Žalosno je da se Sarajevo etabliralo kao stolni grad Bošnjaka-muslimana, kao posljednji bastion obrane Bosne na koju pravo imaju isključivo Bošnjaci. Tu se konstruiraju fikcije o neprijateljima Hrvatima i Srbima, te Hrvatskoj i Srbiji kao produženoj ruci toga neprijateljstva. U takvom stanju dolazi do potpune identifikacije između Bošnjaka, islama i Bosne, a susljedno tome isključuje se drugo i drugačije. Isto stanje prisutno je i kod Hrvata s Mostarom (zapadnim dijelom) ili pak Srba s Banja Lukom. Srpski akademik Predrag Palavestra piše: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donijela koristi ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnome smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu prema Srbima. (…) Krajem 2007. Srbi u Sarajevu bili su samo jedna politička dekoracija, bez većeg društvenog uticaja, potisnuti, jedva tolerisani građani drugoga reda. Od nekadašnjih 150 000 sarajevskih Srba, u gradu se pominje jedva 20 000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.“ Sličnu sudbinu u Sarajevu su doživjeli i Hrvati. Da se iščitati kako su Srbi suodgovorni za svoj egzodus iz glavnoga grada. Isto je i s Hrvatima – poznato je, naime, kako su vođe Hrvata devedesetih godina prošloga stoljeća pozivale svoj narod na iseljavanje iz Sarajeva. Identičnom stanju svjedoci smo i danas.

            Ono što je zabrinjavajuće jest da nema autorefleksije, nema shvaćanja da je to zaista tako - što onemogućuje odmak od problema, kritički i objektivni osvrt na nj te konačno uklanjanje toga problema koji nas neumorno ponovno i ponovno zaskače kroz povijest. U takvoj zbilji teško je očekivati istinski suživot, aktivnu toleranciju i prihvaćanje različitoga kao obogaćenja.

            Prošetate li se Sarajevom makar i na kratko zamijetit ćete nasilje zelene boje – zaskače nas s trotoara, rasvjetnih stupova, reklamnih tabli na rasvjeti, tabla s imenima ulica… Ništa tu ne bi bilo neobično da zelena boja nije u glavama bosanskohercegovačkih nacionalista postala identifikacijska Bošnjacima-muslimanima. No, mnogo važnije jest što takvo uređenje javnoga prostora banalizira i uništava arhitektonsku sliku glavnoga grada, ostavštinu austrougarske i osmanlijske vladavine - a sve u službu bošnjačkog nacionalizma. Trg ispred željezničke stanice, mjestu prihvatilišta svih putnika, nosi ime „Trg žrtava genocida u Srebrenici“. Dužno i iskreno poštovanje svim žrtvama, nadasve Srebreničkim, ali taj natpis kao da poručuje putniku dobronamjerniku: rat još nije gotov! Upravo te žrtve patetično se koristi za nasilje; nasilje nad estetikom, dobrim ukusom, putnikom prolaznikom. Nerijetko ulazeći u trgovinu ili neku drugu ugostiteljsko-obrtničku radnju negdje u Sarajevu bit ćete pozdravljeni islamskim vjerskim pozdravom - dokaz je to izgubljene bitke građanstva, multietničnosti i suživota protiv vjerskoga fundamentalizma i kleronacionalizma. Nadalje, iz određenih sarajevskih intelektualnih (bolje reći: kvaziintelektualnih) krugova dopire neukusna buka prekrajanja kulturno-povijesnih činjenica u službi nacionalne ideologije. Pokušavaju tako na lažima i krivotvorinama graditi identitet najstarijeg i temeljnog naroda ovih prostora, u ovome slučaju identitet Bošnjaka. Jedan poznanik priča mi slijedeće: Hrvat iz Srednje Bosne s prezimenom Bošnjak, student Univerziteta u Sarajevu, doživio je ovakvu neugodnost na ispitu - završivši ispit profesor je upisivao ocjenu u indeks, te vidjevši njegovo ime i prezime prokomentirao: „momak, odlično ti je prezime ali ti ime ništa ne valja!“ Prije koji dan pijući kavu uz jedan od prilaznih pravaca prema Sarajevu postao sam svjedokom divljaštva i netolerancije jednoga Sarajlije prema drugome i drugačijem. Naime, na spomenutoj lokaciji zaustavio se turistički autobus poljskih registarskih oznaka, a jedan od putnika nosio je majicu s četiri s (c) i natpisom: Kosovo je Srbija.  Primijetivši to, lokalni siledžija prilazi turistu, hvata ga za gušu, te uz psovke i povike trga mladiću majicu! Završni komentar podivljalog Sarajlije bio je: „A sada obuci nešto pristojno!“

Koje li ironije!  Ne mogu se oteti dojmu da ovdje na psihičkom planu vlada predratna šutnja, lažljivi prekid rata ili pak možda poratni nemir. Možda je to rezultat općega trenda gubljenja svih vrijednosti. Sarajlije danas većinom žive poprilično primitivnim načinom života sa stavom „da nisam zaštitar, bio bih manekenka“, kako veli jedan profesor sarajevskoga univerziteta. A ja bih nadodao – neka se izuzetci od ovoga ne uvrijede, jer potvrđuju pravilo. Da još jednom ponovimo: ovakvo kaotično stanje naći ćemo i u Mostaru i Banja Luci s promijenjenim glavnim ulogama (ili bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom gradu s izraženom većinom jedne etničke skupine).        

Ipak se u Sarajevu dade osjetiti duh suživota, multikulturalnosti. Očituje se to u susretima sa slobodnim, ideologijom neopterećenim ljudima – građankama i građanima Sarajeva i Bosne. Na cijelome svijetu samo u Sarajevu i Jeruzalemu na razdaljini od par stotina metara ponosno stoje bogomolje tri monoteističke religije. Smjenjivale su se vojske, smjenjivali režimi ali to se ne mijenja. Svjedoci smo kako liberalni sekularni Bošnjaci (Bošnjaci kao većinska etnija u Sarajevu) apeliraju na Islamsku zajednicu u BiH da prestane s podupiranjem vjerskoga fundamentalizma i isključivosti, ponajbolje očitovanoga u vehabijskome pokretu. Prije izvjesnoga vremena bili smo svjedoci okupljanjima na sarajevskim ulicama, točnije protestima protiv uhićenja generala Jovana Divjaka. Na jednome transparentu pisalo je: Jovo Srbine, čaršija je uz tebe! Kada već spominjemo Jovu neka bude iznesena i njegova izjava: „Ja sam Bosanac, Sarajlija, Evropejac“.

Mislim da su ovi pozitivni znaci, unatoč svemu, temelj za opravdanu nadu u bolje sarajevsko sutra, u istinsko multikulturalno, tolerantno Sarajevo. Ne samo Sarajevo, nego i Mostar, Banja Luku…