»Sultan i Tito – glavni ideolozi 'Svjetla riječi'.« Još jednoč o skandaloznoj smjeni dr. fra Drage Bojića

1. Sablazan protiv vjere

No prije nego što kažem bilo što o razlozima ove moje tvrdnje, moram napomenuti da,

• prvo, kao laik nemam nikakovrsnu nakanu petljati se u unutarnje stvari bilo koje »redodržave«, posebice ne franjevačke, budući da – ako ćemo govoriti o »pripadnosti« – potječem iz vrlo »petrovačke« sredine obilježene izravnim djelovanjem nadbiskupa Stadlera, o kojemu sam uostalom napisao i knjigu.

• Drugo, premda sam još iz vremena svojih studijskih dana u Sarajevu upoznao mnoge ugledne bosanske franjevce, dvojicu provincijala, te profesore na Franjevačkoj teologiji, iskreno velim da nisam imao priliku upoznati ni fra Dragu Bojića a kamoli sadašnjega provincijala fra Lovru Gavrana, tako da se u ovome tekstu ni na koji način ne može poći od bilo kakvih osobnih »predrasuda« koje su uvijek najstrašnije onda kada se radi o kvalificiranju čovjeka koji bi – barem u svakoj kršćanskoj zajednici – morao uvijek iznova biti doživljavan kao »bližnji«, tj. kao onaj koji uvijek zaslužuje dostojnu vrijednosnu prosudbu, potporu, oprost, razumijevajuće približavanje, nikada odbacivanje, gaženje i ponižavanja. Bio bih, s druge strane, neiskren kada bih rekao da fra Dragu Bojića uopće ne poznajem: budući da redovito čitam Svjetlo riječi, vrlo dobro sam svjestan, i kao običan čovjek i kao znanstvenik, koliki je njegov prinos poboljšanju kulturne i znanstvene kvalitete Svjetla riječi.

• Treće, što se tiče meni zbilja nepoznatoga fra Lovre Gavrana, moram reći da sam šokiran nekim njegovim »novicama« otkako je došao s Kosova i postao provincijalom. Već od prvih dana svojega provincijalata, fra Lovro Gavran, koliko sam uspio upratiti, čini meni, izvanjski gledajućem, potpuno nerazumljive i možda po samu Provinciju krajnje pogubne stvari: od nekih, po mojemu sudu najuglednijih profesora na Franjevačkoj teologiji, čini »kapelane«, čak ni župnike, kapelanima također proglašava neke mlađe »ujake« koji su strašno trpjeli tijekom ovoga prošlog, nesretnog rata. U toj je »ovosvjetnoj« sablazni fra Lovro nadmašio samu »sablazan« Isusovu!

• I na koncu četvrto: opet sasvim izvanjski gledano, kao Posavljak moram primijetiti da mi se čini kao da je fra Lovro Gavran došao da se obračuna s ramskom strukturom unutar Provincije. Doista, ima ih puno, puno uglednika i zaslužnika. No ni to nije istina uzme li se u obzir što je »počinio« uglednim ujacima iz moje Posavine. Tu se više ne radi o pripadnosti niti o lobijima, nego o tomu da je fra Lovro – opet izvanjski gledano – zaokrenuo i zatro temeljni božanski zakon: »Ako pogledaš na bezakonja Gospodine…«, jer ti fra Lovrini »zakoni« (dekreti) čine sve da u zajednici nitko ne opstane, posebice ne u ova najteža vremena hrvatske povijesti u BiH. Nikada neću zaboraviti kada je fra Ivan Šarčević kao student Teologije, negdje 1984. ili 1985. (nažalost nemam taj tekst), na upit jednog tadašnjeg »omladinskog« lista u Sarajevu: »Kakva ograničenja imate u pogledu odlaska i dolaska iz 'kuće' i općenito kakva ograničenja su vam postavljena na Teologiji«, mirne duše odgovorio (ovo su, dakako, sve parafraze na temelju sjećanja): »Nikakve, ja sam ovdje došao po svojoj slobodnoj odluci, tako da me nitko ni na što ne može prisiljavati«! To mi se je tada duboko urezalo u pamćenje, kao studentu: temeljna nît vodilja franjevačkoga načina življenja, sloboda i slobodna odluka. Za to izravno mogu vezati i jednu »zgodu« koja se tiče upravo te franjevačke slobode. Nekako baš u to doba našega studija u Sarajevu čuo sam od jednoga starog profesora s Teologije jednu meni, i danas vrlo dragu pričicu. Dogodilo se jednoga semestra da su bogoslovi »popustili« u učenju. Jedan je profesor – na profesorskom kolegiju – predložio da studentima uvedu obvezne sate učenja. Jedan drugi, očito malo stariji i pametniji, ustao je i rekao (opet parafraziram): »Mi možemo uvesti obvezne sate učenja, ali izgubit ćemo ljude«!

