Otvaranje pristupnih pregovora sa Evropskom unijom za Bosnu i Hercegovinu predstavlja važan korak na putu ka punoj integraciji u EU. Iako je zeleno svjetlo koje je dato iz Evropske komisije, prije nego je i izglasano u Evropskom vijeću, početak novog puta, primjetno je da su određeni politički elementi hitro preskočili taj zaključak i došli do dramatičnog saznanja da ulaska u EU nema, jer nema datuma, te stoga pohvale i otvaranje pregovora ne znače ništa. Zapravo, po pisanijama njihove činovije dalo bi se zaključiti da je zeleno svjetlo crveno svjetlo, da će se EU raspasti, kao i da je sama opredjeljenost ka EU putu, iako je strateška i traje 20 i kusur godina, već po sebi problematična. Ovakve stavove nije iznio Milorad Dodik, iako bi upravo od njega očekivali ovu vrstu reakcija, nego ostaci duboke države, koji se obično u javnosti samonominuju kao patrioti i probosanska politička snaga. Njihov lider, Bakir Izetbegović, najagilniji je u korištenju sintagme „politička snaga“, a koja je ovih dana stacionirana u Vojkovićima. A kako je patriotska snaga završila baš tamo nemoguće je saznati iz takvih, paraobavještajnih krugova, ali se saznalo, pored procesa respiratori, otključavanjem prvo SKY aplikacije, a potom i vještačenjem telefona Ranka Debevca i Osmana Mehmedagića. Drugim riječima, stacionar u Vojkovićima bi mogao biti dodatno osnažen.

Neutralni posmatrač sa strane, koji bi za dobro vlastitih pogleda bio lišen svakodnevnih političkih histerija, kakvu su nedavno ispalili paraobavještajni krugovi na Franju Šarčevića, sigurno bi primijetio čudnu devijaciju u narativu takve patriotske snage, koja je godinama tvrdila, pozovimo ponovo Bakira Izetbegovića za svjedoka, da predstavljaju najstabilnijeg partnera Zapada, Sjedinjenih Američkih Država i da drže kurs ka EU i NATO porodici. Šta se to moglo desiti da odjednom pregovori nisu ni toliko važni? Iskreno, takav neutralni posmatrač bio bi velika i čista budala, koja bi politiku čitala iz deklarativnih istupa brojnih SDA funkcionera i, još važnije, kamufliranih bošnjačkih nacionalista odjevenih u šinjel modernih evropskih demokrata. Prisjetimo se izjave Alije Izetbegovića od 2. oktobra 1995. godine o NATO-u, koja suštinski odražava pogled na Zapad: „Iskreno rečeno, puno se ne guramo tamo. Mi smo zemlja „između Istoka i Zapada“. Mi smo uz to rijetka zemlja koja u svoje prijatelje ubraja istovremeno Ameriku i Iran i koja ima podršku arapskog i jevrejskog svijeta.“ Dovoljno je ovaj pogled spojiti sa današnjim i uočiti kontinuitet podozrivosti prema zapadnim institucijama. Nesumnjivo, mogao bi neko prigovoriti ovom tekstu da postoji još nekoliko kontinuiteta bošnjačke politike, kao i suprotnih izjava. S takvim kritikama se unaprijed treba složiti, jer ne primijetiti više kontinuiteta skoro je pa nemoguće, ali je još teže objasniti da kontradikcije takvog političkog stava neće donijeti ni EU u Bosnu i Hercegovinu niti će BiH unijeti u EU.

No, bezvrijedno je voditi polemiku sa patriotskim snagama dok histerišu. Sjetimo se histerije protiv Visokog predstavnika Schmidta, kao HDZ-ovog eksponenta, dok danas traje napad HDZ-a na Schmidta. Naravno da će javnost biti nahranjena pričom da je taj sukob fingiran kako bi se zaboravio pravi sukob Zapada i muslimana u BiH, koji eto dobiše zeleno svjetlo od krstaša. Bezbroj je takvih primjera, ali nije upamćeno da je nakon svakog novog nestalo raznih biopolitičkih teorija. Dapače, broj se povećao.

