Jučer je na teritoriji Republike Srpske legitimiziran ratni zločin na jedan vrlo perfidan način, kroz volju naroda koja je zlovolja, koja je akt loše primisli svim ostalim koji nisu srpski nacionalisti. O referendumu će se pisati još puno i često, i pričati još češće. Također, o referendumu koji je šarada po receptu kvazidemokratskih vladara bi se moglo ne reći ništa. Međutim, ipak bi bilo odvratnije, nemoralno i u opreci onim što zagovaram kada bih postupio drugačije i prešutio. Dobar dio srpske nacionalističke kritike će tvrditi da je to simbol legitimiziran izborom srpskog naroda, stoga se osvrnimo na politički simbolički kapital u prošlosti.

Neću nabrajati poznate činjenice, simbol 9. januara je simbol i onog što se dešavalo od 1992. godine do kraja rata. Ne može se slaviti 9. januar, još manje institucionalizirati kroz referendum i zakone, trasirajući put, po mišljenju dodikovaca, ka secesiji a da se tako ne ozvaniči i činjenica da je Republika Srpska tim činom genocid uvela, nepovratno i zvanično, u temelje svog postojanja.

Podsjetit ću na jedan drugi 9., na 9. novembar u Njemačkoj. Značaj datuma počinje u godini kraja Prvog svjetskog rata kada se proglašava Prva njemačka republika. S posebnim osjećajem za pervertiranu simboliku Hitler će taj isti datum, 9. novembar 1923. godine organizovati svoj marš, poznat i kao Minhenski puč. Još će jednom zlokobno zazvoniti ovaj datum u kolektivnom njemačkom sjećanju. 9. novembra 1938. godine se dogodila „Kristalna noć“, noć u kojoj su počeli progoni Jevreja.

Mirko Kovač, intelektualac koji je morao pobjeći, i u tome imao mnogo sreće, od već donesene odluke da mu se smjesti metak u glavu, pisat će u „Poljima smrti“ da neće porediti Hitlera i Miloševića jer je potonji „sasvim mali kalibar“, baš kao što je i Dodik sasvim mali kalibar za Miloševića. RS nema Mirka Kovača, osim par žgoljavih glasova, tamo nema glasova otpora jer u despotskom režimu takvo što ne postoji, kao što u takvom režimu ne može postojati ni demokratija niti referendum kao mjera demokratije. Postoji samo iscenacija demokratije, baš kao što je 9. januar iscenacija pervertirane simboličke i kontinuirane ideologije. Ali postoji želja da se bešćutnost i cinizam najgore vrste, onaj o volji naroda dok se simbolička zaostavština utrana zločinima prešućuje, ozvaniči kroz 9. januar i tako naniže deveti na deveti, novembar ili januar.

Ne potcjenjujem simboliku, simbolički kapital nosi značajnu vrijednost - inače 9. novembar 1989. godine ne bi bio odabran za rušenje Berlinskog zida. Njemci su željeli za zadnji 9. novembar slaviti ujedinjenje. Baš kao što je Dodik u svojoj nekrofilskoj političkoj viziji? odredio da se 25. septembar uzme za dan referenduma, jer će se za 2 mjeseca na isti datum slaviti Dan državnosti BiH.

Dodik jeste doveo svoj narod u stanje bijede, i u toj bijedi će se potrošiti njihove pare na referendum za koji nije dobio podršku, držimo se zvanične politike, ni Putina niti Vučića jer za njih je on samo politički potrčko koji koristi koliko se njihovi interesi poklapaju sa njegovim stavovima - u suprotnom, gore po njega. A kada ode vlast u RS će se suočiti sa činjenicom da su za sebe, misleći na političke elite, prebrisali kapital srpskih žrtava iz prošlih ratova stvarajući novi kapital nedavnog rata u kojem su žrtve bili Bošnjaci. S tim je Dodik morao računati ranije pa je ipak založio te žrtve. Ovako će budući Srbi, i njihovi lideri, biti u moralnoj obavezi da i sami poruše spomenik zlu na neki budući 9. januar.

Kao oštar kritičar bošnjačkog nacionalizma koji insistira na džematskom umu zatvorenih, sašaptavajućih zajednica bez dobrodošlice za sve druge koji misle drugačije, ne bih volio da bošnjačke elite krenu stazom nazadnosti jer bi na njoj sreli Dodikove elite, kulturne i akademske, pored političkih. Ne može ih se nazvati ni srpskim jer do toga treba doći ozbiljnim putem, a ne stvarajući mit na zločinačkoj zaostavštini osimboličenoj u datumu 9. januar, sve da bi šef dobio izbore i prekrio sumnjive finansijske „radove“.

(Suad Beganović, Prometej.ba)