Ovdje uopće ne bih ulazio u stariju povijest Bosne Srebrene, no želim samo – i to već unaprijed istaknuti – da ovi najnoviji, a i malo stariji »dekreti« fra Lovre Gavrana do najvećega unutarnjeg razdora dovode onu zajednicu koja je – npr. u vrijeme turske vladavine – morala napustiti privremeno sutješki samostan, ali samo PRIVREMENO! To mi, mnijem, daje puno pravo da barem ljudski i kulturološki progovorim o najnovijim nemilim događajima u Provinciji koji se tiču svakoga Hrvata kojemu je imalo stalo do Bosne, makar i ne živio u njoj.

 

2. »Slučaj« fra Drage Bojića

Ako sam dobro razumio, fra Dragu Bojića provincijal fra Lovro Gavran smijenio je zbog njegova intervjua danoga portalu »Prometej« u travnju 2013. godine, a na izravnu intervenciju ranije spomenutoga provincijala Šteka (njegovo bi se prezime moglo u hrvatskome tvorit' na mnoštvo vrlo zanimljivih način, da budem malčice zlurad). Sukladno koncepciji Svjetla riječi i općenito sukladno izvornom smislu franjevačke duhovnosti, da ne govorimo o temeljnim kulturološkim postignućima svake civilizirane zajednice, naroda, nacije i društva, ja na tom čovjeku »ne vidim nikakva grijeha«, što bi rekao Pilat koji je Isusa osudio – možda poput Gavrana i Šteke – iz čisto pragmatičnih razloga, da se umiri Hercegovačka provincija koja, premda je sve do nesretnog fra Rafe Barišića, bila sastavnicom Bosne Srebrene. No, prema jednoj staroj, sin kad je došao na vlast, prvo je ubio oca, kako iznad njega više ne bi bilo nikoga!

Pa u čemu je to fra Drago Bojić doista pogriješio ili izrekao neistinu?

Dakle, »natrag k samim stvarima«, što bi rekao Edmund Husserl!

Prva točka spornoga intervjua predstavlja razlog izlaska hercegovačkih fratara iz Uredništva Svjetla riječi. Objašnjavajući ne samo novinaru, nego i samome sebi, fra Drago, opet po mojemu sudu, s pravom predmnijeva da je razlog bila »ipak nepremostiva razlika u viđenju Bosne i Hercegovine, posebno Bosne, hrvatskog pitanja i bosanskih katolika i Hrvata«. Da fra Drago tu nije kazao ništa sablažnjivo niti čak ništa novo, znamo svi i to vrlo odavno. Hercegovački franjevci, naime njihova Provincija, od svojega osnutka funkcioniraju poput svake autokefalne Pravoslavne crkve. No dok je Pravoslavna crkva vezana uz državu ili narod, Hercegovačka je provincija vezana samo uz Hercegovinu, dakle uz jednu regiju izvan koje više ništa nije hrvatsko. Zbog toga je razumljiva njezina potpuna sprega s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom i drugima, no jedino se ne zna, koji je od njih bio »vladika« a tko »serdar«. Takvoj »autokefalnoj Provinciji« mora, dakako, biti mrska i neprihvatljiva svaka pomisao o jedinstvenoj BiH te stoga i o Svjetlu riječi koje se zalaže za takovrsnu ideju.

