Fundamentalizam nije pojam koji bismo, u njegovim negativnim konotacijama, trebali vezati samo uz vjerske zajednice i religije, on je odlika mnogih ateista. Isto tako, ono što je zajedničko jednoj određenoj skupini tzv. vjernika i jednoj određenoj skupini tzv. ateista jest enormna količina gluposti koju produciraju i kojom šire zarazu na ono malo normalnosti što je ostalo u svijetu. I jedni i drugi imaju površan, reduciran pogled na svijet, sva istina - misle - nalazi se u njihovom subjektu, bitak svijeta jest njihova misao i od te misli bi ljudi trebali, je li, izgrađivati novi svijet. Dakle, uz glupost – koju, po Bonhoefferu, smatram više defektom ljudskosti a manje defektom intelekta, te površnost, treća važna odlika kod njih je golema taština.


Postoje određeni primjerci ljudske vrste, zapravo im broj nije tako malen, kojima je Vedrana Rudan zanimljiva, kojoj je njezin stil cool, koji neće reći za nju da piše i govori prostote koje često upadaju u sferu bezobrazluka, već da ona “nema dlake na jeziku“. Nekome su duhovna hrana Vedranini zaključci poput: 'Usrali smo se. Uvalili se do peta u američku i izraelsku guzicu. ‘Intelektualci’ šute. Studenti šute. ‘Obični građani’ šute. Jebote! Da li je moguće da su Amerika i Izrael danas strašniji od Hitlera onda?' Meni nisu i zapravo kad pročitam tekst u kojem se svako malo spominju riječi koje imaju veze s fiziološkim potrebama ili spolnim odnosima, duh mi ostane kontaminiran poput fizičkog tijela izloženog utjecaju radioaktivnog zračenja.


Vedrana Rudan misli da je duhovita ako upotrebljava prostačke riječi, a zapravo ima problema s terminologijom. To se ne zove duhovitost nego prostakluk, a pravo pitanje jest, odakle takav prostakluk ima divljenje ne beznačajnog broja ljudi? Odakle se regrutiraju Vedranini fanovi, iz kakvih društvenih skupina i mentalnih sklopova? Ponajviše, rekao bih, iz antiteističke subkulture, čiji pripadnici misle da su pametniji od drugih samo ako kažu da nisu vjernici; kao da su to prvi ljudi u povijesti koji su otkrili ateizam i kao da im se drugi trebaju diviti jer oni, je li, ne vjeruju da postoji um viši od ljudskog i stvarnost veća od materijalne; i kod kojih je – uz to sve – prisutno elementarno nepoznavanje bontona i barem osnovnih oblika kulturnog izričaja. Sve to možda ima svoj izvor u jednoj dubokoj frustraciji samim sobom, a koja može imati različite uzroke. (Da ovdje usput napomenem: svi mi, manje više, u određenim situacijama privatnog života upotrijebimo nekulturan izričaj, ali ovdje je riječ o tome da su nekultura i prostakluk uzeti kao stil mišljenja, govorenja, izražavanja.)


Da je Vedrana Rudan talibanka, nisam ja smislio već ona sama. Prije par godina, na pitanje u vezi proslave Božića, Rudan je odgovorila: 'Ja sam antivjernica talibanskog tipa. Što mi znači Božić? Toliko mi ništa ne znači da mi stvara ubilački instinkt prema svakom „jingle bellu“ na koji naletim na ulici.' Znači, Božić joj tobože ništa ne znači, ali joj svaki spomen na taj blagdan stvara ubilački instinkt. Vjerojatno, ubilački instinkt ravan onom koji se budi(o) kod afganistanskog talibana ili srednjovjekovnog službenika Španjolske inkvizicije kad ugleda npr. Talmud i Davidovu zvijezdu.


Zapravo, Božić, Crkva, religija itd. ne samo da Vedrani Rudan ne znače ništa, već joj znače sve u životu. To je njezina opsesija, to su teme o kojima piše i govori, čija negacija, mržnja prema i pokušaj površnog pobijanja metodom zvanom prostakluk, jest glavni sadržaj njezine karijere. Da nema Crkve, religije, države Izrael, Biblije, Kur'ana itd, ona bi vjerojatno radila kao prodavačica sladoleda ili stražar u kazneno-popravnom domu, uz dužno poštovanje prema tim zanimanjima.


