Sredstva masovnog informisanja, skraćeno mediji, predstavljaju snažno, možda i presudno oružje za prevlast u javnom i političkom životu i djelovanju. Mediji mogu biti elektronski, mogu biti printani ili su to televizije i radio. Postoji i podjela prema namjeni pa oni mogu biti zabavni, edukativni, informativni i tako dalje. Mediji su istovremeno i velika platforma za ideološko djelovanje, odnosno, altiserovski shvaćeno ideološko sredstvo. Na tom tragu neki autori će medije dodati kao četvrtu vlast pored sudske, izvršne i zakonodavne. Mediji su jednako oglašivači sadržaja kao i sama javnost koja prima te sadržaje. Ta mogućnost stalne promjene medijima daje ogromnu moć. Neki autori će ustvrditi da mediji vladaju i nad onim koji ih sami posjeduju, nadilazeći ih. Veliki autori poput Chomskog kritikovat će medije kao vojno i propagandno glasilo koje svjesno, neprestano i difamatorno djeluje na javnost otupljujući bilo kakav oblik otpora.

Upravo će Chomsky sjajno predočiti sistem po kojem medijski servisi kreiraju mišljenja. Navodeći slučaj Iraka, Chomsky istražuje situaciju kada je jedan lokalni desničarski medij objavio vijest nepodesnu za američku javnost koja je pokazivala nečasne radnje u Iraku američkih obavještajnih kanala. Problem je u tome što je ta vijest očekivana na nominalno lijevim medijima. Zanimljivost se ogleda u tome što je vijest došla prebrzo i nije filtrirana pa je ta novina vijest objavila kao ekskluzivitet, bez da se zapitala o ideologiji. Krajni rezultat će otkriti da će ta vijest u najvećim medijima, koji su nominalno liberalni, u toj mjeri biti filtrirana da će pouzdaniji kanal biti spomenuti desničarski medij. Krenuvši od tog slučaja Chomsky razobličuje cijeli sistem informisanja detektujući da vodeći mediji uvijek postavljaju isti okvir za vijesti sličnog sadržaja. Pokazujući da je okvir ranije postavljen pokazuje se i ideološka matrica djelovanja. Nadalje se prenos informacija dešava inercijski. Manji mediji preuzimaju te vijesti i stvara se lažni plural po kojem je nekoliko stotina različitih medija iznijelo istu tvrdnju o oružju za masovno uništenje pod sečijom Sadama Huseina. A ako su svi rekli tako, to je istina za mase, zaključuje Chomsky. Navodeći cijeli niz autora koji su se bavili propagandom i poredeći njihove instrukcije sa praksom u slučaju Iraka, Chomsky nedvojbeno pokazuje propagandnu aktivnost dovedenu do savršenstva. U toj logici su poželjni čak i protivnici, štaviše, za uspješnost propagande nužni su neistomišljenici. Ipak, drugačije mišljenje ne izlazi iz okvira nametnutog od strane najvećih medija pa se tako kritika svodi na dvije strane istog propagandnog novčića.


Mediji u BiH, zakon i njegova beskorisnost

Bez ikakvih iznimki funkcionišu i mediji u Bosni i Hercegovini. Politički ovisni, finansirani od strane partija i tržišno neopstojni zbog niskog standarda, mediji u BiH apriori računaju na novac partija, novac oglašivača koji pripadaju istim partijama, pa stvar u konačnici uvijek izgleda isto. Partije posjeduju medije, a novac ubrigavaju indirektno.

