To je beskompromisna politika koja ne pregovara s Bošnjacima koji nas majoriziraju i tlače, koja nijednoj stranci osim HDZ-a ne da ni jedno mjesto u vlasti. Politika beskompromisnija, čak i od herceg-bosanske: dok posavska ideološka pješadija sitnog zuba sve više laje na Bošnjake, dotle se Hercegovci s Bošnjacima dogovoriše i u hercegovačko-neretvanskoj i u srednjobosanskoj županiji. U svim županijama osim naše se nekako nađe zajednički jezik bošnjačkih i hrvatskih nacionalista. Ergo, sve će te županije i dobiti nešto iz državnog proračuna, a nama opet – ništa!


To je istodobno i kompromisna politika dirljivog ideološkog naci-ekumenizma koja narod uvjerava da je realnije surađivati sa Srbima nego s Bošnjacima jer su Srbi ipak kršteni, a vjera nas uči da nije važno kako se ko krsti.


To je politika hercegovačkija od hercegovačke politike. Posavljaci su pioniri herceg-bosanskih interesa. Nisu li upravo prvo u županiji Posavskoj HDZ BiH i HDZ 90' napravili koaliciju? Nisu li baš u županiji Posavskoj nedavno postavljali table Dobrodošli u Republiku Herceg-Bosna, da se zna da je ovo zemlja hercegovačka? Još ne daj Bože da netko iz Hercegovine nađe inspiraciju u zadarskom Hrvatskom listu, koji je objavio članak koji hvali pregnuća Srba kod Jarinja, na sjeveru Kosova: Trebali biste se diviti toj upornosti i organiziranosti kojom se oni brane i čuvaju nacionalne svetinje. Nadahnuti komentator je još pokušao meditirati o tome kako bi to izgledalo kada bi, primjerice, Hrvati iz Orašja iz nekog razloga htjeli preuzeti upravu nad graničnim prijelazom na Savi. Nadam se samo da se članak nije svidio nekom hercegovačkom političaru pa da naredi obranu nacionalnih svetinja preuzimanjem graničnog prijelaza na Savi. Jer na graničnom prijelazu Orašje se Herceg-Bosna brani!


To je politika koja ogorčeno laje izdajničkim platformaškim poltronima iz hrvatskih redova koji su se fotelja radi prodali Zlatku Gulagumdžiji i sličnima, i u tom lajuckanju se predano koristi frazama i floskulama patentiranim na Poskoku, u Večernjaku i sličnim ideološkim herceg-bosanskim rasadištima.


To je istodobno politika maksimalno poltronska, koja nema ni pameti ni hrabrosti da bude samostalna, da postavi neka opravdana pitanja hercegovačkoj vrhuški HDZ-a o krivnji upravo HDZ-ovih ljudi za trenutnu katastrofalnu financijsku situaciju u Bosanskoj Posavini, politika koja se za par kobasica, dinara i komad mekane fotelje spremna ničice klanjati i do bunila pljeskati Čoviću i sličnima, politika koja u svom kukavičluku i ne pomišlja da bi se i Čoviću moglo dati neki ultimatum i zaprijetiti suradnjom s Platformašima ako se katastrofalno stanje u Bosanskoj Posavini ne promijeni. Jer, dragi moji, ako već morate biti poltroni, onda je bolje da budete poltroni onima koji će bar donijeti neku korist ovom kraju, a ne da se ulizujete onima koji Bosanskoj Posavini nikad ništa dobroga neće donijeti!


To je politika nesposobnjakovića koji nemaju ni grama političke pameti da bi išta nabolje promijenili, a koje su kao vlastite satelite postavili oni koji ne zaslužuju ni mrvicu povjerenja od nas: herceg-bosanski političari na čelu s Čovićem (jednom nas prodali, i opet će ako zatreba!) te njihovi srpski saveznici koji su mnogo toga dobrog uradili za Hrvate u Bosanskoj Posavini – pomogli im da isele iz škrte, neplodne Posavine i traže bolje živote u prekrasnim krševitim predjelima zabačenih hrvatskih otoka i hercegovačkog kamenjara. Poučen lijepim iskustvima iz prošlosti s političkim Hercegovcima (pojam obuhvaća sve bh. Hrvate koji gravitiraju projektu Herceg-Bosne) i Srbima, bojim se da će opet Posavina – već je bila u prošlosti – biti hercegovačka moneta za potkusurivanje, samo ako zatreba. Samo nas sada neće prodati Srpskoj, nego uvaliti Tuzlanskom kantonu ako dođe do okrupnjivanja kantona/županija.