Najveća količina negativne energije iz Vedrane izlazi prema Katoličkoj crkvi. Ja, naravno, nisam simpatizer onoga što pretežno radi Crkva u Republici Hrvatskoj i ne mogu a da ne budem protiv nacionalizma, antisekularnosti i još nekih drugih ideja koje dolaze iz određenih krugova unutar nje, a koje su u suprotnosti – ako ni s čim drugim – onda barem s Evanđeljem. Prema tome, ne želim da se ovdje stavljam u funkciju apologeta te institucije. Međutim, način na koji Vedrana Rudan kritizira Crkvu, i vjeru kao takvu, argumentacija (zapravo, naravno, pseudoargumentacija) koju upotrebljava, nisu ni na razini “argumentacije“ nižih komunističkih aparatčika iz ranog perioda druge Jugoslavije.


Posmatrajmo sljedeće rečenice. 'Dvije tisuće godina Katolička je crkva organizacija koja se isključivo bavi širenjem mržnje, potpirivanjem ratova, pljačkom. Nikad se nije zalagala za ravnopravnost muškaraca i žena, uvijek je propovijedala “čistoću” prije braka dok su njezini svećenici silovali i muško i žensko otkako Crkva postoji.'


'Šutimo a neki od nas plaćaju dečkima pedeset kuna, manji iznos je uvredljiv, kako oni kažu, da bi im lopina ili silovatelj poškropio kuću svetom vodicom.' (Pazite: po perverznoj i bolesnoj logici izopačenog uma Vedrane Rudan, svećenik jest jednako lopov i silovatelj, bez izuzetaka!)


'Što ljubljenjem poručuju "prideovci" i kome? Crkvi u Hrvata da mora biti tolerantnija? Prema kome, homoseksualcima? Ne postoji organizacija koja je tolerantnija prema njima od Katoličke crkve. U njezinim redovima sigurno ima u postotku više homića nego u nekom berlinskom klubu samo za dečke. Mužjaci u mantijama nemaju ništa protiv mužjaka koji vole jajima udarati o jaja, oni samo ne vole homiće koji ne nose mantiju.'


Što možemo reći o osobi koja ih je napisala, tj. o Vedrani Rudan? Po meni, ovakvi iskazi svjedoče između ostalog o: 1. nepismenosti i elementarnom nepoznavanju materije o kojoj se govori, 2. nedostatku bilo kakvog sadržaja u pojmu koji se naziva obraz, 3. mržnji kao egzistencijalnom modusu, 4. beskonačnoj taštini. 5, 6, 7 itd. su već u domenu psihopatologije.


Međutim, Vedrana Rudan nema samo funkciju da mrzi ono što je u vezi s katoličanstvom i kršćanstvom i da na najprostačkiji način vrijeđa sve što ima veze s kršćanstvom. Mrzilačku praksu usavršavala je i u odnosu spram židovskog naroda. Naime, prije nekoliko godina, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, Rudan je izjavila kako bi Židovi napokon trebali postati ljudi, zbog čega je Židovska zajednica, naravno, žestoko reagirala, a Rudan je zbog govora mržnje dobila otkaz na Novoj TV. Mržnju prema Židovima iskazala je i na mnogim drugim mjestima, pa tako od nje imamo – u moru antisemitskih – i sljedeće izjave: 'I smeta mi ta jevrejska hipersenzibilnost jer oni definitivno misle da su ibermenši, nadljudi…' 'Ali šta je sa Ciganima koji su se u istim tim logorima pretvorili u dim, pepeo, sapun ili dio nečije lampe u sobi? Gdje su filmovi o Ciganima? … Kako to da ne znamo nijedno cigansko ime koje je nastradalo u logoru? [Ovo što priča, naravno, je skroz suprotno od istine, jer se ima popis mnogih Roma stradalih u Jasenovcu i drugdje, m.op.] Meni to smeta. Jevreji su trajna žrtva zato jer imaju novaca da plate taj status.'


Uz talibanski oblik antiteističkog svjetonazora, Vedrana Rudan posjeduje još jednu znakovitu sastavnicu istoga. Sama za sebe, ona je rekla: 'Vjerujem samo u novac. Sve drugo su pizdarije.'


Nakon što sam, evo, izgubio skoro tri sata dragocjenog vremena nastojeći ukratko ocrtati osnovne odlike ove pojave zvane Vedrana Rudan, osjećam s jedne strane žal za izgubljenim vremenom. Naime, onima koji obožavaju Vedranu Rudan (uključujući i Vedranu Rudan koja obožava samu sebe i svoju neizmjernu taštinu), ovaj tekst teško da će nešto promijeniti. I dalje će, dakako, postojati ljudi kojima su riječi kao što su usran, pizdarija, pičkin dim, jebi se, tucanje, govno i sl. duhovna hrana, a o gastronomskim ukusima se ne raspravlja.
S druge strane, nije mi žao, zato što sam ovim dao barem mali doprinos dokazu teze da stil i sadržaj pisanija Vedrane Rudan predstavljaju uvredu ljudskom dostojanstvu.■


| Prometej.ba | 26.01.2013.|