U postdejtonskom stanju država Bosna i Hercegovina puževim korakom ide ka novim podjelama. Tri nacionalističke, oligarhijske i kriminalne struje žive od ideološkog poduzetništva, a jedini proizvod jesu međunacionalne tenzije, ksenofobija, kriminal i jeftini populizam. Kriminal je najunosnija nuspojava. S obzirom na to da je nacionalizam skupa igračka koja zahtijeva da se fobije konstantno održavaju a stanje histerije perpetuira, veliki dio novca ide u medije koji i žive od toga. Svi drugačije koncipirani mediji s jačim utjecajem su propali i ne postoje oni koji nisu u službi nekog nacionalizma. U širenju fobija učestvuju akademici i profesori, i to u znatnoj mjeri. Njihova etička odgovornost je jednako velika, posebice ako se uzme u obzir da njihova egzistencija ne zahtijeva potčinjavanje uređivačkoj politici. Ipak, teško ćete sresti profesora bez vlastite nacionalne vizije, i koji pri tome ima velike ambicije, eventualno kuću na moru i debeo čekovni račun.

Najnovija fobija koja je zasjala na sivom bosanskom nebu jeste arabofobija. Nužno je pak napraviti tropartitativnu diferencijaciju. Naime, arabofobija je u onom dijelu Bosne i Hercegovine gdje se nalaze Hrvati, kao i u onom dijelu gdje se nalaze Srbi, tek nova kovanica za isti onaj mrzilački diskurs koji se gradi od ranije – a nazivamo ga islamofobijom. Terorizam, selefije i radikalizacija Bošnjaka su već dobro uhodane medijske mantre kojim se plaši vlastiti narod dok se istovremeno provociraju otpadnici, vjekovni neprijatelji, demoni s one strane i slično. I dok bi se o selefijama moglo nešto pametno i reći, to svakako nije nikad ni bio cilj. Ultimativni cilj jeste širenje nove mržnje, a selefije su zahvalno gorivo za raspirivanje međuetničkih tenzija. Dokaz tome su i novostasale glorije lujanović koje objavljuju po hrvatskim novinama (a radi se o prohadezeovskim većinom) niz članaka o tome kako Arapi klanjaju gdje žele. Stiče se tako dojam da Arapi, a istine radi, iznenađujuće, i drugi muslimani, okupiraju teritorije i klanjaju! Identična stvar je u srpskim medijima, uz blage distinkcije. Mržnja prema Arapima je projektovana mržnja prema muslimanima, a sva sreća po nacionalističke medije da su Bošnjaci većinom muslimani.

Ne ulazimo u to da u kapitalističkom društvu (kakvo je i bosanskohercegovačko) postoje privatni objekti, i da li se smije ili ne smije u njima klanjati stvar je vlasnika. Na javnim mjestima, to je stvar države. Da li propisi postoje ili ne postoje, i da li se poštuju, opet je stvar državnih organa. Drugim riječima, Arapi koji su turisti, a opravdano je misliti da teroristi ISIS-a imaju pametnija posla nego da dolaze plivati po Boračkom jezeru, za sve navedeno su malo krivi, pa se pompa oko njihovog dolaska očito tiče nečega drugog.

Napomenimo ponovo da su navedeni Arapi turisti i da donose mnogo novaca, te za razliku od imigranata imaju dokumentaciju, mogu lako biti sankcionisani i nisu nikakva prijetnja. Naime, podaci (od prije nekoliko mjeseci) pokazuju da Bosnu i Hercegovinu posjeti preko 20.000 turista iz Južne Koreje. Taj podatak pak nikome nije posebno zanimljiv, iako kulturni kod Južnokoreanaca je različit od domaćeg koliko i arapski kulturni kod. Postoji još stereotipa koji su uzrokovali arabofobiju, ali ćemo ih ovom prilikom zaobići s obzirom na to da smo okosnicu već prezentovali.

