Kakanj je mali grad u središnjoj Bosni i Hercegovini, pozicioniran u Sarajevsko-zeničkoj kotlini, najgušće naseljenom dijelu Bosne i Hercegovine. Kakanj je industrijski grad od oko 40 000 stanovnika podijeljen rijekom Bosnom. Najpoznatiji brend je ćumur, odnosno, ugalj. Pored toga, Kakanj je poznat po TE Kakanj i cementari. Kakanj slovi za jednu od uspješnijih općina u državi zbog stacioniranja ovih firmi na njenom tlu.

Zbog te percepcije često se zanemaruje i druga strana priče. Kakanj se redovno izostavlja iz vijesti kada je u pitanju zagađenost zraka. Podaci o broju oboljelih i veza sa onečišćenjem zraka se nikad ne tematizira. Poslovično je uvijek u fokusu Sarajevo uz spominjanje Zenice. Također, Kakanj kao opština koja bi trebala da posjeduje dosta novca se urbanistički ne razvija dinamično i u skladu sa očekivanjima koja daje statistika o tom gradu (Godišnji budžet). Kultura se za nijansu njeguje bolje nego u susjednim opštinama, iako to nije dovoljno. Turizam je zapušten, banja Tičići nikad nije izgrađena, Kraljeva Sutjeska nije dovoljno promovisana. Bobovac, koji bi trebao biti zajedničko dobro, sa Varešom je ostavljen zubu vremena. Nekropole su također zasijane diljem Kaknja i o njima se ne vodi računa. Izletište Ponijeri su najčešće predmet radova ali situacija na terenu pokazuje nepravilno naseljavanje i gradnju vikendica na putevima, nepostojanje hotela za turiste koji planiraju ostati duže od jednog dana. Ovaj tekst je skroman pokušaj da se približi stanje o Kaknju.

Od 12 opština u ZDK Kakanj je po kvadratnoj površini 5. opština, dok je po broju naselja, njih 106, na prvom mjestu. To znači da Kakanj ima veliki broj sela i naselja. A to također čini Kakanj primamljivim za seoski marifetluk i lokalni kriminal. O načinu na koji država i najveća zaštitnica Bošnjaka razvlašćuje ljude od hrane i osnovnih namirnica pisao sam u tekstu Politički vjernici iz mog sokaka.


Ekonomski pokazatelji

Kakanj ne stoji najbolje ni sa radnim stanovništvom te zaposlenošću. Naime, skoro da nema porodice u Kaknju u kojoj neko nije pokušao ili još uvijek radi u inostranstvu. Pri tome to nisu ratne izbjeglice nego mladi ljudi. 70% stanovništva (cca 30 000 ljudi) je radno aktivno, što je za procenat više od prosjeka kantona. [1] Kakanj ima pozitivan prirodni priraštaj, na trećem je mjestu u ZDK.

Statistika zaposlenosti ima dva metoda. Iznosimo oba prikaza s obzirom da jezik statistike često dovodi do konfuzije. Navedeni podaci su službeni podaci Federalnog zavoda za programiranje razvoja. Prvi metod izračunavanja podrazumijeva da se broj zaposlenih podijeli sa radno sposobnim stanovništvom (od 15 do 65 godina) i pomnoži sa 100. Tada procenat zaposlenosti iznosi 15,7%. Drugi metod podrazumijeva da se broj zaposlenih podijeli sa radno sposobnim stanovništvom (radnom snagom: zaposleni + nezaposleni) i pomnoži sa 100. Tada procenat iznosi 22%. Po istoj statistici i procenat nezaposlenih je 22% na cijelo stanovništvo Kaknja. Međutim, najčešće se za statistiku uzima jedan drugi parametar koji je i propagandno najpodesniji. Naime, izračuna se procenat zaposlenih među aktivnim stanovništvom što bi značilo da Kakanj ima 49% zaposlenih, odnosno, 51% nezaposlenih. U ovom segmentu Kakanj je prosjek kao i većina drugih opština u ZDK. Ipak, Kakanj slovi za bolju i uspješniju opštinu od većine njih. Razlog takvoj percepciji leži u dvije činjenice:

1. U Kaknju su stacionirane bitne firme poput Termoelektrane Kakanj, Rudnika mrkog uglja Kakanj i Cementare Kakanj koja se sada zove Kakanj Cement HeidelbergCement Group. Ta činjenice stvara iskrivljenu percepciju da je standard dobar, te zaposlenost u Kaknju veoma visoka. Međutim, profit koji generiraju ove firme ne završavaju u novčanicima običnog stanovništva niti su svi zaposleni u ovim firmama. Tačnije, Sarajevo ima najviše koristi od TE Kakanj. Rudnici pripadaju Elektroprivredi BiH. Primjerice, katastrofalnim poslovanjem Mirsada Bjelopoljaka raspala se GMK firma koja je ostavila veliki broj ljudi na ulici. Njihov radni staž nije uvezan a pronalazak posla za starije radnike predstavlja ozbiljan problem.