To je politika čiji je krajnji cilj Treći entitet (neodređenije, benignije ime za projekt Herceg-Bosna). Dobro, što ako i dobijemo Treći entitet, gdje će biti mjesto Posavine u njemu? Teritorijalno odvojeni od Zapadne Hercegovine, bez šanse da uđemo u vlast po broju glasova i značenju. Kao da ćemo dobivati neke pare od Hercegovaca, eto oni jedva čekaju da ulažu u Posavinu! I kad nam kao daju pare, daju nam naše pare, koje – uz neznatnu proviziju – idu preko njihovih ruku. Ako dođe do Trećeg entiteta, gorkom će stvarnošću postati riječi Brune Bušića (iz nedavno pročitanog članka dijelim i s čitateljima e-Posavina.com): No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih!


To je istodobno i politika čiji cilj ipak nije Treći entitet?! Jer dok pješadija piše peticije za Treći, postavlja table i pravi grupe na facebooku, dotle političari i mudrokanti priznaju da je govor o Trećem bio samo traženje maksimuma da bi se izvukao minimum, da je to mudra, realna politika s obzirom na stanje stvari.


To je, dakle, real-politika. Mali čovjek nije toliko glup da ne zna da ga pljačkaju vlastiti političari, ali – još gore – on mudro zbori kako su oni ipak jedina obrana od Bošnjakistana, od talibana iz Sarajeva, i da je ipak realno opet im pokloniti povjerenje, kao i da je realno surađivati sa Srbima, drugovima iz prošlosti, koji su svakako zaslužili naše povjerenje. Realno, kažete? Realno, za koga i u čiju korist, pitam se. K tome, svi se pitaju što je realno, a pita li se itko što je moralno, ljudski? Kako je Tuđman vodio realnu politiku i bio uvjeren u svoju nevjerojatnu mudrost, da će nadigrati i Aliju i Slobodana (znamo kako ih je nadigrao!), tako su i danas hrvatski političari u BiH uvjereni da mudro vode realnu politiku, koju neki duhovnici i intelektualci koji stoje uz nacionaliste vole nazvati i umijeće mogućeg. Samo, da malo čitaju Vaclava Havela, čuli bi da politika nije samo umijeće mogućeg – pogotovo ako se time misli na umijeće kalkulacija, intriga, tajnih nagodbi – ona mora biti umijeće nemogućeg, umijeće usavršavanja sebe i svijeta. Upravo teška zadaća intelektualaca je trajno postavljati zrcalo političkom djelovanju i upozoravati ako ono ne služi dobroj stvari, a ne gledati samo kako izvući vlastitu korist i snaći se u postojećem, realnom stanju stvari, u kojem vladaju najgore ništarije i hulje.


To je istodobno i nerealna politika. Nerealna, jer se njeni pripadnici i dalje zanose propalim teritorijalnim projektima iz prošlosti koje sada prodaju u novom pakovanju. Nerealna, jer se ne zasniva na činjenicama, nego na ponavljanju tuđih pogrešaka iz prošlosti: kako na prostoru Bosanske Posavine nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka, sad se taj nerazumni i nerealni sukob, u ratno doba vođen u Srednjoj Bosni i Hercegovini, poslije rata mora valjda uzeti maha i u Posavini.


To je, dakle, politika koja je istovremeno i beskompromisna, istovremeno vjernička (dirljivi ekumenizam prema onima koji su kršteni kao i mi) i moralno i ljudski gledano sramna i ponižavajuća, koja istovremeno ne vjeruje komšijama Bošnjacima s kojima u Posavini nije bilo sukoba, a vjeruje političkim Hercegovcima koji su nas već jednom prodali i Srbima koji su nas etnički čistili, istovremeno politika krajnje poltronska i krajnje netolerantna prema poltronima, to je politika kojoj i jest i nije cilj Treći entitet, koja istovremeno postupa realno a polazi od nerazumnih, nerealnih postavki.


To je, ukratko, nerealna i nerazumna politika koja ne zna šta bi sa sobom. U knjizi jednog vrlo mudrog pokojnika pročitao sam kako u politici Srbi znaju što hoće i kažu to na sav glas, Bošnjaci znaju što hoće ali šutke to ostvaruju, a Hrvati nemaju pojma što hoće, ali zato buče na sav glas.

B.B., Posavina