Najmlađi sin bio na odmoru u Grčkoj. Na nekom meni nepoznatom otoku na kome, srećom, nije bilo požara. Išao je sa dvojicom prijatelja. Jednim novim, i jednim još iz osnovne škole. Roditelji tog starog druga – pametnog momka koji uskoro završava “faks” i sprema se za ženidbu – su nekoć, prije više od frtalj vijeka, pobjegli iz Avganistana, od Rusa i rata, i “ugnijezdili se” u Holandiji. Otac im držao dućan tu, u kvartu. Fini, radišni ljudi.

Na našem izbjegličkom putešestviju po Zemlji lala i kanala sretali smo se s više ljudi iz te, ratovima i bijednom napaćene zemlje. Skoro svi su bili takvi: pristojni, ljubazni, komunikativni, sa željom da se brzo uklope u novu zajednicu i zaposle, nađu krov nad glavom.

Takav je, recimo, bio i naš prvi “cimer” iz azilantskog centra na sjeveru Holandije. On je, novinar, s porodicom pobjegao od ruskog terora i cenzure koja se, veli, bješe uvukla u sve medije.

Za kratko vrijeme smo se zbližili, skoro bih mogao reći: sprijateljili, pa mi je, kad je njegova porodica napokon od države dobila kuću i krenula da se odseli, na rastanku poklonio njegovu brojanicu, tespih. Neka me sreća prati.

(O mojoj kasnijoj “sreći”, poglavito sa zdravljem, imao bih štošta kazati, ali hoću da vjerujem da me je upravo taj tespih spasio kad sam jednom imao teži udes sa autom. Auto na otpad, a na meni - ni ogrebotine!)

Kakav je dubok utisak taj čovjek ostavio na mene, govori i činjenica da je kao lik ušao u jednu od mojih priča, Tespih za nevjernika.

***

Gledajući ovih dana strašne slike iz Avganistana, sjetih se aprila devedeset i prve, kad su mnogi, na samom početku rata, glavom bez obzira bježali iz Sarajeva. Jedan rođak, koji je upravo tada bio izišao iz jedne sarajevske bolnice i pošao na autobusku da se preko Bradine zaputi u Konjic, mi je pričao kako je tog dana na stanici vidio i čuvenog glumca Radeta Šerbedžiju kako pomaže ženama i djeci da se ukrcaju u prepune autobuse.

Preskupu smo školu, svi, platili.

***

Zato se, u telefonskim kontaktima sa sinom, stalno raspitujem ima li njegov stari prijatelj rodbine u Kabulu. Je li mu iko stradao?

Ima, veli moj sin, dosta, ali niko mu (još?!) nije stradao. Većina je već kad su Ameri najavili definitivno povlačenje iz Avganistana uspjela da zbriše iz domovine.

***

Kauboji, dakle, opet “zakuhali”, napravili haos, pa “brišu”. Još jednu zemlju napali kako im se ćefne, bez dozvole Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i konsultacije sa saveznicima. Zloglasno “uvođenje demokratije bombama”. Cijeli jedan narod ili, u ovom slučaju: brojna plemena, zavili u crno i otišli, za sobom ostavljajući pustoš, jad i bijedu.

A barem su na primjeru ove siromašne, zaostale, još uvijek velikim dijelom plemenske zemlje, mogli znati u šta se uvaljuju. Na njoj su mnogi, i moćni – pitajte Ruse! – lomili zube. Jer, za razliku od nekih drugih zemalja u tom dijelu svijeta, inače vječito zavađena plemena ovdje su složna u jednome: naše svađe su naša stvar, ali strance kao gazde nećemo! Pa su čak i talibani dobrom dijelu Avganistanaca prihvatljiviji – manje zlo – od arogantnih “kauboja”. Negdje pročitah da su se Sovjeti onomad, krajem osamdesetih, tri godine povlačili iz Avganistana. A recentno povlačenje NATO-snaga trajalo je desetak dana.

Kako i ne bi kad su u ovu avanturu ušli siledžijski, krajnje nespremno. Ulaganja NATO-a u lokalnu infrastrukturu i pomoć stanovništvu od početka su bila mizerna, tek djelić djelića onog što su ulagali u vojnu mašineriju. Zato nikad nisu zadobili ni mrvu povjerenja čak ni običnih, talibanima nesklonih Avganistanaca.

A Rusi, recimo, kojima je debakl u toj zemlji jedna od bolnijih stranica u (ne samo) vojnoj povijest, su se ipak mnogo više nastojali približiti lokanlnom stanovništvu. Gradili puteve, škole i bolnice, slali mlade ljude na studije u Moskvu i drugdje u SSSR – sve ne bi li se umilili neugodnom susjedu.

Ništa im nije pomoglo. Na kraju su i oni, nakon više hiljada žrtava i triliona proćerdanih rubalja, morali bježati od naroda s kojim je tatovanje na njegovom tvrdom, nepristupačnom terenu - nemoguća misija.

Kad se to zna, onda se američki fijasko u Avganistanu mogao davno predvidjeti.

I nije za to povlačenje kriv – kao što ga sad republikanci optužuju – američki predsjednik Joe Biden. On samo vadi kestenje iz vatre koje su tu kukavički ostavili njegovi prethodnici: George W. Bush sa svojim zloglasnim war against terrorism, Obama kome je Kongres s republikanskom većinom onomad vezao ruke, totalno neuračunljivi Trump…

U pravu je Joe Biden kad pita te kritičare: a koliko bismo još dugo tamo morali ostati? Koliko mlade krvi naših vojnika na toj suhoj, žednoj zemlji proliti? Koliko para zalud potrošiti?

Doduše, vjerovatno se povlačenje moglo izvesti puno elegantnije, manje bolno za sve. Posebno za one hiljade nesretnika koji se sad, bježeći od nemilosrdnih talibana, očajnički tiskaju oko aerodroma u Kabulu, nastojeći se dočepati mjesta u avionu za Zapad. Ko zna, možda je u toj gomili očajnika i neko od rodbine sinovljevog prijatelja, ili onog novinara koji mi je darovao tespih? Ako jeste, njemu/njima, ali i svima ostalima što bježe pred talibanima želim svu sreću svijeta.

A sâm Zapad se ovih dana, barem u Holandiji, bavi samo time kako da svoje sunarodnike i nešto njihovih lokalnih pomagača (prevodioci, pomoćno osoblje…) izvuče iz Kabula. O nekoj samokritici u vezi s tvrdoglavim, upornim praćenjem Amerike u njenim suludim vojnim avanturama nema ni govora, barem ne u provladinim medijima. Tako je šansa da se nešto nauči iz ove katastrofe veoma, veoma mala.

Do novog suludog srljanja. Nove nemoguće misije.

Goran Sarić, Prometej.ba