U dječijem rukopisu pod naslovom Zašto se novinari plaše da pišu o politici i političarima Mehmed Halilović analizira zakonske osnove u slučaju tužbe za klevetu. U tekstu se autor bavi isključivo anketom koja pokazuje strah novinara od zakona, odnosno, od klevete. U poenti teksta on zaključuje: Ovo posljednje – dobronamjernost i profesionalno postupanje po meni su ključni. Ukoliko taj uslov ispunjava, ni novinar, ni njegov urednik ili izdavač ne treba da brinu ako protiv njih i stigne tužba za klevetu. Od političara ili bilo kog drugog. Novinara može tužiti svako, ali spor može dobiti – samo ako su tuženi objavili klevetu ne postupajući ni dobronamjerno, ni profesionalno (dobronamjernost i profesionalnost se, naravno, moraju dokazati na sudu konkretnim postupanjem!).

Analizirajući sudske presude ustanovio sam da se sudovi sve češće pozivaju na presude Evropskog suda za ljudska prava i na kodekse za štampu i elektronske medije u BiH. I to je zaista dobar znak. Još kad bi se i novinari/urednici više oslanjali na kodekse, siguran sam da bi njihov odgovor bio negativan u sličnim anketama da li ih je “strah“ od zakona o zaštiti od klevete.

Tekst je školski primjer partikularnog mišljenja koje previđa kontekst. Želeći da se bavi samo jednim aspektom, da pokaže neosnovanost posljedice, a to je strah novinara, autor nije ni pokušao uvažiti uzroke, pa shodno tome ne postoji ni kontekst niti objašnjenje otkud strah kad je zakon na strani novinara. Zanemarivši dobronamjernost kao ključ uspjeha, jer zakoni su i nastali zato što takav ključ nije otključao nikad ništa, poenta zaboravlja da postoji velik broj načina da se kazni novinar koji je dobronamjerniji prema istini nego prema partiji. Tekst spominjemo da bi pokazali pogrešnost analiziranja medija bez uzimanja u kontekst kaotičnosti države. Čemu vrijedi korumpirani šerif na Divljem zapadu za običnog novinara?

Dobiti otkaz zbog nepodobnosti mišljenja oprobana je praksa u medijima u BiH. A nakon svakog otkaza novi posao je sve dalje, jer etiketa svojeglavosti i nepodobnosti uvijek ide ispred novinara. S obzirom na činjenicu da već sam novinarski angažman je često honoraran, u kandžama privatnih medijskih mogula, gdje je i pomisao na žalbu zbog otkaza smiješna, ne stoji poenta koja hvali teoriju nad praksom. U Bosni i Hercegovini zakon je mrtvo slovo na papiru, nepodržano u praksi sudstva, nepoznato u poslovanju vlasnika medija. Sve to novinari odlično znaju, pa je strah od zakona u navedenoj anketi apel Evropskoj uniji, koja je sponzorirala anketu, da obrati pažnju na njih. Autor se trebao pozabaviti tom činjenicom.

Uz saznanje da zakon u BiH nema smisla i služi za dekoraciju, obratimo pažnju na suštinu problema. Da bi se uopšte došlo u poziciju da budeš tužen, moraš doći do posla. Filter koji je sveprisutan u BiH pokazuje da je lakše do posla doći stranačkom vezom. Stranačkom vezom do stranačkog medija i činjenica da tužba može doći samo od opozicije, preko partijskog sudstva ključ je razumijavenja rada medija u BiH. Stotine dalida burzić i stotine sudija jednakog kova garant su da možeš sigurno pisati za svoje i protiv njihovih.


Šta se priča po selu?

Na državnoj i entitetskoj razini postoje barem dva medijska tabora koja su suprostavljena. U nadmetanju koje traje svakodnevno može se pronaći i zrno istine. To nije često, pa istinu o ubistvu Đenana Memića nećete pronaći na medijima. Nalaz obdukcije koji ukazuje na ubistvo se stidljivo pojavio tek na jednom sajtu. Jedini novinar koji je napisao nešto o tome suočio se upravo sa tužbom. Ipak, uporno praćenje oba tabora mogu razjasniti neke stvari.

