cijelog jednog naroda.

Zahiragić je tako zaprijetio Zapadu, ali mudro i suptilno, da niko ne shvati taj diplomatski rječnik kao opomenu, nego kao opciju i mogućnost, izjavivši sljedeće: “Ukoliko međunarodna zajednica nastavi na ovakav način tretirati političku volju bošnjačkog naroda, ja ću se lično potruditi i pobrinuti da bošnjački narod u svijetu počne tražiti nove prijatelje”, te pojasnio... “Razne, i Kineze i Ruse. Možemo mi i sa Srbijom praviti bolje odnose jer očito s Hrvatskom nismo u stanju napraviti ih. Zašto Bošnjaci i Srbi ne bi pokušali napraviti neku potpuno novu politiku?”.

To što Zahiragić, ni kriv ni dužan, posjeduje analfabetske diplomatske sposobnosti, nije krimen po sebi, jer ovaj spiritus movens „političke volje bošnjačkog naroda“ barem izgovara do kraja, bebinje naivno, višemjesečne obavještajne porukice koje kreatori političkih (polu)prilika u Sarajevu odašilju prema predstavnicima Međunarodne zajednice. Primjetno je da se većina javnosti pozabavila sadržajem ove izjave, dok se patriotski dio novinara našao u strahu, kao da se otkriva kućna tajna, da ostatak svijeta ne čuje ovu veliku tajnu, asa u rukavu, kojeg bošnjačka politička volja drži i čuva kao nuklearni arsenal.

Daleko je važniji nastup očito uvjerenje samog Zahiragića da Bošnjaci, baš kao i Srbija, mogu trgovati vlastitom pozicijom. Zahiragić je, ne slijedeći primjer Alije Izetbegovića, počeo vjerovati u vlastiti spin, makar su mu ga izmislili i isporučili obavještajni krugovi. Dosad, postojao je cinički otklon, često spominjan i među samim članovima SDA, da su svjesni onoga što čine, da se izjave i ne trebaju uzimati za ozbiljno, jer je to politika. O moralnoj konotaciji nećemo, jer ključ je u promjeni ove paradigme. Otkako je nova generacija SDA političara zasedlala medijsku mašineriju koju svakako posjeduju dugi niz godina, taj cinički otklon se smanjivao, sve dok nije prerastao u vlastitu suprotnost – potpunu travestiju. Sadržaj i izraz u SDA suprotni su sadržaju i izrazu SDA. Ne čudi da se i SDA saopštenjem ogradila od izjava člana predsjedništva SDA, a potom i sam Bakir Izetbegović, koji se čudi šta je bilo Harisu Zahiragiću da to kaže. Naslućujete, Zahiragić je najmanje lagao od njih.

Zahiragić, naime, tek slijepo slijedi nekoliko tekstualnih, kontekstualnih i podkontekstualnih narativa iz obavještajne i nacionalističke kuhinje, a koje nemušto idu ovom linijom: da je Bosna i Hercegovina prevažno geostrateško mjesto, da svijet ima moralnu obavezu prema Bošnjacima, da je Rusiji Bosna skoro jednako bitna kao Ukrajina, da su toga svjesni u Briselu i Washingtonu, te da stoga sasvim je razumljivo da BiH, a Zahiragić će se za to „lično potruditi“, može malo upozoriti nestašne dečke Bidenove administracije da takav slastan mljac kakav je BiH žele i Rusija i Kina. Objasniti Zahiragiću Potemkinova sela ne vrijedi, kao i da tišina nestaje kad joj se ime spomene, te da ovaj „snažni“ spin alat ima vrijednosnu upotrebu samo u domaće dnevnopolitičke svrhe. Zahiragić snažno vesla u svom lavoru i ne može čuti.

Sizifov je posao razjašnjavati, iako prosvjetiteljski nalog traži da se društveni procesi dubinski analiziraju po kauzalitetu, zašto je dobro da ne postoji jedna „politička volja bošnjačkog naroda“ koju bi „lično“ vodio Haris Zahiragić, jer kako Krleža navodi „glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja.“

A kraj se ne nazire.

Suad Beganović, Prometej.ba