Bosna i Hercegovina je kazamatska država bez premca kojom upravlja džematska logika trobojne podloge a zatvorenici su svi stranački neopredijeljeni građani. To je logika zatvorenih zajednica, sprege vjerskih vođa i politike u malim mjestima, župskim i džematskim mjestašcima u kojim svako poznaje svakoga. Takva BiH, daleko od radara sarajevskih, i isključivo sarajevskih, mostarskih, i isključivo mostarskih, banjalučkih, i isključivo banjalučkih medija čini većinu države o kojoj se ne govori nigdje osim u dokumentarno-kolažnim emisijama u divljim televizijskim terminima.

Bez medijske kontrole, često i jedine s obzirom na sklonost policijskih i istražnih organa da budu veći kriminalci od kriminalaca, prostor Bosne i Hercegovine od Odžaka do Ravnog ili od Bosanskog Grahova do Rudog idealan je prostor za razvoj i nastanak kriminalnog kalifata. To je poseban sistem kazamatske države gdje su zatvorski stražari vodeći kriminalci u državi a zatvorenici nedužni građani cijele Bosne i Hercegovine. Princip je jednostavan, što je građanin neviniji, što je liberalniji i građanskiji, to je više osuđen i zatvor mu teže pada. Javno izjašnjavanje kao lijevog građanskog liberala, idealtipskog građanina humanistike, istovremeno podrazumijeva i dobijanje crvenog kartona od režima. Ukoliko si pak član SDA u dijelu bošnjačkog etno tora, dobiješ zeleni karton. Situacija je jednaka i u drugim mjestima, hrvatskim i srpskim naseljima u koja niko ne zalazi. Tako se nedavno pojavila informacija da je nakon punih deset godina SNSD uspio ukloniti kadrove SDS-a diljem RS-a u preduzećima, javnim ustanovama i ostalim zatvorskim nadglednim pozicijama sa kojih su kažnjavali obične ljude. Deset godina posla na izbacivanju drugih i preotimanja pozicija.

U centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, geografski gledano, nalazi se Kakanj. Idealno pokus mjesto za kriminalni hobizam kriminalnih stranaka. Kakanj je industrijski, financijski solidan i stabilan, grad u rukama SDA. To obećava nestručne kadrove u potentnom industrijskom gradu. Istovremeno, to je grad s jasnim cjenovnikom radnih mjesta u rudniku i termoelektrani. Kotizacija za otvoreno radno mjesto u rudniku na poziciji kopača uglja polazi od 5000 KM pa čak i više, tvrde bolje upućeni građani. Praksa je uzela maha u toj mjeri da se o tome otvoreno govori na ulici. Zapravo, niko se i ne buni. Izborni rezultat potvrđuje da džematska logika savršeno funkcioniše jer se višegodišnja manipulacija nad glasačima odvija po uzusima nacionalnog, vjerskog ili neprijateljskog sistema vrijednosti gdje se u prvi plan ističe pripadnost naciji i stranačkom dresu a šapatom dogovara sfera koruptivno-kriminalnog rejona u koji će ući oni podobni.

Zatvorenici takvog kazamata su opet najbolji dio društva, stranački nevini ljudi sa željom da žive svoj život. Ipak, kazamatski nadzornici ne dozvoljavaju ispunjavanje takvih želja. Tako na primjer, preduzeće Vodokrad, esdeaovsko sabiralište šljama, batinaški šalje račune od preko stotinu maraka ljudima koji nikad nisu ni potpisali bilo kakav ugovor sa tim preduzećem i žive na selu, više od 5 km udaljeni od grada. Potpis ipak postoji, u ime sela, mimo svakog zakona,ali po normama kriminalnog kalifata, plemenski vođa i član stranke parafirao je ugovor sa Vodokradom i vlastoručno potpisao dodatnih 20, 50 ili 100 imena. To neviđeno kršenje svih zakona, krivotvorenje potpisa i mimo svake logike pristajanje na nemoguć dogovor isto je tako normalno u Kaknju.

Sudstvo je običan ukras na reveru politike, mediji su blejaće ovce i politički razglas. Borba je, shodno tome, nemoguća. Da ne ostane nejasno, dogovor sa Vodokradom je nemoguć jer su vodu doveli, platili i ručno napravili seljani prije rata. To je bilo vrijeme kada je većina sela, vođena omladinskim radnim akcijama, sama izgradila funkcionalan vodovod koji im sada žele otuđiti po nepovoljnom dogovoru. Po istom principu nemoguć je i dogovor oko odvoza smeća. Naime, na famoznom spisku seljana koji su pristali (a nisu nikad ni vidjeli ugovor) nisu stavljeni članovi SDA. Vodokrad, koji neredovno kupi smeće i neće da kupi lug, i već tim krši dogovor na koji su neprivilegovani seljani natjerani i pored toga ne želi da nadalje preuzima otpad jer nisu svi seljani platili račune, a svi su, računajući članove SDA, iznijeli smeće pred kapiju.

Tako teče dan u 106 sela u općini Kakanj. Nisam provjerio da li je situacija identična u svima njima i nemoguće je to učiniti. Izvjesno je da jeste, jer šta drugo očekivati od najjače bošnjačke stranke?