Ondje gdje opozicija ne postoji počinje prava Bosna i Hercegovina, a namjera ovog teksta je skromna: da skrene pažnju na jedan kontinuirani fenomen koji se zaobilazi. To su mali i lokalni mediji.

Rat, koji je nekome majka a nekome maćeha za vlasnike lokalnih televizija, u prvom redu, kao i radio postaja je bio majka. Tako se još za vrijeme rata, u vrijeme dok se ginulo, krao donatorski novac i otvarale televizije. Bezbroj malih televizija, nastalih u vrijeme od 1994. do 1996. poslužile su kao ratni megafoni da bi prestankom rata postali partijski i pretežno nacionalistički i klerikalni megafoni.

Selekcija kadra pri lokalnim medijima je hirurški precizna. Po preporuci partije, najjače u Bošnjaka, upošljavaju se nepismeni novinari. Njihova platforma je otvoreno lokalpatriotska, podržavalačka za vladajuću partiju i prepuna klerikalnog sadržaja. Nekoliko sati vjerskog programa svaki dan, rutinirana je praksa tih medija. Nezamisliva je situacija da u islamističkom društvu poput središnje BiH ijedan medij pusti dva minuta priloga koji pozivaju otvoreno na ateizam.

Ciljno stanovništvo su žene srednjovječne dobi. U radu lokalnih televizija nema prostora za utopističke konfiguracije boljeg društva. Praksa je pokazala da ogroman broj žena prati televiziju do termina dnevnika, nakon toga muškarci opružaju svoje noge i nastavljaju dirigirati daljinskim. Program lokalne televizije je struktuiran shodno tome a patrijarhat je riječ lijepog tonaliteta u toj računici.

U tekstu Žena koja ne postoji pisao sam o sudbini takvih žena. Njihovu poziciju dobro poznaju vlasnici lokalnih medija. Veliko glasačko tijelo svakodnevno je bombardovano političkim sadržajem umotanim u kolažne emisije, vjerski program i informativne blokove. Jednom mjesečno se gledateljstvu objasni prednost posjeta ginekologu.

Posebno dobar biznis koji su razvili lokalni mediji su osmrtnice. Gogoljevski, iako za njega nikad nisu čuli, prepoznaju isplativost smrti, pa lokalni mediji po skupoj cijeni objavljuju osmrtnice preminulih, ali i sjećanja na godišnjice. Prost račun koji sam izveo istražujući za ovaj tekst pokazao mi je zaradu od cca 200 KM dnevno za osmrtnice. U malim televizijama koje imaju nekoliko zaposlenih to je odlična dobit na dnevnoj bazi. Neposredno iskustvo življenja u takvoj zajednici upoznalo me s popularnošću tih osmrtnica među pukom. Dodatni napor pri istraživanju pokazao je istovjetnost u drugim gradovima.

Lokalni mediji svoj posao rade perfektno. S obzirom da su nedovoljno važni sve što objave prolazi ispod radara, pa su tako idealan alat za džematsku logiku koja upravlja ovom državom. Sve je spušteno za stepenicu niže, sve je svedeno u sferu poluamaterizma i na razinu jedne malo veće džematske zajednice. Zakon o kleveti ne postoji u praksi, pa tužba po istoj osnovi ne postoji čak ni kao kuriozitet. Projekat koji su započeli mladomuslimani je najubjedljivije uspio na lokalnoj razini, a vidljiv je u radu lokalnih medija. I sve dok se pitamo otkud nacionalizam, a zaboravljamo male gradove, male grupe, male lokalne televizije odgovor neće biti ni potpun ni tačan, jer u lokalnim medijima nema antinacionalizma, nema opozicije, nema kritike. Mrak koji isijava sa ekrana siguran je garant da će jedna partija vladati još 27 godina bez problema. Ono što nabijeđeni ljevičari ne vide, i ne žele da vide, nacionalisti u kriminalnom kalifatu su davno prepoznali i koriste.

(Suad Beganović, Prometej.ba)