Druga točka, koje se fra Drago dotaknuo krajnje ozbiljno i savjesno, jest pitanje – rekao bih: u najmanju ruku – »šutnje« hercegovačkih fratara o tada postojećim koncentracionim logorima za Muslimane i o »humanim preseljenjima« srednjobosanskih Hrvata »na hercegovačkoj kršnoj grudi«, dok su oni pritom svi redom živjeli i »ćeifili« u Zagrebu te – posebice u liku fra Tomislava Pervana – crtali karte podjele BIH, odnosno otcjepljenja Hercegovine, Gojku Šušku (on mi se u toj svezi čini nevinijim od njih!). A da ne govorimo kako je ubijen tadašnji fojnički gvardijan, fra Nikica Milićević (skupa s njim i fra Leon Migić), odnosno tko je naručitelj!!! Da ne govorimo o tomu tko je naredio i upriličio pad Vareša (Daštansko – sic!), Vukanovića, Sutjeske itd.? O mojoj Posavini da i ne govorim…

Gledajući s tog obzora meni je intervju fra Drage Bojića sasvim bezazlen i nevin, on je – ako sam ga dobro razumio – htio samo i svoju hercegovačku subraću potaknuti na razmišljanje. Jer čemu koristi to što je hercegovački provincijal naredio povlačenje novaka iz Visokoga ili studenata iz Nedžarića – slozi ili daljnjemu razdoru. Fra Drago je, čini mi se, u tom kontekstu tumačio i samome sebi potpuni izlazak hercegovačkih »rodijaka« i iz Svjetla riječi, budući da uopće nisu u stanju da se suoče s osobnom odgovornošću prema navedenim, nažalost nedavnim događajima. I kako sa žalošću, posebice što se tiče »hercegovačkoga sužanjstva« bosanskih Hrvata ustvrđuje fra Drago: »Ni danas se nije bitno ništa promijenilo: većina hercegovačkih franjevaca i dalje stoji uz tu politiku i s prezirom, podsmijehom i omalovažavanjem na sve koji o tome kritički govore«.

U čemu je dakle pogriješio ili neistinu kazao fra Drago Bojić?

Pogriješio je jedino u tomu što je povrijedio Autokefalnu hercegovačko-franjevačku crkvu koja bi se radije priklonila onom pedofilu Kačavendi negoli svojoj bosanskoj subraći. To je, dakako, moj, ne Bojićev zaključak!

Fra Dragini su uvidi i zaključci potpuno razvidni te svakom u Bosni i Hercegovini živućemu Hrvatu potpuno razumljivi – i to onom najobičnijem i divljenja dostojnom »seljaku«, »običniku«, pred kojim bi u ime povijesti oba sadašnja provincijala morali s najdubljom poniznošću klečati. – Inače nema Boga, inače nema bližnjega!

3. »Slučaj« Šteko-Gavran

Ovaj je slučaj doista »slučaj« zato što se – koliko znadem – nikada u povijesti tih dviju provincija nije dogodilo da jedan provincijal nije bio u stanju zaštititi svoju subraću od bilo kakvih izvanjskih utjecaja, budući da se time opet i jedino i samo gube »ljudi«. Pristanak fra Lovre Gavrana da na pismeni »nagovor« provincijala Šteke smijeni dr. fra Dragu Bojića mene uvjeruje jedino u to da spomenutom provincijalu Gavranu uopće nije stalo do ljudi niti do Bosne, već jedino do »dekreta«. U toj me svezi uopće ne čudi zbog čega je taj žalosni provincijal odmah objeručke prihvatio »naredbu« drugoga provincijala. Krivnja nije na fra Šteki, nego na fra Gavranu! Vidi se da nikad nije niti vidio niti okusio niti propatio povijesnu zbiljnost bosanskih ujaka…

Upravo mi se zbog toga – samo jednim dijelom – čini uzaludnim dopis dr. fra Ivana Šačevića Upravi Provincije Bosne Srebrene Svetoga križa, Upravi Hercegovačke provincije Uznesenja Marijina, Franjevcima Bosne Srebrene, Suradnicima Svjetla riječi, Sarajevo, 19./20. lipnja 2013., gdje fra Ivan dobrohotno i istodobno naivno »mnije« da će Provincija promijeniti svoju odluku. Da je tu odluku uopće htjela malo dublje promisliti, ne bi je nikad ni donosila, a kamoli tako brzo i ishitreno.

