Četvrtog dana 2017. godine Avaz je objavio vijest da će Sanjin Sefić biti izručen Bosni i Hercegovini 9. januara. Devedeset dana ranije možda je Sanjin Sefić ubio dvije kolegice sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Proteklih devedeset dana posvjedočili su najgori moralni sunovrat države, političkih oligarha, policijskih, sudskih i tužilačkih aparatčika, akademskih radnika i medija.

Odgovor na pitanje – zašto piše da je Sanjin Sefić možda ubio Selmu Agić i Editu Malkoč – leži u tome što je Bosna i Hercegovina pravna država. Osumnjičeni ljudi ne smiju biti proglašeni krivim za zločin dok im se ne dokaže da su krivi. Presumpcija nevinosti je temelj pravne države, i to novinari moraju znati.

Radeći za jedan informativni portal, napravio sam slučajnu omašku. Napisao sam da je general Ratko Mladić ratni zločinac. Zaboravio sam riječ osumnjičeni. Urednik je ispravio moju grešku. Ratko Mladić još uvijek nije zločinac i bilo bi glupo rizikovati tužbu za klevetu na račun nevinog čovjeka. Poenta je – Sanjin Sefić već devedeset dana nije kriv. Pravna država ima svoje mehanizme kojima štiti poredak tako da neodgovorni novinari ne bi pisali očigledne stvari prije nego to i ne bude dokazano.

Postoji logika i razlog za ovakvu odluku. Zapadne demokratije su odlučile zaštititi ljude koji su zaista nevini od montiranih medijskih napada prije nego li Sud donese svoju presudu. Da bi to funkcionisalo, te iste demokratije promptno reaguju u slučaju brutalnog gaženja dvije studentice. Tako će u tim državama policija hapsiti u nekom normalnom roku, granice će biti zatvorene ili pod većom prismotrom na vrijeme, perimetar će biti uspostavljan odmah po izlasku na teren. Ekstradicija će biti izvršena u razumnom roku sa potpunom dokumentacijom. Policija to mora raditi jer snosi odgovornost, a u slučaju lošeg reagovanja mogu biti krivično gonjeni ili Vlada može pristupiti izmjenama, reformama i promjenama zakona ako se pokaže da je problem dublji. Sud preko medija snosi odgovornost pred javnošću, a jednom pravedno ocrnjen sudija nije ponovo poželjan za suđenje. Demokratija je vrsta balansiranog straha, jedino tako i funkcioniše; pod strahom od neodgovornosti koja može biti kažnjena. Vladu kažnjava narod na izborima, a dovoljno kapitala sa raznih strana, bilo vanjskog ili unutrašnjeg, u društvu onemogućava da narod bude ucijenjen radnim mjestom te da uvijek glasa za istu partiju. Kulturnu klimu, prožetu akademskom solidarnošću i poštenjem, modifikuju akademski radnici.

U Bosni i Hercegovini ne postoji logika. Logika je sistem jednak za sve situacije, logika je metod kojim svaki kriminalac završi iza rešetaka. A gdje ne postoji pravna logika, razlozi za presumpciju nevinosti su posve nebitni ulazni faktori u računici. Sud, mediji, kapital, policija, tužilaštvo i sve ostalo pripadaju jednoj užoj neobegovatskoj klasi, u ovom slučaju, dijelu bošnjačke teritorije u kojoj se nalazi pet najmoćnijih porodica. Barem četiri od njih su dio najjače bošnjačke političke partije. Na nižim vladajućim instancama begovatsko stablo se grana ponovo i po istom obrascu.