Ono što je novo jeste arabofobija koja je sve glasnija među bošnjačkim stanovništvom, a polako zalazi i u više strukture, prodire perfidno u akademske retoričke splačine i daje obol za nove fobije. Zanimljiv fenomen nužno nas tjera da se prisjetimo kako je upravo još od mladomuslimanske retorike, koja je postala poslije i službena retorika najjače bošnjačke stranke, arabofilija bila važan narativ za konstituisanje ideje nacije. Islamofilične vizije su se pružale put iranskih i daudijskih organizacija, a navedeni narodi nazivali su se bratskim narodima. Ispravniji islam će istisnuti Iran, koji će i sam imati svojih problema, a kao nagradu će BiH dobiti selefije po kalupu Saudovog režima. Iako treba razlikovati turiste i tadašnje borce koji su ostali u Bosni i Hercegovini, nit koju analiziramo je neupitna ljubav za muslimansku braću s Istoka.

Arapi su postali nepoželjni iz nacionalnih i klasnih razloga. Klasni razlozi su klišeizirani i ne razlikuju se mnogo nigdje u svijetu. Bogatiji Arapi kod bošnjačke sirotinje stvaraju animozitete. Hoće li naša djeca robovati njima? – pitaju se građani. Spominjemo ih iz jednog razloga. Kombinovani s nacionalizmom i stereotipima, oni čine složeniji sistem fobičnih narativa koje ćemo nazvati arabofobijom. Stvarnu opasnost, kao i obično, nosi nacionalizam. Pod nacionalnim intencijama islam je stradao nebrojeno puta, pa ni ovaj put se nije desila nikakva iznimka, iako su na identičnom narativu stvarali ideju etnije. Dovoljna je k tome kriminalna država i prostor za neograničenu sumnju, teorije urote i slično je otvoren.

Kako nacionalizam djeluje, možemo vidjeti na školskom primjeru. Naime, nacionalizam se najredovitije bavi teritorijem, odnosno, gruntom i brigom za djecu, očuvanjem vlastitih tradicionalnih vrijednosti i sličnim tricama i kučinama. Stoga je krajnje znakovit i zahvalan primjer koji se omaterijalizirao u vidu akademika Esada Durakovića. Esad Duraković kao akademik na tri kontinenta i arabist umjesto da prvi ustane u dekonstrukciju arabofobnih narativa dići će svoj glas usmjeren ka, parafrazirano, nacionalnom triježnjenju Bošnjaka koji ne vide da im se rasprodaje grunt.

Akademik upozorava, savjetuje, proriče i daje pronicljive dijagnoze koje su drugima nespoznatljive. Upravo je tekst Nije to fobija prema Arapima, ali nisu ni investicije: To je PROJEKAT od kojeg treba strahovati! objedinio sve to i lijepo, s velikim slovima i uzvičnikom, istaknuo glavne značajke invazije koja se sprema svima koji ne poslušaju akademika u BiH, Jordanu, odnosno, dopisnog člana u Kairu i Damasku.

Tako će Duraković, mahalaški, vodeći se općenitom konstatacijom, a što je drugi naziv za trač, navesti kako Arapi masovno kupuju zemlju u BiH. Akademik će polomiti zube odmah jer će se pokazati da Arapi ne mogu direktno kupovati zemlju bez zakona o reprocitetu sa zemljama iz kojih dolaze.

Duraković, mimo akademskog statusa koji ga na to obavezuje, ništa ne provjerava niti navodi bilo kakve podatke. Također, akademik nema nikakav komentar ni na činjenicu da živimo tržišnu ekonomiju u BiH, pa sve i da se zemlja prodaje, to ne bi bilo ništa sporno niti posebno, ukoliko je u skladu sa zakonom, jer se zemlja ne može u koferu odnijeti sa sobom.

Upravo tu leži kamen spoticanja. Duraković još živi neobegovatsku fantazmu i zemlju vidi kao dokaz moći. S druge strane, naivno bi bilo misliti da je akademik usnio da se zemlja prodaje. Pokazat će se da se zemlja doista prodaje, ali na drugačiji način. Odnosno, način na koji se prodaje je presudan da bi se shvatila pozicija s koje progovara Duraković.

