U martu (16. i 17.) 2017. godine u Neumu, u ugodnom okruženju hotela održan je, u organizaciji Ureda hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, znanstveno-stručni skup pod nazivom Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?. Suorganizatori skupa su, u cilju da skup dobije akademsko-naučnu težinu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU BiH), Odjel za znanost i obrazovanje Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH), Sveučilište u Mostaru, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu i Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI), Mostar. Skup je imao tri ključne teme, odnosno, šire tematske cjeline: Povijest, kultura i jezik Hrvata Bosne i Hercegovine; Europski put kao okvir za demokratizaciju Bosne i Hercegovine; Ustavna i institucionalna jednakopravnost Hrvata kao temelj europske Bosne i Hercegovine.

Već na početku ostat će nejasno koje su to vrijednosti same Europe, analogno tome, koje su vrijednosti Hrvati dodali Europi. Naime, složena kulturno-povijesna situacija na Starom kontinentu onemogućava izricanje bilo kakvih sudova u totalitetima. Europa, obilježena stoljetnim ratovima, usponom fašizma i nacizma, inkvizicijom i krstaštvom znatno je drugačija od Europe koja je izrodila Dekarta, Da Vincija te ostala velika imena renesanse. Europa je i dom građanskog društva, republika i sekularizacije. Današnja Europa je većinski utemeljena na antifašističkim vrijednostima zahvaljujući EU. Pored toga, društveno polje je markirano racionalizmom kartezijanskog tipa, zahvaljujući velikim naučnim i humanističkim postignućima. Europa je i dom industrijalizacije te stvaranja nacionalnih država u 19. stoljeću. Vidljivo je da takav konglomerat socio-ekonomskih i kulturoloških pojava ne mogu biti zajedničke vrijednosti jer se mnoge od njih isključuju. Također, procesi koloniziranja koji su usavršeni u Europi mijenjali su demografske strukture, kulturne obrasce i pojedinim narodima u toj mjeri mijenjali društveni habitus da ne možemo govoriti o kontinuiranoj tradiciji i historiji. Sve to pokazuje da naslov skupa neprecizno i nekritički, s prostorom za manipulaciju, kapitalizira jedan simbolički kapital koji nije jednoznačan nego često nemoguć i nesprovediv, ili je ponekad negativan. Historija podrazumijeva suprotnosti, ali društvene sile koje su stvorile tu historiju često nose nespojive vrijednosti.

S obzirom da je skup organizovan od strane Dragana Čovića, te da su skupu nazočili visoki funkcioneri iz političkog života Hrvata iz BiH i Hrvatske, uz neizostavnu posjetu Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice RH, skup je dobio značajnu medijsku pažnju u cijelom regionu. Nesumnjivo će se sa skupa najviše pamtiti izjava predsjednice Grabar-Kitarović o radikalizaciji Bošnjaka, pri čemu je taj fenomen pokušala povezati i sa imigrantima. S obzirom da u BiH imigranti nisu dolazili u svojoj ruti prema EU, ostaje nejasno da li je predsjednica Grabar-Kitarović stereotipno poistovijetila Bošnjake sa svim muslimanima ili je to bila insinuacija da postoji neka veza ili plan „uvoza“ radikalnih elemenata i ako postoji, od koga dolaze. Vjerovatnija je istina da predsjednica Grabar-Kitarović nije imala svijesti o tome, nego je željela dati senzacionalnu izjavu e da bi odmah potom se prikazala kao spasitelj, kao zid od navale radikalizma koji prijeti od muslimana, posljedično, Bošnjaka. To se vidi i u citatu iz izjave: Spremni smo joj pomoći da se zaštiti od ilegalnih migracija te ćemo svakako diplomatski djelovati prema Međunarodnoj zajednici zbog očuvanja stabilnosti i sprečavanja vanjskih utjecaja.


Ko vodi Balkan preko kozijih staza do europske magistrale?

Naracije o civiliziranju naroda stare su koliko i pisana povijest. Velike religije su imale tu nakanu. Stari Rimljani su imali nakanu civilizirati barbare i tu misiju su ostvarivale oružjem. U Evropi su u vrijeme stalnih ratova svi pokušavali civilizirati druge, a vremenom se arsenal prihvatljivih sintagmi povećao na: demokratizirati, stabilizirati, europeizirati, et cetera. Danas identičan model vidimo u liku SAD koja pokušava civilizirati Bliski Istok uvozeći demokratiju. Nesumnjivo da je povijest istovremeno i povijest civiliziranja Drugih i da se ta povijest uvijek pisala krvlju. Međutim, manje države poput Hrvatske nemaju takvu moć, što ne znači da na Balkanu kontinuirano ne traje borba za poziciju tigra, odnosno, u novije vrijeme, tigra Zapadnog Balkana, čija je funkcija da ostatak Balkana povede u porodicu EU država.

