Talibani tolerancije
Ima jedan vic o direktoru tvornice koji je skupio radnike i saopćio im da zbog „racionalizacije“ budžeta tvornice mora otpustiti jednog od njih. Direktor počinje kružiti pogledom. Tamnoputi mu radnik kaže: „Samo probajte, tužit ću vas za rasizam.“
Autor: Marijan Oršolić
Završetak ovog vica lijepo pokazuje kako, za razliku od nekadašnjih vremena kad je biti homoseksualac značilo isključivo trpjeti marginalizaciju, danas postoje i prilike u kojima je biti homoseksualac poželjno, pa i unosno i korisnije od radnih sposobnosti i talenata. Jedna od takvih (ne i jedina) prilika je Eurosong, ove godine održan u Kopenhagenu, a čiji se početak poklopio s 25. godišnjicom otkako je Danska postala prva zemlja na svijetu koja je ozakonila gay-brakove. Na njemu je pobijedio Austrijanac Tom Neuwirth, koji je nastupao kao Austrijanka Conchita Wurst.
Pobjednička pjesma Rise like a phoenix doista je dobro otpjevana, ali stekao se dojam da su pri izboru pobjednika glavnu ulogu ipak odigrali podobnost Conchitinog imidža, uživanje pretjerane medijske pozornosti i politika. Jer bilo je ove godine na Eurosongu i drugih barem jednako dobrih, pa i boljih pjesama: Armenija, Mađarska, Švedska, Nizozemska, Danska, Norveška, Španjolska. Island je, recimo, otpjevao sjajnu pjesmu s porukom o toleranciji, ali očito nije bio dovoljno „ekstreman“ u tome.
Umjetnička vrijednost pjesama je na ovom takmičenju već dugo u drugom planu, zasjenjena „komšijskim“ glasanjem i favoriziranjem queer-populacije. „Komšijsko“ glasanje je donekle suzbijeno uvođenjem glasova žirija, no time je otvorena šansa za manipulacije druge vrste. Sam izbor Conchite Wurst za predstavnicu Austrije na Eurosongu obavljen je internim konkursom ORF-a, bez glasanja javnosti. Tek naknadno je izabrana pjesma s kojom je nastupila. Izbor umjetničkog prezimena „Wurst“ (u prijevodu kobasica) Conchita je objasnila asociranjem na izreku „Es ist alles Wurst“ u smislu sve je svejedno, tj. u ovom slučaju kao ne bi trebalo biti bitno kako neka osoba izgleda, nego kako pjeva. No, ovdje upravo jest bilo bitno kako je izgledala Conchita Wurst. S izgledom kakav ima, znala je da je podobnija i da ima više šanse za pobjedu. Kako onda može tvrditi da je njena poruka kako izgled nije bitan?
Kampanju Conchite Wurst pratio je ogroman medijski publicitet, često praćen konstruktima koji su od nje pravili hrabru žrtvu neprijateljske konzervativne Europe. Pisali su mediji kako je Conchita „polarizirala javnost u Austriji“, „kako se podigla velika prašina“. Prava istina je da mnogi u Austriji nisu znali, drugi nisu marili za nju. Bilo je svakako onih koji su ju osuđivali, mnogi su se u Austriji i obradovali njenoj pobjedi, zbog ekonomskih razloga: Austrija ovom pobjedom naredne godine organizira Eurosong i pragmatični Austrijanci već počinju računati koliko će ih koštati organizacija. Zapravo su najviše mediji „digli prašinu“ i „polarizirali javnost“ oko Conchite Wurst. Nakon takmičenja, mediji su pisali o „iznenađenju“. Neopravdano, jer nije Conchita Wurst prva predstavnica queer-populacije koja osvaja Eurosong: sjetimo se izraelskog transseksualca Dive te srpske lezbijke Marije Šerifović. Drugo, koliko se radilo o „iznenađenju“ pokazuju i kladionice, koje Conchitu Wurst najprije nisu uvrštavale ni među prvih 10, da bi nakon snažne medijske kampanje prognozirale njezinu pobjedu.