Polazeći od te svoje dobrohotnosti i naivnosti fra Ivan u ovoj, meni zanimljivoj i posve razumljivoj svezi, ističe dvije vrlo važne činjenice:
»Gledom na Bojićev intervju dr. fra Miljenko Šteko piše fra Lovri Gavranu izrijekom, sasvim zapovjedničkim tonom: »postupite po svojim ovlastima, sukladno ZKP, GS i GK. Hercegovački franjevci očekuju ispriku za ove javno iznesene, ničim dokazane, klevetničke riječi. O ovim mučnim i teškim klevetama prema našoj Provinciji morat ćemo upoznati i Upravu našega Reda. A Vas najusrdnije molimo da nas u budućnosti zaštitite od ovakvih nemilih objeda koje urušavaju naše mukom, dobrohotnošću i bratskom ljubavlju izgrađivane stoljetne odnose«. Neka mi se ovdje oprosti potpuni cinizam to što se dotičnik, fra Šteko, želi u slučaju fra Drage Bojića obratiti Generalu reda, a nikada ga nisu htjeli slušati kada ih je molio da ne zaziđuju crkvena vrata kako tamo ni slučajno ne bi ušli petrovci. – Humanizam do besvijesti. Neovisno o tomu, a to zbilja boli, dr. fra Šteko traži od fra Lovre Gavrana »zaštitu od ovakvih nemilih objeda koje urušavaju….«

Što to dr. fra Šteko?

Vaš miran san kad sanjate zapadnu Hercegovinu u sastavu Hrvatske i Matu Bobana kao kantonalnoga premijera? – Sram Vas bilo. Uznemiravanje takve vrste autokefalnosti uvjeruje me jedino u to da Vaša crkva (ne Crkva kao KOINIA) nije od ovoga, već samo od hercegovačkoga svijeta. Vama je bliži svaki Vučurević od svakog bosanskog ujaka i rodijaka. Vas, jednako kao ni one prijašnje agresore – to ste potpuno u pravu – nikako ne treba uznemiravati, Vas se uopće ne treba niti konstatirati niti doživljavati! Oni koji su vas uvijek iznova doživljavali kao svoju subraću, uvijek su iznova s gorčinom doživljavali vaše projekte »humanoga preseljenja«. Nek' bosanski Hrvati rade na našemu kršu, nek nam budu egipatski sužnji, a mi ćemo ćeifit u Zagrebu. Pred tim, dakle, dr. fra Šteko treba žmirit – to Vas zbiljski uznemirava!?

Vas, znadem, ništa ne uznemirava, jer za razliku od bosanskoga praznoga habitskoga džepa, u Vaš se još uvijek trpa bezdan novaca, u bezdan u kojemu će svršiti – ako već nije – i vaša duša. Nemojte se ljutit' na ove »mučne i teške klevete«, budući da vi kao dežurni »bešćutnik« – uvjeren sam – uopće nijeste pogođeni njima. Jedino mi nije jasno kako još nijeste prešli pod jurisdikciju trebinjskoga vladike.

No, opet, nije me briga za Vas – dragi dr. fra Šteko – nego za fra Lovru Gavrana koji je ad hoc pristao da se pokori Vašoj volji i Vašoj tvrdnji o nekakovrsnoj uvrijeđenosti, klevetama i objedama, na koje bi se odmah i bez odlaganja moralo reagirati kao u slučaju »Hrvatskoga proljeća«.

Na Vašu sreću, fra Šteko, a na našu bosansku nesreću, fra Lovro Gavran je reagirao tako kao da ste odrastali u istoj »partijskoj ćeliji«. On nije odmah smijenio fra Dragu Bojića, nego ga je kaznio zbog neposluha. Ovdje ne želim nikako ulaziti u ostala pisma u prosvjede, budući da sam potpuno svjestan toga kako će svaki napis, svako pismo, i svaka već davno potpisana peticija ići samo na štetu fra Drage Bojića.

I ne naposljetku:
»Inšallah!« ne znači samo : »Nek' se vrši Božja volja«, već prije svega: »Nek' se vrši odgovorna pravednost«!
Ergo: Ako Svjetlo riječi »spadne« na provincijala Gavrana i na provincijala Šteku, onda i bosanski i hercegovački Hrvati mogu jedino spakirati »kufere« i pod hitno uteći opet u »treće zemlje«, kamo su oduvijek i pripadali. Tada nam neće trebati ni »Svjetlo riječi«, a bogami ni Hrvati. Onda mi jedino nije jasno – za koga njih dvojica »rade«!?