Nije iznenađujuće da se i na ovom skupu pod firmom naučnosti i struke pokušava izmisliti tradicija, kako je to predočio Eric Hobsbawm u knjizi Izmišljanje tradicije. Dovoljno je da se autoritet iz struke, što je bila zadaća profesora Miroslava Palamete, pojavi na takvom jednom skupu i postavi tezu koja će ići na ruku odranije pripremljenom zaključku skupa. Nakon toga, Ivan Vukoja, iz Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar, ponavlja i ekstenzira tezu kroz izjavu: Posebno me veseli činjenica što će na skupu biti i rad profesora Miroslava Palamete koji govori o Juraju Dragišiću, hrvatskom humanisti, filozofu, nadbiskupu i teologu rođenom u Srebrenici oko 1455. Čovjeku koji je bio u najužem krugu tadašnjih vodećih humanista iz kojeg se razvila sama ideja Europe i europskih vrijednosti. Zahvaljujući Dragišiću, ali i mnogim drugim znamenitim osobama iz hrvatske povijesti i sadašnjosti, možemo kazati: 'Hrvati su ne samo nositelji nego i stvaratelji europskih vrijednosti.' Završni refren u nacionalnoj odi, nadovezujući se na kvazistručnjaštvo akademskih poltrona, dao je Dragan Čović čitajući zaključak: U prvom se zaključku navodi kako su kroz povijest bh. Hrvati aktivno doprinosili europskim vrijednostima, posebice u vrijeme humanizma i renesanse, kada su hrvatski mislioci bili pokretači kulturnog, znanstvenog i intelektualnoga razvoja Europe.

Ova romantična vizija, hobsbaumovski shvaćene historije, jednako je naivna, netačna i djelomično patetična. Elementarna je činjenica da Bosna i Hercegovina nije bila dijelom renesansnog vala s obzirom da je bila u sastavu Osmanskog carstva. Ubjedljiv je pokazatelj i činjenica da na tlu Bosne 300 godina nije osnovana nijedna štamparija u vrijeme informacijske revolucije u Evropi, potaknute Gutenbergovim izumom štamparskog stroja. Imajući to na umu nemoguće da je da su hrvatski mislioci sa tla BiH participirali, posebno ne značajno participirali, u stvaranju kulturnog i naučnog habitusa Europe. Juraj Dragišić, rođen u Bosni a veći dio života proveo u Italiji, tek je pojedinac koji je franjevačkim putem učestovao u teološkim poslovima te kao takav sa današnjim europskim vrijednostima prosvjetiteljstva, racionalizma i sekularizma ima jako malo toga u vezi. Franjevac koji je umro 1520. godine, tri stoljeća prije stvaranja nacionalnih država, prije preciznijeg određivanja i same etnije, jer je vjera imala primat, stavljen u kontekst skupa u Neumu dobro je poznati metod nacionalističke nekrofilije. Ipak, skup u Neumu nije organiziran naivno. Tempiran je pravovremeno a razvojni put politike koja je zamaskirana naučnošću ćemo pratiti u narednom periodu kada Bosni i Hercegovinu očekuje jedan bitniji problem – izmjena Izbornog zakona.

U sjajnoj knjizi Balkan: od geografije do fantazije autorica Katarina Luketić do kraja dekonstruiše sve navedene narative o Balkanu sa osvrtom i na pretenzije da se bude glavna država na Balkanu, ona koja će osigurati da druge poštuju evropske vrijednosti. S obzirom da je Balkan opterećen historijom svaka etnija ima razloga da vjeruje kako je ona predodređena za neku povijesnu ulogu. Tako je Hrvatska predziđe krščanstva, dok je Srbija jedina branila ove prostore (Prvi svjetski rat i veliki broj Srba u partizanima u Drugom svjetskom ratu), dok su Bošnjaci imali zadatak lava koju čuva stambolska vrata. Zaključno, riječi Kolinde Grabar-Kitarović kao i naslov skupa nisu novost. Navedeni narativi su revitalizirana politika koja se na ovim prostorima pojavljivala i ranije, dok je komunisti nisu dokinuli, da bi se pojavila opet sa porastom nacionalizma u postjugoslovenskom dobu.

Kolinda Grabar-Kitarović je tako samo reaktualizirala narative jedne politike koja je revitalizirana još od oca nacije, Franje Tuđmana. U spomenutoj knjizi Luketić podsjeća da je Franjo Tuđman 1995. godine u intervjuu za Le Figaro (pred evropskom javnošću, ciljano) izjavio sljedeće: Hrvatska je primila zadaću europeizacije bosanskih Muslimana. Nakon toga, jednako kao i na ovom skupu u Neumu, desetine autora, akademskih radnika i intelektualaca iz Hrvatske imalo je zadaću dati ovoj misiji akademsku podlogu u povijesti, kulturi, geopolitici itd. Neko vrijeme je plan bio obustavljen. Slovenija je preuzela ulogu tigra i sa skoro prepisanim narativima ubjeđivala EU da je donositelj civilizacije na Balkan. Na sve ovo treba dodati da je svaki samoprozvani tigar dobijao znatna sredstva iz EU fondova za svoju misiju, znajući da je EU željela, makar na razini retorike, pomirljivi stav i proeuropsku politiku.