2. Drugi razlog za poimanje Kaknja uspješnim jeste prosjećna neto plata koja iznosi, prema podacima za 2014. godinu, 980 KM po čemu je Kakanj 6. opština u FBiH i ubjedljivo prva u ZDK. Prosjek FBiH iznosi 833 KM. Međutim, situacija na terenu znatno odmiče od ove slike. Zaposleni na TE Kakanj i Tvornica cementa Kakanj su posebna klasa. Uzimajući u obzir nezaposlenost od 51% pokazuje se drugačija slika Kaknja kao klasno podijeljenog grada. Prosjećna plata laže o stvarnom materijalnom stanju većine stanovništva. Odlična plata od cca 2000 KM na TE Kakanj anulirana je malim platama od 300 KM u ostalim firmama i uslužnim sektorima. Nesumnjivo da Kakanj bolje stoji od nekih opština, isto tako, Kakanj za takav energetski potencijal dosta lošije stoji od Kantona Sarajevo koji, zahvaljujući mafijaškom ponderu po koeficijentu 2.0, najbolje stoji uz manji energetski potencijal. Po ovom pitanju jednaku muku dijeli i Tuzla, odnosno Tuzlanski kanton.

S obzirom na malu udaljenost od Sarajeva i Zenice mnogi mladi studiraju u ova dva grada. Povećani broj mladih koji studiraju prepoznata je pojava u cijeloj državi. Poima se da jedino fakultet može donijeti dobar posao za zasnivanje obitelji i pristojan život. Opština Kakanj se dobro odnosi prema studentima, stipendiranje traje uz kašnjenja ali isplata uvijek bude izvršena. Od ove godine se spominje i mogućnost stipendiranja doktorata. Ipak, podaci od prije dvije godine pokazuju da 438 visokoobrazovanih mladih ljudi nema posao. Taj broj raste iz godine u godinu. Kakanj koji u mnogim statistikama vodi u ZDK u ovom slučaju se ne može pohvaliti. Naime, poslije Zenice Kakanj ima najviše nezaposlenih fakultetski obrazovanih ljudi. Ovaj broj zavisi i od broja stanovnika, međutim, Tešanj, Visoko i Zavidovići imaju približno isti broj stanovnika a nemaju gore pobrojane firme.


Politički EKG Kaknja

Kakanj je na posljednjim izborima, a to su lokalni izbori, izabrao načelnika iz SDA. Tačnije, SDA bilježi oko 70% glasova u Kaknju. Taj prvi utisak daje zaključak da je Kakanj tradicionalno SDA-ovo glasačko mjesto. Istina, SDA preko džemata ostvaruje znatan utjecaj i najjača je stranka u Kaknju. Međutim, na posljednje izbore nije izašlo mnogo ljudi pa procenat ne odražava stvarnu volju većine. Jednako tako, u prethodnim godinama je SDP u Kaknju imao svog načelnika koji je suvereno vladao i imao veliku podršku građana. Također, gradsko vijeće uvijek ima nekoliko stranaka u sastavu i politički balans. Ta činjenica da grad može sada biti u rukama jednih a već sutra u rukama drugih omogućava da stanovništvo nije pod ucjenom poput Banovića, gdje rudnik znači sve, a rudnik pripada samo jednoj stranci. Kakanj sa više firmi, jakom antifašističkom tradicijom (koja se održava) se mora zaslužiti. Iako ne idealna, takva konstelacija snaga daje šansu za bolji život. U domenu kulture i kulturnih dešavanja, posebno na lokalnoj televiziji, gospodar je najveća bošnjačka zaštitnica, kako sebe voli zvati.

Zanimljiv je fenomen izbora u Kaknju s obzirom da može biti primjerom za veću, federalnu razinu. Naime, ljudi koji su već zaposleni na TE Kakanj teško da mogu izgubiti posao i oni mogu nesmetano birati koga god žele. Znatan broj uposlenika od prije rata (uzimajući u obzir i njihove porodice) čini glasačko tijelo koje na izborima donosi prevagu uz uposlenike Tvornice cementa Kakanj. Istovremeno, noviji kadar koji se tek zapošljava je već ranije dobro stranački pripremljen za cjeloživotno zaokruživanje jedne stranke. Zbog toga TE Kakanj se iz dana u dan pokazuje ne državnom, nego stranačkom firmom, ponekad se ta stranka samo promijeni. Očekivati je da će u narednom periodu TE Kakanj u potpunosti biti preplavljen SDA glasačkim tijelom, iako je dosad na čelnim pozicijama bilo i članova SDP-a i SBB-a koji lagano gube korak.