Nepravda boli. Reakcija preostalih ljudi, onih nebitnih, onih koji nisu dio SDA, jeste spontani otpor. Neki od njih su pristali, a manji broj nije, da plaćaju odvoz smeća. Političko preduzeće u tom slučaju šalje opomenu preko političkog Suda na adresu nečlana SDA u nekoj zabiti seoskoj, sigurni da tu ne postoje mediji koji će to zabilježiti, u kojoj se navodi da nečlan SDA nije platio odvoz na koji nikad nije ni pristao, niti mora pristati jer Vodokrad i ne pokriva zone mimo urbane jezgre, niti može prisvojiti infrastrukturu koja mu nikad nije ni pripadala. I povrh svega, nevjerovatno je da postoje privilegovani partijski poltroni i takva podjela i diskriminacija prilikom naplaćivanja. Kazna! U parazitiranju i kažnjavanju živi SDA i njen budžet. Zatvorenici plaćaju boravak u zatvoru – najpreciznija je definicija kriminalnog kalifata nazvanog Bosna i Hercegovina.

Samodopadno Sarajevo nema sluha za tako minoran broj sela, sve da je on i hiljadama mjeren, a neznanje će platiti skupo. Jer ono što je današnjica u Kaknju sutrašnjica je u Sarajevu. To se čini kao nemoguća logika, ali praksa deurbanizacije Sarajeva je potvrđuje. Na isti način na koji su mladomuslimani osvojili i uspostavili džematsku logiku, na isti način na koji su krenuli od malih mjesta sa glasovima i izbornim prevarama tako su i završili u općini Centar, po riječima Bakira Izetbegovića, deset puta bitnijoj od drugih općina. Ni tada, početkom novog milenijuma, nikog nisu zanimala pokus mjesta poput Kaknja i njegovih 106 sela. To potcjenjivanje i zaboravljanje malih mjesta jednako je zastupljeno u svim sferama javnog i političkog djelovanja.

Vratimo se na kaznu. Kazne zbog komunalija nisu jedine. Poduzetničko kazamatsko društvo ustoličeno u organima represivne vlasti ponaša se kao najgora diktatura. Sva razlika između represije u diktatorskim režimima i u BiH je odsustvo grube centralne figure i izraženog kulta ličnosti dok je ovdje na snazi impliciranje Izetbegovića, prvenstveno starijeg, kao samozatajnog Velikog Evlije, što je samo drugi oblik umekšanog kulta ličnosti. Ali kako je represivni sistem kažnjavao za politički vic, tako današnji režim kažnjava za nepripadanje stranačkoj mašineriji posredno preko nevezanog pojasa, nezaustavljanja na pješačkom prelazu i slične saobraćajne prekršaje namijenjene samo nečlanovima stranke.

Slučaji udesa, divlje vožnje i tragičnih pogibija o kojima sam pisao opominju da red mora postojati. Odnosno, pohvalan je scenarij uvođenja reda u vožnju. Međutim, scenarij koji se odmotava svakodnevno u Kaknju sve je osim uvođenja reda i pravde i ponajmanje ima veze sa prevencijom saobraćajnih udesa. Nezadovoljstvo je sve veće, represija i doušništvo partijskih parazita nikad na većem nivou. Razlog je jednostavan, prisutan i neiskorjenjiv jer je u dubini svakog čovjeka - nepravda i privilegiranost samo jedne grupacije. Isto onako kako su divlji vozači amnestirani, onako kako su kriminalci oslobođeni tako je i u slučaju kazni u Kaknju nepravda i privilegiranost prvi princip djelovanja. Političke kabadahije su izuzete, članovi stranaka su izuzeti, običnim ljudima se nude nepovoljni ugovori a strah od odmazde je stalni saradnik. Ukoliko sve to propadne i ne uspije se u cilju, preko džematskih zajednica se brutalno ostvaruje većina, ali uvijek aproksimativna, skoro nikad realna i nikad transparentna koja će, ukoliko je to potrebno, sama ispisati 50 potpisa.

Nepravilno bi bilo zaključiti da ovim tekstom se promovira neplaćanje kazni. Iako ideja pasivnog otpora je divna i poželjna u BiH povodom nekih stvari. Ono što je simptomatično jeste suštinska, hordaška i kriminalna nejednakost. Neprihvatljivi su ugovori gdje neko potpiše nekog drugog, neprihvatljiv je ugovor gdje se ne uvaži da infrastruktura ne pripada Vodokradu, gdje samo nestranački dio populacije plaća odvoz, gdje stižu kazne ljudima koji nisu ništa potpisali, gdje se zaustavljaju golfovi prije audija jer taj audi karakteristične boje pripada sinu SDA moćnika. To je isti grad koji sada vrvi policijom kao u vrijeme opsadnih stanja. I na poslijetku, sve te kazne služe samo za punjenje budžeta, onog budžeta kojeg su opljačkale političke pantljičare iz najjače bošnjačke stranke.

Stoga, samodopadno Sarajevo koje odbija prihvatiti da Bosna ne stanuje u njemu, nije nikad ni stanovala, već sutra će se suočiti sa novim metodom punjenja budžeta. Oružani budžetlijski policajci će biti udvostručeni po gradu. Ipak, divlja vožnja će se nastaviti. Kazne će plaćati puk, legalno i po zakonu. Članovi SDA će vam govoriti kako red mora postojati dok sami neće biti primorani na njega. Policajci će doći po stranačkoj preporuci a pokus uspješno obavljen u Kaknju, Visokom, Rudom, Odžaku, Kiseljaku doći će kao gotov proizvod u Sarajevo. Sa akterima imena Srboje i Hrvoje isti scenarij će se odviti u Mostaru i Banja Luci.

Bijeg iz zatvora je još uvijek moguć ka uređenim zemljama Zapada. Napustiti zemlju, nevoljno, ostaje kao jedino rješenje. I tamo će se plaćati kazna, ali će je plaćati svi, a vodovod će funkcionisati i vode će biti, cijena vode će se isplatiti daleko od seoskih pantljičara sa stranačkom iskaznicom.

(Suad Beganović, Prometej.ba)