Ukoliko sin nekog od bogatih Bošnjaka iz navedenog stabla ubije dvije studentice, a pri tome su to dvije studentice iz nesarajevske općine koja je deset puta manje vrijedna od jedne sarajevske općine, on ima mogućnost da aktivira poseban katapult, rezervisan samo za bogate bošnjačke sinove sklone divljanju po cestama u skupim babinim automobilima. Neki od njih imaju i kazne koje nisu platili, niti su gonjeni zbog toga, za šta je kriv Sud. Jedan od njih je ubio Selmu i Editu. Razumije se, ne govorim o Sanjinu Sefiću, on već devedeset dana nije kriv u susjednoj državi. Ostao je tamo jer Ministarstvo BiH nije poslalo potrebnu dokumentaciju. Kada bih znao ko je ubio Selmu i Editu, možda bih znao da li su vršene opstrukcije u tom procesu. Nije teško zaključiti da babini sinovi imaju babe i stričeve u Vladi, u mafijaškim krugovima, u policiji, u tužilaštvima i u najjačoj bošnjačkoj zaštitnici nacionalnih interesa. Neki od njih vode i medije, drugi vode botove na internetu. Njihov je jedini posao u slučaju Sefić da tvrde kako ne postoji veza između neobegovata, politike, kriminala, bogatih porodica i divljih vožnji po gradu. Ubistvo nije moguće sakriti, ali se može smanjiti šteta, tako da bude samo jedan otkaz, da ne bude nemira i da svako ko napiše nešto što ne godi njihovim ušima bude prokazan kao luđak koji priziva na nemire i ruši zakone.

Međutim, da zakoni ne postoje, jer postojeći zakoni koji se ne poštuju nisu zakoni već bajke, jasno je iz činjenice da postoji jedan uhodan mafijaški kanal kojim je moguće pobjeći iz zemlje u roku od 6 sati. Samo u državi u kojoj je kriminal sastavni dio biznisa vladajućih porodica, moguće je napraviti takve kanale i izvesti se iz zemlje. Država BiH se tako pokazala kriminalnim kalifatom u kojem se i u slučaju brutalnog ubistva može lako nestati iz zemlje, iako bi, da se radi o uređenoj državi, takav slučaj morao podići najveći nivo uzbune i spremnosti. Drugim riječima, Norveška bi tako pokazala da se ne prašta ubijanje po cestama jer u takvom slučaju neće ostati kamen na kamenu. S druge strane, bošnjački kalifat je poručio bogatim babinim sinovima da smiju ubijati bošnjačku sirotinju, nikome se neće žuriti da ih uhapsi. Da navedena situacija nije plod mašte, pokazuje i jedan drugi slučaj. Slučaj Đenana Memića paradigma je svega navedenog.

Ne tako davno, radeći za isti portal, trebalo je nazvati oca Đenana Memića. Mučan razgovor ureže se u mozak. Mučnija je činjenica da taj čovjek mora komunicirati s medijima nadajući se da će medijski pritisak učiniti nešto za pomak u slučaju. Neopisiva je i mučna tišina sa obje strane slušalica koja govori da isti ljudi drže sve. Njegova priča je priča za čitanost. Ne znamo ko je ubica Đenana Memića, sumnjiva je verzija o paru Seferović, ali sam poprilično siguran da saučesnike treba tražiti u uniformama i partijskim kravatama. Oni nikad neće biti otkriveni. Razumije se, njih štiti presumpcija nevinosti.

Postoje ljudi koji ne moraju pisati zbog čitanosti. Oni nisu novinari, ali se njihova riječ poštuje. O njima sam pisao u tekstu U ime bijesa, a njihov je posao da odgoje društvo. Ne znam jesu li oni najgori skotovi u ovom društvu jer ih je nemoguće otpustiti, a ipak ih, osim manjine, nije naročito zanimala smrt studentica i nisu ništa rekli povodom toga. Nisu se aktivirali, nisu pisali, nisu pravili nikakav pritisak.

