Jedan od bilborda sa zastavom i amblemom Republike Srpske i natpisom 'Samostalnost!'. Banja Luka 14. oktobar 2022. Fotografija: Siniša Nenadić, RFE/RL

Prije šest ili sedam godina, na Prometeju, objavljen je tekst, kratki komentar jedne politike, koji bi i sam autor zaboravio da nije proizveo neviđen broj reakcija i komentara. Tekst se ticao ekonomske politike u entitetu Republika Srpska, uvažavajući kontekst da je Milorad Dodik tih dana naročito isticao nefunkcionalnost i neodrživost Bosne i Hercegovine, kao i njenog financijskog sistema. Dodik je tu nefunkcionalnost povezivao s nemogućnošću saradnje konstitutivnih naroda. U sintezi argumenata, tekst je potencirao jednostavnu konkluziju, da RS ima svoj budžet, centraliziranu vlast, etničku homogenost i da je preplavljen siromaštvom od pete do glave. Stoga, ko to tačno ometa RS napravi veliki ekonomski iskorak? U bujici komentara, većinom ličnih, niko nije ni postavio pitanje zašto su plate i penzije male u RS-u, odnosno, zašto su manje od onih u FBiH, koje su također male i nikakve.

I do tada je popis stanovništva, tema koju smo obrađivali neki dan, pokazivao alarmantne podatke o demografskoj i socioekonomskoj strukturi, a danas je i potpuno jasno da je RS biološki na svom kraju. Malo je šta tako empirijski potkovano u historiji kao nestanak malih grupa, naroda, etnija, bilo kakvih zajednica koje zapadnu u stagnaciju, a potom i regresiju. Ipak, nešto novija historija bilježi, pa možemo pretpostaviti da je uvjerenje postojalo od ranije, da je svaka zajednica za sebe mislila da će trajati vječno. Upravo demografija i standard, prije političke slike koju suvereno kreira Dodik, i samo Dodik, ono je što bi trebalo brinuti građane u Republici Srpskoj više od ičeg. Međutim, takvi glasovi ne postoje.

Svako ko se bavio društvenim aktivizmom, te shodno tome i umrežavanju, solidarisanju i upoznavanju drugih aktivista prošao je jednu spoznaju – lakše je pronaći sugovornike u Beogradu nego u Banja Luci. Drugim riječima, politička elita u RS-u je u toj mjeri pretvorila entitet u kazamat da je on postao pretpolitičko društvo u kojem ne postoji ni sugovornik niti pristojan konzervativni protivnik za polemiku. Ne samo da takav profil ne postoji za polemiku sa Sarajevom, on ne postoji niti za polemiku unutar Banja Luke.

Istini za volju, polemike u Sarajevu liče na sve, osim na solidnu razmjenu argumenata, ali do neke mjere postoje i daju priliku boljim da izgrade svoj polemički credo u ovoj polemičkoj baruštini.

Pa ipak, ni u 2023. godini u RS-u niko ne vjeruje u budućnost s boljim platama i većim penzijama, te je jedini izlaz odlazak u Njemačku. Nekolicina i dalje protestvuje za bolji život Milorada Dodika, koji već živi daleko bogatije i bolje od prosječnog Srbina svog malog kazamata. Gdje je nestalo društvo u RS-u? Postoji li ikakva diverzifikacija ideja i politika? Poprilično je vidljivo da na nivou etablirane politike opozicija ponavlja Dodikove stavove pod egidom zaštite RS-a od, doslovno, svega na svijetu. U istom trenutku, upravo zbog Dodika raste izolacija tog entiteta, a i ono malo investicija će se svesti na nula i ništa. Specijalne veze sa Srbijom nisu donijele nikakav novac u novčanik prosječnog građanina.

U ciničkom maniru, moglo bi se poigrati tezom da je Milorad Dodik najbolji agent uništenja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. No, kako je taj isti narod birao Milorada Dodika, čak i nakon ubistva Davida Dragičevića, čini se da spasa nema i da je izbor rijetkih da napuste RS zapravo racionalan i mudar potez.

Ostaje kao sociološki fenomen vrijedan istraživanja ponašanje masa u Dodikovom igralištu. Iako su u sociološkoj teoriji poznate teze o histeroidnom ponašanju masa, življenju nacionalizma dok se, metaforički, čitaju iste novine (konzumacija medija), ipak je teško nadomjestiti iskustvo promatranja i življenja u kulturološki, etički, ekonomski, te na kraju i biološki opustošenom parčetu zemlje, a koje ekonomski manjak nadoknađuje nacionalističkim viškom.

Barem jedna sprega se nazire, niko ne želi proglasiti propast društva u RS-u kako se ne bi naslađivali u Sarajevu. U praktičnoj naravi to ne znači ništa, jer nikakav stav u Sarajevu ne plaća račune i ne donosi pogaču na stol. Stoga, življenje u potpunom siromaštvu uz nadu da će Milorad Dodik pobijediti cijeli svijet, a potom pripojiti RS Srbiji, gdje svi mogu uživati u bogatom Vučićevom parizeru djeluje kao krajnji stadij jedne metastazirane deluzije.

Sve dok se u RS-u ne postave pitanja poput: da li putuju građani RS-a i gdje, da li mogu sebi priuštiti putovanja, da li mogu uopšte imati više djece i kako će ih finansirati, sve do tog momenta neće postojati bilo kakvo pogodno tlo za sadnju socijalnih ideja oslobođenja, a zasad se čini da je RS duboko betonirana u vlastite deluzije i što je najvažnije, vlastitom zaslugom, pa bi svaki problem trebalo početi rješavati u svom dvorištu. U duhu pesimizma, to se neće desiti.

A možda je sve ovo navedeno ponovo podvala kao i u prvom tekstu, nekoliko godina ranije, dok RS živi idiličnu stvarnost. Već je Dodik objasnio, tako da niko svojom glavom ne mora misliti, da je u RS-u najbolje.

“Moje uvjerenje je da ovo najbolje mjesto za mlade. Kada odete negdje daleko, tamo ste niko i ništa. Počnete kao fizikalna snaga. Malo ih je dočekano kao stručnjaci, radite u nekoj socialnoj-patronažnoj službi i tu se zalijepite i ostanete cijeli život, maštate da se vratite kući. Neki uspiju da se vrate, neki ostanu zbog kredita. Možda malo karikiram, ali moja generacija se borila za RS koja je moguća, njihova generacija treba da se bori za onu koja je njima po mjeri.”

Možda Dodik malo karikira, ali u slučaju onih koji u ovo vjeruju, tada je RS skrojena po njihovoj mjeri i ne treba je mijenjati.

Suad Beganović, Prometej.ba