Razdoblje karnevala i maškara je prošlo, ali oni su još ovdje. Poveća skupina odraslih muškaraca koja sebe naziva Vitezovi bezgrešnog srca Marijina nastavlja klečati i moliti krunicu svake prve subote u mjesecu na trgovima hrvatskih gradova, okružena hrvatskim zastavama i velikim slikama Blažene Djevice Marije. Razmišljajući dugo kako si objasniti ovaj recentni fenomen, zatočen u vlastitoj nevjerici bio sam uvjeren da se ovdje radi prvenstveno o psihopatološkom slučaju. Slijedom toga, smatrao sam da bi se ovime trebala baviti psihijatrijska struka, a ne teološka. Međutim, da stvari nisu tako jednostavne postalo mi je jasno nakon što sam u prilogu jedne televizijske kuće primijetio da su dvojica sudionika ovoga skupa, objašnjavajući pred kamerama svoju slobodnu izvanškolsku subotnju aktivnost, upravo dva profesora mog nekadašnjeg fakulteta na kojem sam učio kritički misliti. Začinimo situaciju još prstohvatom bizarnog paradoksa, jedan je sveučilišni profesor filozofije znanosti, a drugi katolički svećenik i profesor međureligijskog dijaloga. Ovaj potonji u istom prilogu objašnjava da bi način na koji se odijevaju muslimanke trebao biti uzor i kršćankama. Ako ništa drugo, stavimo li sa strane slobodnu volju modnog izražaja samih vjernica, eto barem dobre teme za sat međureligijskog dijaloga.

Pišući još prije tridesetak godina o mogućnosti da kršćani ne prihvate postulate Drugog vatikanskog koncila, ukoliko nastave živjeti u predmodernom mentalitetu koji prezire sve što je svjetovno, sociolog religije Željko Mardešić tvrdio je da u tom slučaju postoji realna opasnost da se kršćani pretvore u „bojovnu sektu i nepodnošljivu skupinu čudaka.“[1]

Zbilja, teško da postoji točniji opis ovakve pojave koja, htjeli ili ne htjeli, i koliko god bila manjinska i sektaška, doista dolazi iz duboko ukorijenjene tradicije Katoličke crkve te nosi određene teološke karakteristike i zahtijeva teološku refleksiju. Ta glavna premisa na kojoj počiva ovakva aktivnost jest mizoginija i ona se lako iščitava iz dvije molitvene nakane Vitezova, koji dapače čitav ovaj „projekt“ nazivaju Muževni budite: „Za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,“ kao i „za prestanak predbračnih odnosa, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova.“

Da ne bi bilo zabune što je to mizoginija, Hrvatski jezični portal definira ju kao „općenito, bolesnu mržnju muškaraca prema ženama“ i „bolestan strah od ženskog tijela i otpor prema njemu kao izvoru mogućeg onečišćenja.“

Očigledno je da u temelju ovog angažmana stoji stav da je mjesto obiteljskog „autoriteta“ u ionako patrijarhalnom društvu rezervirano i bogom dano isključivo za muškarce, kao i to da je žena, ona koja se ne odijeva pristojno i ne ponaša čedno, izvor raznih vrsta nevolja budući da se, implicitno, muškarac ne može oduprijeti napasti koju predstavljaju ženske noge, da se zaustavimo tek na jednom dijelu tijela. Iako nije tema ovdje psihopatološki profil navedene skupine, veoma je teško ne zamijetiti ono što prvo upada u oči, nevjerojatna kontradikcija da netko tko želi biti „autoritet“ nije istovremeno u stanju proći pored ili odmaknuti pogled od ženskih nogu u suknji iznad koljena, da pritom ne dobije lagani srčani udar ili ga ne napadne sami Nečastivi.

Da se vratimo na temu, zašto bi mizoginija uopće bila teološka kategorija? Ako u svakom zlu ima nekog dobra, a mora biti inače svijeta uopće ili više ne bi bilo, onda je dobro to što se još jednom otvorila šira društvena rasprava o statusu žene u kršćanskoj tradiciji, statusu koji je veliki dio povijesti označen iznimnom potlačenošću. Fenomen i rasprava o moliteljima na trgovima svojevrsni je nastavak famozne i veoma važne rasprave iz 2016. godine kada je na sličan način isplivala u javnost mizogena nit koja je vezala čitavu predmodernu povijest teologije i biblijske hermeneutike.

