Oktobar mi je najdraži, ali i najtužniji mjesec. Volim kad je ljeto na izdisaju, nije više vruće, a šuma zaplamti svim bojama. Oktobar je i mjesec rađanja, ali i umiranja. Tada je rođeno nekoliko meni veoma dragih ljudi, ali su u to doba godine i zauvijek otišli neki moji ljudi.

I na širem planu listopad je veoma složen. Tada se često vode velike ofanzive, sve u nastojanju da se prije zime ili potpuno porazi neprijatelj, ili da se prije zime i studeni zauzmu što bolji položaji.

Kad je o ratovima riječ: prije nekoliko sedmica sam objavio prikaz izvanredne knjige poezije prof. dr. Envera Kazaza ”Trojansko doba”. U njoj autor trojanski rat uzima za simbol svih bojni, ali i golemih ljudskih mana koje u njima uvijek isplivaju na vidjelo: agresivnost, egoizam, hronični nedostatak empatije, svirep odnos prema ženama…

Pišući taj tekst – i dalje je o oktobru riječ - nisam ni slutio da će nam se samo nekoliko dana nakon njegovog objavljivanja desiti nova velika troja. Pripadnici palestinskog Hamasa upali su u Izrael i tamo počinili strašne zločine nad civilima. Nakon toga je buknuo strašni rat u Izraelu, ali i u cijelom pojasu Gaze. Tako je Kazazova teza o trojanskom - našem ratu dobila strašnu potvrdu. Sad gori cijelo to područje. Požaru se kraj ne vidi, a nije nerealna ni opasnost da se proširi na druge prostore. Naravno, cijeli slučaj dodatno komplikuje i sukob u Ukrajini. Čini se da bi pat-pozicija tamo, u skladu s onim što sam gore napisao, zimus mogla donijeti iscrljujući rovovski rat. (Jeste li čuli za Iper?)

Od svega ovog nabrojanog je možda i najgore što se ovi krvavi valceri gotovo sigurno, barem u dogledno vrijeme, neće/ne mogu riješiti mirnim putem. Svi tvrdoglavo ostaju na svojim pozicijama, a palo je suviše krvi, i sve se “odmotava” u pogrešnom pravcu… Niko kao da ne može – ne želi?! – dozlaboga zapetljane gordijske čvorove razmrsiti na miran način. Osim toga, živimo u svijetu u kojem vlada hronični manjak velikih političara, državnika sa autoritetom. Na vlasti su skoro svuda populisti: lažovi, ljigavci, petljanci… Takvi bi i rođenu majku prodali za pet minuta slave.

Ovi recentni krvavi valceri me pune tugom i podsjećaju na jedan, po težini i složenosti, donekle sličan konflikt u kojem sam i sâm učestvovao. Doduše, moja uloga je bila minorna, ali sam i danas na nju ponosan. Radi se o kraju osamdesetih, i Kosovu, i osnivanju UJDI-ja. I to je bila i do danas ostala, jedna praktično nerješiva “kvadratura kruga”.

Naime, nakon kilavih pokušaja tadašnjih jugoslovenskih političara da ugase kosovski požar započeo studentskim demonstracijama 1981. godine, grupa uglednih intelektualaca iz cijele Jugoslavije je početkom 1989. osnovala UJDI, Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Bio sam jedan od osnivača, i predsjednik, podružnice tog udruženja u mom malom mistu. Ono je imalo dva osnovna cilja: da “pogura” transformaciju Jugoslavije u smjeru moderne, funkcionalne (konfederativne) države, te da – ne manje važno – utiče na rješavanje kosovske krize mirnim putem.

To su činjenice. A evo šta danas o UJDI-ju piše Wikipedia na hrvatskom jeziku:

“Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (kratica: UJDI) je bila jugoslavenska politička stranka ekstremno lijevog usmjerenja (ovdje i dalje podvukao GS). […] Sačinjavali su je marksisti koji su se zalagali za socijalističku i unitarnu Jugoslaviju i protivili se stvaranju suverene i neovisne Republike Hrvatske. […]

Predsjednici su bili prvo Branko Horvat, a nakon njega je to bio Nebojša Popov. Direktor je bio Žarko Puhovski.

Ostali članovi odbora su bili Bogdan Bogdanović, Milan Kangrga, Lev Kreft, Shkëlzen Maliqi, Vesna Pešić, Koča Popović, Milorad Pupovac, Ljubiša Ristić, Božidar Gajo Sekulić, Rudi Supek, Ljubomir Tadić, Dubravka Ugrešić, Predrag Vranicki i Nenad Zakošek.”

Pobjednici pišu istoriju, pa mogu i da bezočno lažu. Naprosto je nevjerovatno koliko je notornih neistina stalo u ovaj minorni tekstić. Kao prvo, UJDI nije bio politička stranka, nego udruženje građana. Drugo on apsolutno nije bio ekstreman. (Vidi imena njegovih osnivača). Kao treće, članovi njegovog odbora jesu (većinom) ljevičari, ali ne nužno i marksisti. I, kao kruna notorne laži: UJDI se nije zalagao ni za kakvu unitarističku, nego upravo suprotno – za konfederativnu Jugoslaviju!

UJDI je u cijeloj Jugoslaviji organizovao skupove, okrugle stolove, dijaloge… U njima je učestvovao veliki broj najuglednijih intelektualaca. Tada sam upoznao, na primer, ljude takvog kalibra kao što su Predrag Matvejević, Žarko Puhovski, Nebojša Popov, Gajo Sekulić, Veton Suroi… A na jednom od njih, u Mostaru (čini mi se u oktobru), i predsjednika tamošnje podružnice, gospodina Željka Rebca.

Na svim tim skupovima se mirno, staloženo i argumentovano raspravljalo o mogućnostima mirnog razrješenja ogromnih problema na Kosovu.

No, kola su se već tada nepovratno zakotrljala nizbrdo. Milošević i “niko ne sme da vas bije”, “mitinzi istine” po cijeloj Jugi pa nedugo zatim, u Hrvatskoj, dolazak na vlast za Jugoslaviju u bilo kojoj formi nezainteresiranog Franje Tuđmana… Nacionalisti su krupnim lažima i neostvarivim obećanjima zapalili mase, tutnuli narodu oružje u ruke…

Svi znamo kako je završilo. Oni gore, na vrhu, su odista dobili zlatne kašike, blindirana auta, vile i zrakomlate… A raji – ako šta ostane!

Sve se nešto bojim da i sirote Palestince, Izraelce, Ukrajince i Ruse, običan narod, čeka sličan scenario.

A moj tadašnji poznanik, Mostarac, dobri i pošteni UJDI-jevac Željko Rebac? Od kraja osamdesetih ga više nikad nisam vidio. Iz medija saznajem da se poslije rata, kao bivši direktor Carinske uprave Federacije BiH, usudio da dirne u osinje gnijezdo lokalnih moćnika. Tražio da neki zbog pronevjera i malverzacija izađu na sud. Tada je na njega i cijelu obitelj izvršen strašan pritisak. Na koncu je prije petnaestak godina – i to iz drugog pokušaja, prvi put je bio spriječen! – skokom u Neretvu okončao život. Kao da je predvidio šta će se nakon njegove smrti (i) na Kosovu dešavati.

Godina kad je Željko Rebac, utučen i razočaran, s mosta skočio u rijeku koju je toliko volio bijaše 2006. A mjesec? Pogodili ste, oktobar.

Goran Sarić, Prometej.ba