Mediji su tu da bombarduju drugim informacijama. Ukoliko se ne prenose tračevi nepouzdanog svjedoka koji je čuo od drugog svjedoka da je Ćopić ubijao negdje neke Bošnjake, tada bi se možda pokrenula priča o neobegovatskim porodicama čiji sinovi ubijaju Bošnjakinje kako im se prohtije. Ukoliko ne bi pisali o Titu, Staljinu, Hitleru i Frojdu, koji su jedne godine svi živjeli u Beču, tada bi možda morali pisati o tome da su im partijski šefovi saučesnici u ubistvima kojih od 1996. do danas ima sasvim dovoljno da se i formalno država proglasi kriminalnim parkom u kojem se malo ubija Leutar, malo gaze studentice, malo ubijaju have dovadžije, a sve posve odmjereno i sa sigurnošću da se za počinjeno neće odgovarati.

Mora se pisati o kolegicama Selmi i Editi. Dužnost je to, nastala dana kada je organizovan protest na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zahtjevi Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta su u SS sedmičniku proglašeni hajkom, nekom vrstom neopravdanog razloga da se neopravdano traže ostavke od strane komunjara. Zbog cinizma kojim SS sedmičnik, finansiran novcem građana, smatra te proteste političkim jer, prema njima, treba ostaviti policiji i sudovima da rade, ovaj tekst će biti pisan nakon devedeset dana u kojima su oni neumorno radili.

Nije čudno da postoje takvi natpisi. Oni će tvrditi da Sefić leži u Srbiji jer Srbija ne želi isporučiti osumnjičenog. To je ta Srbija, pakosti opet Bošnjacima. Tako se vrši kvalitetan spin sa ubistva na nacionalizam. Onako kako su ubistva planirana već 20 godina, uništavajući zakonsku državu na svim nivoima, kriminalizirajući i korumpirajući sud, tužilaštvo i policiju, tako je i cinizam pratio to društvo u stopu, jedući svaki moralni obzir, makar se on ticao i ubistva dvije nevine djevojke. Nije stoga čudno što nisu reagovali akademski bastardi u uslovima društvenog i moralnog haosa, gdje moral nije tek puki stid, već temeljno razumijevanje osnovnih postulata, poput onog – ne ubij drugog.

Mora se pisati da im se oduzme mogućnost da govore u svačije ime. Teška je tvrdnja da je u ovoj državi babinim sinovima dozvoljeno da ubijaju. Naime, takve tvrdnje će biti dočekane na pladanj za ismijavanje. To nije tako, to je incident. Možda se ponavlja incident, ipak je incident. On se ponovio i u Kaknju, babin sin je u punoj kafani ustrijelio čovjeka u glavu. Dobio je desetak godina kazne koja će biti smanjena i dugotrajni proces u kojem je falilo svjedoka u punoj kafani. Naravno, zašto bi svjedočio neko ko zna da može biti isprebijan, ubijen, pregažen automobilom i da će se njegova porodica devedeset dana nakon toga pitati zašto osumnjičeni, razumije se da ni taj nije bio kriv dok se tako ne dokaže, nije iza rešetaka. Možda je svima jasno da ova ubistva i ova država obilježena bezakonjem nisu nikakav incident. Posve je drugo napisati da je paradržava BiH političkim rješenjima zakuhanim u korumpiranim nacionalističkim kuhinjama izdala nepisane dozvole za ubijanje. Naivna je to tvrdnja novinara, koja jednom izgovorena svjedoči o afektu. Međutim, teško će biti afekat jer nijedan afekat ne traje devedeset dana. Za to vrijeme nasilje se ponavlja od grada do grada. Nedavno je u Tesliću pretučen mladić skoro do smrti. Slučaj nije riješen. U Širokom Brijegu je također teško pretučen mladić. Slučaj nije riješen.

Stoga, razumije se, kao i obično u državi u kojoj se sve potiho i u intimi šaputanja razumije, postoji presumpcija nevinosti za vlast, policiju, medije, tužilaštvo, sudstvo, akademske profesore, presumpcija koja traje već 7000 dana u bosanskom kazamatu.

(Suad Beganović, Prometej.ba)