Te 2016. u Glasu koncila izlazi tekst Ivice Raguža, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, pod nazivom „Marijina poslušnost i žene danas“ u kojem tumači starozavjetnu knjigu koja se s razlogom zove Knjiga postanka, dapače onaj moment u kojem žena u kolektivnoj teološkoj svijesti i sjećanju ostaje pamćena kao ona koja zavodi i dovodi muškarca u napast grijeha, ona u kojoj treba tražiti razlog na kojem je Adam – slučajne li igre riječima u kontekstu naše teme – pokleknuo. Tekst ovog profesora fundamentalne i dogmatske teologije kao da je nesvjesno i proročki napisani manifesto pokreta naših Vitezova:

„Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom (…) Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.“[2]

Međutim, važnije od ovog teksta i sasvim nasuprot mizogenoj teologiji koju je tada vodeći hrvatski katolički tjednik ponudio, jesu reakcije koje su na mala vrata i u našu javnosti unijele jednu drugu poziciju, u drugim dijelovima svijeta već odavno i snažno etabliranu te nasušno potrebnu feminističku teologiju. Reakcije koje su tada uslijedile mogu se sasvim slobodno tumačiti i u svjetlu ovog slučaja budući da njima u korijenu stoji ista stvar – površno i patrijarhalno tumačenje biblijskih tekstova, napose navedenog odlomka o „istočnom grijehu“, Adamu i Evi.

Jadranka Brnčić tada je u svojoj reakciji na tekst iz Glasa koncila pisala da je Crkva „dugo zapravo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Stvaranja i Prvog grijeha. Unatoč tomu što je aktualna biblijska egzegeza pokazala da je stvaranje Eve iz Adamovog rebra, lingvističko i simboličko, a ne povijesno, pa čak ni teološko pitanje, još uvijek se u Crkvi govori o prvenstvu Adamovu te se na njemu temelji hijerarhija moći u Crkvi.“[3] U izvrsnoj egzegezi navedenog odlomka Knjige postanka, kao reakciju na isti tekst, još jedna bibličarka Bruna Velčić tvrdi da„navedeno tumačenje stvaranja žene i istočnog grijeha zastarjelo je i – da nazovemo stvari pravim imenom – šovinističko.“[4] Također, Lana Bobić je u svom otvorenom pismu sasvim pravilno ukazala na zapostavljene plodove upravo ženske neposlušnosti: „Gdje bi kršćanstvo bilo danas da nije bilo cijelog niza hrabrih i snažnih žena koje su otkazale poslušnost svojim očevima, braći, vladarima, čitavom sustavu patrijarhalnih struktura, a kako bi po cijenu svojih života svjedočile radosnu vijest i navještale Krista? Onog Krista koji dolazi s margine društva, djeluje na margini upravo s potlačenima i za potlačene, biva razapetim od pohlepnih čuvara patrijarhalnih struktura upravo zato što te strukture dolazi ukinuti.“[5]

Navedene reakcije mogu se, i po mome sudu trebaju, tumačiti kao feministička pozicija u teologiji, nazivala se ona tako eksplicitno ili ne. Upravo ono što veže navedene reakcije i trenutni fenomen molitelja za žensku poslušnost u odijevanju i ponašanju jest da teologiji mizoginije treba sučeliti feminističku teologiju, za koju je tada u još jednoj reakciji Nikola Vučić napisao da se ona „nameće kao nužnost; nameće nam se kao vrlo važna i potrebna teološka reakcija na patrijarhalna, muškocentrična i prilično mizogina teološka učenja i biblijska tumačenja.“[6]

Važnost ovih glasova u javnoj raspravi dobiva još više na važnosti uzmemo li u obzir nezahvalnu i gotovo neprimjetnu poziciju u kojoj se nalazi vjerski feminizam na Balkanu, kako zajedno naglašavaju profesorica islamskih i rodnih studija Zilka Spahić Šiljak i sestra franjevka Rebeka Jadranka Anić u nedavno objavljenom zborniku Balkan Contextual Theology, zasigurno najvažnijem regionalnom teološkom izdanju u recentnoj povijesti koje upravo velikim dijelom počiva na kritici vlastitih religijskih tradicija, o kojemu će više riječi biti u posebnom članku. Autorice u svom radu navode kako je vjerski motivirani feminizam u našoj regiji „trostruko marginaliziran“, od strane države i društva, od strane sekularnog feminizma, kao i vlastitih religijskih zajednica.[7]

Kako zapravo odgovoriti na izazov koji Vitezovi bezgrešnog srca Marijina predstavljaju ljudima koji se na bilo koji način osjećaju povezani s duhovnošću, praksama i vrijednostima kršćanstva?

Jedna mogućnost je inzistirati na zabrani takve aktivnosti, međutim sasvim promašeno u svijetu u kojem svatko, barem nominalno i legalno, ima potpunu slobodu izražavanja. Javna arena je odavno svačija i povratak natrag ne treba i ne smije biti opcija. Pravo na mirno okupljanje je svačije pravo i jedno od najvažnijih obilježja građanskih sloboda, sve drugo nas vraća u predmoderno doba te se u principu takvim stavom ne razlikujemo od onih koji su predmet ove rasprave.