Iako su mediji uporno predstavljali Conchitu Wurst kao ikonu-žrtvu diskriminacije, ovdje su zapravo diskriminirani ostali takmičari, pogotovo oni s dobrim pjesmama, pa i boljim od Conchitine, koji nisu imali šanse pobijediti jer nisu imali „provokativan“ imidž „hrabre žrtve spolne diskriminacije i netolerancije“. Da se, međutim, netko od tih drugih takmičara odlučio da svoju dobru pjesmu poprati s eksperimentiranjem na polju seksualnosti, tek bi onda mogao konkurirati Conchiti Wurst. Neki komentatori iz Srbije i BiH su odmah retroaktivno zaključili da „Lane moje“ i „Lejla“ nisu pobijedili zbog toga što Joksimoviću i Hari Mata Hariju nije palo na pamet pustiti bradu i obući suknje.
Pa ako su već takvi uvjeti za uspjeh na Eurosongu – eksperimentiranje sa seksualnošću i bradom, poruka tolerancije - ima i u BiH potencijala za uspjeh. Boris Dežulović je još prije nekoliko mjeseci predložio slanje vladike Kačavende na Eurosong, a meni je pao na pamet i ex-reis Cerić, što zbog brade, što zbog imidža žrtve islamofobije i poruka tolerancije kojima je već osvojio mnoge europske nagrade, pa što se ne bi okušao i na Eurosongu. Najbolje bi bilo na Eurosong poslati tercet koji bi činili vehabija, četnik i general Praljak. Svu trojicu obući u ženske narodne nošnje iz BiH. I neka zapjevaju baladu tipa rise-like-a-phoenix iznad etničkih i vjerskih podjela i predrasuda. I neka povedu par janjaca na binu, da bi se dodala poruka o pravima životinja na umjetničko izražavanje. Regionalna tolerancija, prava životinja, prava seksualnih manjina, bradatih manjina, zajedništvo u različitosti. Uspjeh bi bio zajamčen, osim ako se tercet ne bi zanio pa na bini okrenuo koje janje iz skupine pratećih vokala.
Za razliku od na ovom Eurosongu poželjnog eksperimentiranja sa seksualnošću i bradom, nepodoban element na takmičenju bila je Rusija, čiji je svaki spomen te večeri izviždan. Navodno zbog toga što je Rusija htjela prekinuti prijenos tijekom nastupa Conchite Wurst na državnoj tv. Politička packa Rusiji poslana je već na samom početku Eurosonga, koji je obilježen vjenčanjem tri ruska gay-para. Conchita Wurst je iskoristila atmosferu: najprije je prikazana kao žrtva diskriminacije od strane Rusije, pa je zatim jednom izjavom sugerirala kako je u kontaktu s ugroženom ruskom queer-populacijom. Taj potez joj je priskrbio solidarnost Europe, pa čak i podršku američkih medija, koji su dosad redovito izrugivali Eurosong, a sada su rado pisali o ispadu Rusa. I mnogi bh. mediji su uporno prenosili tekst s naslovom „Pjevačica s bradom prkosi konzervativnoj Europi”. U jednom tekstu nakon Eurosonga stajalo je: „na kraju je Conchita Wurst odnijela pobjedu, tako na najbolji mogući način odgovorivši konzervativcima iz Rusije, Bjelorusije i Ukrajine koji su protiv nje prosvjedovali“. Zar je ovo doista najbolji odgovor „konzervativnoj Europi“? Zar će eksperimentiranje sa seksualnošću povezano s prkošenjem Rusiji doista potaknuti šoviniste i homofobe na više tolerancije? Slično prkošenje Rusiji na Eurosongu viđeno je i 2007. u vrlo uspješnoj pjesmi „Dancing Lasha Tumbai“ (čitaj: „Russia goodbye“) ukrajinskog transvestita Verke Serduchke. Da se ove godine Serduchka prijavio na Eurosong, Conchita Wurst bi dobila žestoku konkurenciju.