Poznavajući takve političke i socio-ekonomske prilike izjava Kolinde Grabar-Kitarović, kao i cijeli skup, je tek oživljavanje poznate mantre koja se privremeno zaboravila za vrijeme predsjedavanja Mesića i Josipovića. HDZ Hrvatske i rigidna nacionalistička struktura su uvijek kapitalizirali, ispred SDP-a, za sebe naslijeđe nacionalnog interesa Hrvata i u BiH i u Hrvatskoj. HDZ BiH je u kontekstu regionalnih politika trajni podanik HDZ-a Hrvatske. S druge strane, HDZ Hrvatske ima najvjerniju bazu glasača, paradoksalno, u državi BiH. Zauzvrat, tim se glasačima konstantno nudi isprazna retorika zaštite nacionalnih interesa a ulazak u EU je moćan instrument za obećavanja El Dorada koji čeka Hrvate, zaslugom HDZ-a, kada uđu u EU.

Postoji još jedan razlog zbog čega je nacionalistička politika HDZ-a Hrvatske se ponovo okrenula „donošenju“ europskih vrijednosti, a shodno tome im se pridružio i Dragan Čović. Naime, osim Kolinde Grabar-Kitarović, kojoj izjave i ne idu od ruke, postoji niz političara, intelektualaca i novinara koji zastupaju iste teze i sve ih češće opetuju u javnom prostoru. Skup koji je održan najbolji je dokaz tome.

Pokazalo se u posljednje vrijeme da premijer Srbije Aleksandar Vučić nema ravnog protivnika u regionu kada su u pitanju regionalne igre i interesi. Vučić je političko umijeće okretanja stvari u svoju korist pokazao i brutalno nadigravši Bakira Izetbegovića u Srebrenici. Jednako tako Vučić dobro kotira u EU a Srbija, kao povijesno glavna zemlja Balkana, ponovo se budi i traži svoje interese u regionu. Nije nevažna ni sve lošija slika Hrvatske, koja pod navalom ustaštva je bliža Orbanovoj Mađarskoj nego zamišljenoj europskoj liberalnoj državi. Opet se zato postavlja pitanje europskih vrijednosti i doprinosa; da li u te vrijednosti spada i NDH? Takva slika se treba zamijeniti i fokus usmjeriti ka plemenitoj misiji civiliziranja. Region je ponovo turbulentan dok za to vrijeme Bakir Izetbegović, navodni lider Bošnjaka, od vlastitog naroda skriva pisma o razrješenju agenta Sakiba Softića dužnosti.

Nesumnjivo da Hrvatska želi uzvratiti i nametnuti se kao lider na Balkanu. Luketić iscrpno dokazuje tu histeričnu ulogu Hrvatske koja kontinuirano odvodi i sebe i druge sa Balkana (kojem čak po nekim autorima i ne pripada) prema Europi a istovremeno želi primat na tom istom Balkanu. U toj nakani potreban je podanik u vidu HDZ-a BiH s obzirom da će se ta borba, kao i uvijek dosad, voditi na tlu Bosne i Hercegovine. Međutim, ono što se pokazuje kao najgore po Bošnjake, koje bi trebalo europeizirati, po riječima Tuđmana, jeste saradnička uloga SDA koja ima historijat prijateljevanja sa HDZ-om BiH i čiji predsjednik Bakir Izetbegović nije dorastao situaciji.

SDA sa svojom miopičnom vizijom dala je ponajbolji argument Čoviću za organizaciju skupa i deklamovanje politike koja se prezentuje kao proeuropska. Erdoganštinu i autoorijentalizaciju društva, te islamizaciju Univerziteta u Sarajevu koju provodi SDA, iskoristio je Dragan Čović pojavljujući se kao nositelj europskih vrijednosti. Nema dvojbe da će takva politika biti prije podržana od strane EU i Zapada. Bakir Izetbegović i SDA, koja je odustala od državotvornih projekata odlaskom Sulejmana Tihića sa mjesta predsjednika stranke, okrenula se agresivnoj nacionalističkoj retorici i odaslala poruku Zapadu da Bošnjaci nisu dobar partner za saradnju. Upražnjeno mjesto iskoristio je Dragan Čović pokrenuvši priču o federalizmu, o promjeni Izbornog zakona te o sprovođenju presude Sejdić-Finci nametnuvši se tako kao državotvorniji faktor od Bakira Izetbegovića. Nije čudno što su takav politički promašaj Bakira Izetbegovića iskoristili u oba HDZ-a modificirajući retoriku malo, ali sasvim dovoljno, za ostvarivanje vlastitih interesa. EU kao najvažniji partner BiH i najvažiji faktor na Balkanu ne bi smjela biti izgubljena a put kojim vodi SDA najbolji je način da se Bošnjaci isključe iz tih procesa i shodno tome pretrpe sve posljedice.

Već duže vrijeme nespreman za priču o federalizmu Bakir Izetbegović ne pronalazi modus rješenja, ili možebitno i ne traži, a opasnija igra, koja zahtijeva više znanja, ona o promjeni Izbornog zakona tek predstoji i podržana je od strane Dragana Čovića, hrvatskih europarlamentaraca kao i EU.

(Suad Beganović, Prometej.ba)