Drugi je način distancirati se, reći da se radi o pukoj„instrumentalizaciji religije“ u političke i ideološke svrhe te tvrditi kako ovo nema veze s „pravom vjerom“. Iako je lako upasti u takav narativ koji često može biti sasvim točan, instrumentalizacija religije je primarno sociološki veoma vrijedan koncept. U teološkom se diskursu ipak takvim narativom pilatovski pere ruke od odgovornosti vlastite religijske tradicije koja je gotovo donedavno normativno tumačila biblijske tekstove u mizogenom ključu.

Treći put je onaj koji se ne distancira niti odriče vlastite tradicije, nego ju radikalno i kritički preispituje. Znati od čega smo satkani, znati zašto na različitosti reagiramo s prijezirom i zašto naši kolektivi kojima pripadamo zrače isključivošću i toksičnošću, u ovom slučaju nesvjesnom ili svjesnom ponižavanju žena, njihovih teško izborenih prava i sloboda, to je sve dakle stvar osobne moralne higijene. Teološka kritika u ovom slučaju mora ići, sasvim doslovno, sve do Adama i Eve. Kršćanska teologija od svojih početaka – koncilskih rasprava oko toga je li Isus Krist pravi Bog, pravi čovjek, ili jedno i drugo, pa sve do današnjeg Sinodalnog puta – nije nikakav linearni i nevini produkt djelovanja Duha Svetoga, već je to velikim dijelom igra moći, slika i prilika političke borbe u kojoj uvijek postoje vladajući i opozicija. Borba oko toga čija će interpretacija središnjih događaja biblijske povijesti biti ona „prava“. Zbog toga i jedini put ka borbi protiv narativa o ženskoj poslušnosti, drugotnosti, čednosti i pristojnosti u teologiji i kršćanskim praksama nije oprati ruke od onih s kojima ispovijedate vjeru u isti Misterij, istim ritualima, u istoj bogomolji. Put je ponuditi drugačiju teologiju, kritičku spram svojih korijena i otvorenu ponuditi interpretacije lišene toksičnog šovinizma.

Za nadati se je, dapače, da će se aktivnost koja je tema ove rasprave samovoljno premjestiti tamo gdje i pripada, u privatnost sektaških jazbina, jer kakav bi to svijet bio kada bi maškare trajale kroz čitavu godinu, makar imale i puno pravo na to. Nije, međutim, naodmet kada s vremena na vrijeme izmigolji kojekakva „bojovna sekta i nepodnošljiva skupina čudaka“, da nas podsjete na čemu su satkane naše tradicije, naše vrijednosti i kolektivni kulturalno-genetski kod. Tek tada, kada kritički i brutalno iskreno pogledamo u svoju prošlost, možemo otvarati vrata nečemu novom, nekom svježem vjetru što pročišćava ustajale katakombe uplašenih kršćana, da izađu na svjetlo dana relikti pradavnina, kako bismo sami sebe pogledali u oči – samo u tom pogledu, naime, može se vidjeti gdje smo bili i kuda nam je krenuti.

Goran Stanić, Prometej.ba

[1] Jakov Jukić, Lica i maske svetoga: Ogledi iz društvene religiologije. Kršćanska sadašnjost, 1997, str. 513.

[2] Ivica Raguž, „Marijina poslušnost i žene danas“, Glas Koncila, br. 33-34, 2016. Problematične dijelove teksta sam namjerno označio kurzivom.

[3] Jadranka Brnčić, “Glas žena se ne čuje u Glasu koncila,” Autograf.hr, 14. 8. 2016. https://www.autograf.hr/glas-zena-se-ne-cuje-u-glasu-koncila/

[4] Bruna Velčić, “Prigovor poslušne žene,” Bitno.net, 20. 8. 2016. https://www.bitno.net/academicus/teologija/bruna-velcic-ivica-raguz-polemika/

[5] Lana Bobić, “Otvoreno pismo dr. IviciRagužu”, Prometej.ba, 15. 8. 2016. http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/otvoreno-pismo-dr-ivici-raguzu-2622

[6] Nikola Vučić, “Feministička teologija nasuprot Glasa koncila: Kritika glorifikacije poslušnosti,” Tačno.net, 15. 8. 2016. https://www.tacno.net/kultura/feministicka-teologija-nasuprot-glasa-koncila-kritika-glorifikacije-poslusnosti/

[7] Zilka Spahić-Šiljak i Rebeka Jadranka Anić, „Gender and Religion in the Balkans,“ u Balkan Contextual Theology: An Introduction, ur. Stipe Odak i Zoran Grozdanov, Routledge, 2022.