Pred opće izbore u Srbiji vodila se polemika među srpskim političarima oko vječite fascinacije Rusijom, ali su razlike bile u tome što je ne tako davno Putin naveo Kosovo kao nezavisno u svojoj elaboraciji napada na Ukrajinu, što Srbiji nije odgovaralo. Tabloidno ustrojena politika u Srbiji preko noći je zaključila da Rusija i nije neka država, nije ni neki prijatelj, a nije ni ekonomski div. Protiv Rusije pisali su vodeći režimski kerberi u Srbiji, a Dačić je podršku Rusiji platio, između svih ostalih problema, gubitkom stolice koja mu je godinama bila osigurana kao koalicionom priljepku. Tadašnja premijerka Ana Brnabić upravo je njegovu podršku Rusiji navela kao kamen spoticanja jer u kontekstu rata u Ukrajini je otežavao položaj Srbije, koja se, pazite, ne gura puno tamo u NATO i EU. Srbija, navodi dalje Vučić, želi ostati u dobrim odnosima sa svima, na Istoku i Zapadu. Poznato? U relativno blisko vrijeme u Bosni i Hercegovini SDA počinje govoriti protiv Sjedinjenih Američkih Država, onako kako to Srbija govori protiv Rusije, te otvara svoja vrata Rusiji i Kini. Potom slijedi korekcija pojedinih izjava, izražava se prijateljstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, a potom ponovo u kontekstu kažnjavanja Fadila Novalića otvara se paljba prema prijateljima. Pojedini autori iz ešalona patriotske snage pozivaju na pomirenje Sjedinjenih Američkih Država i Stranke Demokratske Akcije duboko vjerujući da komarac i slon pregovaraju gdje će slon nogom zagaziti. Rezultat je poznat.

Istini za volju, iako je Bakirova patriotska snaga spala na nekoliko krajnje neurotičnih javnih djelatnika koji žele na svaki mogući način da padne krv, na čemu vrijedno rade, jednako vrijedno kao što su zataškavali ubistva, taj podli rad orijentisan je samo i isključivo za domaću publiku. Veći problem predstavlja duboka država koja trenutno paralizira i sve snage troši na sabotažu Trojke, o čemu vrijedi pisati poseban tekst. Izjave predsjednice Europske komisije (EK) Ursule von der Leyen da je napravljen impresivan napredak, kao i da je veći napredak napravljen u jednoj godini, nego u deset prethodnih, namijenjene su bile evropskoj publici, te imaju svoj geopolitički kontekst zbog rata u Ukrajini. Nesumnjivo je da građanin Bosne i Hercegovine nije osjetio ništa otvaranjem pregovora, ali napredak o kojem govori Leyen služi da uvjeri druge zemlje, koje o BiH ne misle svaki dan niti gledaju napredak onako kako bi to gledao stanovnik BiH. Ipak, izjava da deset prethodnih godina nije urađeno ništa, što se poklapa sa SDA vladavinom, toliko je zasmetala nacionalističkim revnosnicima da su, kako to primjećuje Sloterdijk kod svih revnosnika, morali spasiti svemogućeg Boga, pa su ispisane neke od najsmiješnijih novinarskih splačina o EU, Zapadu i Trojki. Objasniti takvim da su svojim tekstovima samo pomogli Trojki također spada u besmislene zadatke. Nijedan uspjeh ne odjekne ako se neko i ne ljuti i doprinosi cjelokupnoj atmosferi. U stvarnosti, Trojka je svjesna da je otvaranje uvjetovano geopolitikom, pa nisu ispalili vatromete u mjeri u kojoj su mogli, ali je jednako jasno da je Zapad htio nekoga drugog pored SDA kako bi dao zeleno svjetlo. A tim korakom načinjen je krupan korak, iz vizure Zapada, strateškom porazu bošnjačkog nacionalizma u institucijama. Postoji određena skepsa da Zapad ne razumije duboke korijene bošnjačkog nacionalizma, ali s obzirom da ne žive u BiH, njihov primarni posao jesu institucije, a ne religijske zajednice i sveopća kultura marginalizacije i mržnje koja u potpunosti preovladava u BiH, među sva tri nacionalizma, pa tako i u ovom slučaju.

A da je Zapad odlučio razoriti potpunu usklađenost marširajućeg bošnjačkog nacionalizma kroz institucije izrekao je ambasador SAD-a u BiH Murphy, koji je Bakira Izetbegovića, a ne Osmana Mehmedagića, optužio za uništavanje OSA-e. Nije potrebno dodatno objašnjavati važnost ove institucije, ali je važno naglasiti koliko je opasna zloupotreba takve institucije protiv vlastitih građana. Upravo je SKY pokazao da je OSA bila gluha i nijema za tone kokaina, ali prisluškivanje političkih protivnika, praćenje ko s kim spava i drugi kafanski radovi bili su prioritet rada ove institucije. Dovoljno se prisjetiti uigrane trijade prije nekoliko godina. Od IZ, preko instuiranih novinara sa tajnim podacima (odakle?), preko Fadila Novalića do brojnih udruženja boraca svaki potez SDA je prikazan kao odličan, što bi bilo tek PR strategija da svaki kritičar nije brutalno masakriran na bilo koji način, uključujući intimne i privatne stvari potpuno nevažne za politiku, sve do istraživanja zdravstvenih kartona kritičara i provjera njihovih porodica. Virili su kablovi iz košulja, stavljani su GPS uređaji pod auta, a slučaj Debevac i prva ročišta pokazuju da je situacija bila mnogo gora nego smo mogli i zamisliti.