Europska queer-populacija vidi Conchitu kao junakinju. Nezasluženo. Jer, lako je biti gay na Eurosongu i nakon natjecanja biti pozivan u razne talk- i reality-showove, gdje se vrti veliki novac. Nema tu ništa junačkog. Kao ni u izjavi: „Ja nisam žena, kod kuće sam zapravo jedan lijeni muškarac. Lik koji tumačim, osmišljen je namjenski.“ Junak je biti gay u utopiji don Damira Stojića Ugandi ili Iranu, gdje se homoseksualizam kažnjava smrću. Junak je homoseksualac G. koji radi kao laik u jednoj vjerskoj zajednici, ne krijući vlastitu seksualnu orijentaciju, i zahvaljujući iznimnoj dobroti, ljudskosti, marljivosti i poštenju suzbija predrasude o homoseksualcima. Junakinja je stara kućanica Susan Boyle, koja je jednostavnošću i prelijepim glasom nadvladala predrasude publike o njenom neupadljivom izgledu, bez prethodne medijske kampanje. Junaci su siromašni radnici koji se bore da prehrane svoje obitelji, te razni dobri ljudi diljem današnje Europe, koji čine dobra djela bez profita i iskakanja iz svake mas-medijske paštete. Pravi bradati junak je 90-godišnji bugarski beskućnik Dobrev koji po cijeli dan prosi i sav skupljeni novac daje siromašnim sirotištima.
Lekcija o toleranciji koju nam tobože daje Eurosong nije ni upola uvjerljiva kao lekcija koju daje animirana serija „South Park“ u epizodi „Logor smrti tolerancije“. Na početku priče homoseksualac Garrison se vraća na mjesto učitelja u osnovnoj školi gdje je prije otpušten zbog svoje seksualne orijentacije. Saznaje da, ukoliko ponovno dobije otkaz zbog homoseksualnosti, može tužiti školu i dobiti višemilijunsku odštetu, te pokušava na sve načine iznuditi novi otkaz. Pri tom se služi drastičnim mjerama: dovodi ljubavnika u školu, radi razne perverzije na satu. Kad se učenici – koji nemaju predrasuda o homoseksualnosti, jer su premladi da uopće razumiju seksualnost - požale roditeljima, ovi ih proglase netolerantnima te ih šalju u „Muzej tolerancije“. Kad se djeca ponovno požale na Garrisona, roditelji ih šalju u „logor tolerancije“ Devitzen, u kojem se „netolerancija neće tolerirati“ (zapovjednik logora). Garrison je zaprepašten saznanjem da ne samo da neće dobiti otkaz zbog ponašanja na satu, nego će čak dobiti nagradu od „Muzeja tolerancije“ zbog trpljenja diskriminacije u školi. Garrison se odluči na ekstreman korak. Na dodjelu nagrada dolazi prerušen u konja s haljinom. No, publika i tada aplaudira njegovoj hrabrosti. On počinje psovati, no publika sve jače aplaudira. Tada se on razbjesni i zagalami: „Trebate biti tolerantni, ali ne i glupi! Ako morate tolerirati nešto ne znači da to morate i odobravati i poticati!” Ne naučivši lekciju, okupljeni šalju Garrisona u logor tolerancije, jer - nije tolerirao vlastitu različitost.
Pobjedu na Eurosongu Conchita Wurst je zaključila riječima: „Ova noć je posvećena svima koji vjeruju u budućnost mira i slobode. Znate tko ste - mi smo jedinstvo i ne mogu nas zaustaviti.“ No, njen nastup i ovaj Eurosong nisu bili u ime mira – zar se mir postiže prkošenjem „konzervativnoj Europi“? Niti je bio u ime slobode – zar se vrhunac slobode doista sastoji u seksualnom eksperimentiranju bez granica? Niti je bio u ime jedinstva Europe – zar se jedinstvo Europe jača političkim porukama Rusiji u blokovskom duhu? Niti je bio u ime hrabrosti – zar je hrabrost nešto politički podobno na čemu se zarađuje? Upravo suprotno, ovaj je Eurosong razotkrio kontinuitet ekstremizma u Europi, makar to danas bilo u drugačijim formama nego nekad. I lijevi i desni ekstremizam u današnjoj Europi uzimaju iste ekstreme za svoje političke potrebe, prvi s pozitivnim, drugi s negativnim predznakom. Tako da Eurosong nije karneval različitosti, nego istosti različitih ekstremnih politika u Europi. Karneval kojim vladaju talibani tolerancije, čija sličnost s pravim talibanima nije toliko u bradi, koliko u matrici mišljenja i ponašanja. Ti se talibani tolerancije drže stavova o toleranciji, jednakosti, ravnopravnosti toliko ekstremno, da ih dovode opasno blizu njihovim ekstremnim suprotnostima.
Prometej.ba | 12.05.2014.