Nadu daje Tvornica cementa Kakanj. Situacija na cementari daje pozitivno svjetlo na privatizaciju, i paradoksalno, ekonomski neokolonijalizam Njemačke opravdava u praktičnom životu. Svi radnici su osigurani, sva pravila i zakoni se poštuju. Višak koji je bio uposlen stranačkom linijom prije privatizacije je otpušten uz otpremninu. Trenutni zaposleni primaju redovne plate i nisu stranački ucijenjeni za glas. Zdravstveno i socijalno su također riješeni.

Sve navedeno za TE Kakanj se može prepisati i za RMU Kakanj. Rudnici pripadaju Elektroprivredi BiH, odnosno, TE Kakanj i rudnici su pod istim patronatom. Jednako tako su pod stranačkom kontrolom. Da kojim slučajem RMU i TE Kakanj pripadaju njemačkom investitoru u Kaknju bi političke stranke koje trenutno vladaju bile nepotrebne a moć bi im bila značajno smanjena. Slučaj Kaknja tako pokazuje pogrešnost isključive ljevičarske platforme koja se kune u državno vlasništvo. Naime, nijedna od navedenih državnih firmi nije zaista državna firma. Elektroprivreda i BH Telekom kao zlatne koke pripadaju strankama koje uništavaju ovu državu te stoga ne mogu biti odista i državne. Funkcionalna država ne finansira firme koje će je uništiti. Prodajom Telekoma i Elektroprivrede, kako nas uči slučaj cementare iz Kaknja, izbio bi se glavni adut političkih stranaka. Istovremeno, praktičan život običnog radnika ne da bi bio isti, njegov položaj bi se poboljšao.

Takvo rješenje ne mora biti trajno, nego biranje manjeg između dva zla. Nacionalizacija u pogodnom trenutku je također opcija koja bi vratila socijalističke temelje državi. Međutim, dolazak do takve tačke podrazumijeva uništavanje stranaka koje trenutno vladaju i tek zatim izgradnju države. Kapital koji navodno ostaje u državi trenutno, a koji bi prodajom završio u Njemačkoj, nije isključivo financijski, a to znači da prodajom dvije navedene firme njihov industrijski kapital i dalje ostaje u BiH i može biti revitaliziran. Slične prakse postoje u svijetu. Do tada, vjerovanje u apstraktni koncept državnog, a koje ne postoji, direktan je udar na praktično i egzistencijalno stanje običnih ljudi kojima je sasvim dobro, činjenično i potvrđeno, i pod njemačkom upravom. Samo zahvaljujući cementari i prijeratnim uposlenicima TE Kakanj u političkom životu Kaknja ne viđamo uvijek istu stranku. Osnovni temelj za takvo društvo su zaposleni i situirani ljudi koji imaju stvarno pravo na izbor za razliku od nezaposlenih koji su često ucijenjeni ili manipulisani obećanjem o skorom zaposlenju. Cementara se tako pokazuje mjestom koje Kaknju daje materijalnu bazu za društveni i politički razvitak. Kao šlag, problem zagađenja zraka riješila je najbolje cementara ugrađujući moderne filtere. Tako se cementara pokazala i zaštitnikom okoliša (cementara izdvaja i donacije) te firmom koja najviše brine za državu, iako joj ne pripada.


Suživot ili zajednički život

Kakanj je specifičan i po još jednom, u našoj državi društvenom fenomenu. Naime, Kakanj nije zakačen neposrednim ratnim dejstvima. Efekti rata su ipak vidljivi, ogroman broj Hrvata je napustio Kakanj, a Srbi su statistička greška. Ne pomažu ni spaljena hrvatska sela. Tačnije, opljačkana su. Nema podataka da je vojska spalila mjesta a ta mrlja nije dovoljno istražena. Ne pomaže ni činjenica da je u jednom od njih pronađena velika količina HVO naoružanja. Pored svega toga, život u Kaknju između Bošnjaka i Hrvata nije tek suživot, jedni uz druge a podijeljeni po svemu. Naime, zajednički život kao život protkan sa dvije etnije funkcioniše sasvim dobro i pokazuje da je on itekako moguć te da treba biti potican. Nema mržnje a međuetnički incidenti ne postoje. Tolerancija u Kaknju nije trpljenje.

Neolitsko naselje, grad nekoliko bistrih rijeka, grad Zgoščanskog stećka, močvare Bistrik (skupljalište ptica), grad čiji grb pripada svima vrijedan je socioekonomski fenomen za proučavanje.

(Suad Beganović, Prometej.ba)


[1] Svi podaci u tekstu su preuzeti iz dokumenta Federalnog zavoda za programiranje razvoja Socioekonomski pokazatelji po općinama u Federaciji Bosne i Hercegovine u 2014. godini.