Naime, zemlju prodaju Srbi koji se neće vratiti. Neće se vratiti jer je nacionalizam onemogućio povratak. Identičan scenario je i s bošnjačkim povratnicima u RS. Akademik to skoro sigurno zna i ne navodi. Zemlju prodaju opštinari poput Memića, po navodima medija, koji su članovi SDA i dio iste one elitističke bošnjačke klike kojoj pripada i Duraković. Pri tome se prodaje zemlja u vodozaštitnoj zoni, što bi u svakoj normalnoj zemlji bio skandal nakon kojeg bi pale ostavke. Stoga Duraković ne govori ko otvara fiktivne firme zahvaljujući kojim Arapi kupuju zemlju, niti navodi u kojem kantonu, ko vodi ovu državu i čiji tajkuni ovdje prodaju zemlju tajkunima tamo pa se najavljuju kolosalni projekti. Durakovića brine grunt, ali ga brine i vlastiti džep, pa sve svodi pod posebnu strategiju zamagljujući tako činjenicu ko stoji iza problema. Dapače, Duraković ide dalje igrajući na kartu emocije i straha, pa pojačava tvrdnje poput sljedeće:

Ovdje već imamo importovane misionare islama raznih vrsta, koji svojim djelovanjem problematiziraju tradicionalni bošnjački kosmopolitizam i idu naruku upravo onima koje još uvijek nosi inercija agresije do ostvarenja ciljeva koje su postavili.

Opet će Duraković lako zaboraviti ko je doveo misionare islama i maherski će preći na sigurnu kartu srpske agresije. Tako će sumanuto ispasti da su Arapi podvala u velikosrpskom planu. Islamofilični višegodišnji narativ će nestati kao balon od sapunjice. Duraković nastavlja da tone u alogičko živo blato i govori da bi Arapi morali imati razumijevanja ZA KONTEKST, a taj bi kontekst ukratko podrazumijevao da će s njihovim naseljavanjem Dodik imati argument o muslimaniji, te će se država raspasti jer su Arapi kupovali grunt. Pardon, Arapi su kupovali preko Bošnjaka uz amin političke kaste i SDA, u uslovima zakonski nesređenih fiktivnih firmi i pri tome nisu nikakva muslimanija već isti oni biznismeni koji kupuju i po Srbiji, Hrvatskoj i diljem svijeta.

Akademik sa tri kontinenta ipak neće nikad problematizirati SDA i politiku koja dopušta prodaju koju je teško pratiti. Zato će akademik založiti svoju titulu da bi svojim čitaocima, kao da su mentalni komarci, velikim slovima više puta naglasio da se radi o kontekstu. Da bi odmah potom taj akademik smjestio Arape usred velikosrpskog projekta i tako pokazao da se u kontekst razumije koliko i baba Jaga. Ali zato akademik odlično zna kako igrati na emotivnu kartu raspamećenih Bošnjaka kojim s televizije već 25 godina pričaju o agenturama, projektima, urotama, pa tako akademik sve to nabroja u rečenici i svi skupa shvatismo da živimo okruženi sa svih strana. Akademik je prozreo i ćafirsku Evropu i zna da Dodik može ubijediti EU i SAD da se s muslimanima, vječitim neprijateljima ćafira, ne može živjeti.

Umjesto da arabista pridonese razbijanju predrasuda koje prate Arape gdje god dođu, njegov tekst je prenio ogroman broj čitanih portala u znatno drugačijoj namjeri. Tekst je izazvao i veliki broj komentara čitatelja kojim mržnje nije nedostajalo. Nije vjerovatno da će Arapi preko noći napustiti BiH, još je manje vjerovatno da će u BiH zavladati zakon, što znači da je BiH širom otvorila vrata još jednoj fobiji i još jednoj paranoji. Upravo zbog toga je navedeni tekst važan jer je akademski verificiran već u startu i služi kao manifest koji se poziva na veći cilj. S obzirom na to da će se navedeni narativi dodatno pervetirati i primitivno pojednostaviti, možemo računati na ocakljenu i kristalnu arabofobiju.

Do trenutka pisanja ovog teksta niko se posebno nije bavio ni spomenutim tekstom niti sve snažnijom arabofobijom koja nastaje kao produkt nacionalizma i konstantne paranoje, iako mnogo Bošnjaka od turista živi, kao i od investicija, ali šta to akademika i profesora zanima, on ima gruntovnih problema.

(Suad Beganović, Prometej.ba)