U isto vrijeme, dok se rastakala Bosna i Hercegovina, resursi države trošeni su na spašavanje Prevljaka i njemu sličnih bogatuna sa milionskim nekretninama. Kako su svi ti procesi trajali i nisu mogli biti svi skriveni, naročito nakon ubistva Dženana Memića, zarobljene institucije su postajale sve gore i gore, pa je sva snaga utrošena da se režim spasi, ali na štetu države, na štetu institucija i na štetu bošnjačkog naroda kojem je ponuđeno da bira između Bakirove patriotske snage i inostranstva. Deset crnih godina, koje je lako bilo nadmašiti ukoliko se krene raditi. Najveći broj ljudi sa zanatom je birao inostranstvo, potom su krenuli za njima i fakultetski obrazovani ljudi, a na kraju čak i diplomanti društvenih i humanističkih nauka koji prirodno gravitiraju svojoj zemlji u svom govornom području, jer su nezaposlivi u drugoj državi bez prekvalifikacije. Marširanje bošnjačkog nacionalizma kroz institucije nije oštetilo ni Srbe niti Hrvate, niti je oštetilo separatizam, niti porazilo Dodika i Čovića, ali je na generalni trend iseljavanja sa Balkana stavilo neviđeno ubrzanje. I jednako kako se kriju „turske veze“, tako trenutno patriotske snage kriju da je izgubljen toliki broj ljudi da je biološki opstanak nemoguć da bi se razvilo ozbiljno društvo. Nemati ozbiljno društvo u ovo vrijeme znači asimilaciju kao jeftinu radnu snagu u Njemačku, instaliranje velikih radnih pogona za jeftin rad u BiH, maksimalnu ekploataciju za sve osim za onu patriotsku snagu koja će put Turske u svoje stanove koji su bili jeftini prije nekoliko godina u Antaliji.

Iako je IZ u potpunosti stranačka organizacija SDA, koja svojim vjernicima poručuje da nisu svi isti pred Bogom, kao i što najveći broj službenika u policijskim i sigurnosnim agencijama i dalje radi za SDA i zaposleni su kao SDA kadrovi, ipak nemaju neposrednu vezu sa izvršnom vlašću. Za svoje potrebe Zapad je uradio dovoljno. Sud BiH tek treba proći temeljnu reviziju. S druge strane, društvo se neće oporaviti jer je nepovratno zagrizlo u nacionalizam, a barem pola trenutnih funkcionera jednako je nacionalistički nastrojeno kao i SDA. Posljedica je to trodecenijske politike koja je kulminirala u pravcu da je vodeći bošnjački intelektualac Nihad Aličković, iako kada nabrajaju intelektualce spomenu nekoliko imena koja godinama nisu dala ni izjavu, a ne napisali neku politiku.

Politički krak bošnjačkog nacionalizma doživio je svoj strateški poraz prema vani, dobrim dijelom je zakinut kroz izvršnu vlast, ali je kulturološki potpuno živ i pritajen u dubokoj državi. On će se pokazivati redovno i ne postoji pripadnik manjine koji neće biti sataniziran ukoliko ukaže na bilo šta, ne pogubno, doslovno bilo šta što bi neki revnosnik mogao prepoznati kao priliku da ga napadne. Za disidente iz istog naroda će napraviti pripremu kako su jednaki drugim krstašima, a potom slijede prijetnje i napadi na život i imovinu. Stoga bi jedan od ključnih poteza nepopulističkog dijela Trojke bio da počnu raditi i na vaninstitucionalnoj politici ozdravljenja. Trojka je dobila garancije da će joj se na svaki način isplatiti ako pretrpi napad na vlastito glasačko tijelo zbog optužbi za izdaju, što se pokazalo i tačnim, pa se očekuje nastavak politike kompromisa.

Suad Beganović, Prometej.ba