Autor: Suad Beganović

Bosna i Hercegovina je zemlja totaliteta, trenutno trototalitarno i troetnički asimptotski ustrojena i lišena unutrašnjeg faktora koji bi je mogao držati stabilnom bez međunarodne inkluzije. Kao takva ona je prostor konstantnog sukoba na ideološkoj i etnoklerikalnoj ravni. Podjele su utoliko jače jer su instruirane s jednog od dva plana. Prvi plan je elitistički, zaseban za svaki narod u BiH. U potpunosti je etnokapitalistički i bez dijaloga sa onim drugim narodom. Ta htijenja se prenose s takvih pozicije institucionalne moći na drugi plan, onaj prekarijatski, čija zasebnost nije lišena dijaloga sa drugim narodom ali je zahvaljujući stalnim tendencijama pozicija moći taj dijalog histeroiziran i antagoniziran.

U takvim odnosima, prekarijatski sloj društva, koji se još nije samoosvijestio kao takav i baštini drugačije termine, pokušava da ostvari osnovna prava i pobuni se protiv vladajuće klase, istovremeno, paradoksalno, čuvajući određena etnoidentitarna načela koja vladajuću elitističku klasu postavljaju za čuvara opstojnosti. Takva konstelacija odnosa sprečava razvoj i stvaranje organiziranog pokreta koji bi ponudio ozbiljan teorijski i praktični revolucionarni projekat. Umjesto toga, u BiH se razvija specifičan fenomen lutajućih, nekompaktnih i politički neobrazovanih grupa kakva je bila prvotni plenum prije nego se dezintegrirao u niz kopija bez čvrstog zajedničkog okvira.

Tako je svaki dosadašnji oblik buntovničkog, pseudorevolucinarnog djelovanja, izuzimajući nešto drugačija sindikalna okupljanja, bio orijentiran i uspostavljen te tako i ograničen kao protivljenje neodređenom subjektu. Jasno je da pobune nastaju kao odgovor na ekonomsku, socijalnu i svaku drugu krizu, na pogoršanje sadašnjosti i krajnje neizvjesnu budućnost uslovljenu dužničkim ropstvom i osjećajem nebitnosti i nesigurnosti. Na takve pojave u društvu kao historijska nužnost se pripajaju raznorazne nastrane ideologije koje u BiH imaju tri predznaka i „histeroidni odnosi“ postaju još histeroidnijim. Sve to fenomen pobune u bosanskohercegovačkom društvu čini još kompleksnijim a adresati postaju skoro pa nevidljivi. Demonstranti i njihovi nepravi lideri se bore protiv sistema kojeg ne mogu imenovati, oni žele smijeniti jedne da bi doveli druge, sami ne razvijaju pretenzije za vlašću.Razlog tome dijelom leži u onome što teoretičari društva nazivaju „protesti potrošača“ a što podrazumijeva nezadovoljstvo zbog cijena i trenutnog stanja a što se znatno razlikuje od revolucionara i utopista koji imaju ideju nove vlasti.

U dijelu promarksističke misli koja se poziva u manjoj ili većoj mjeri na model prošlog sistema vlada pogrešna premisa da taj sistem nije bio nacionaliziran još i tada te se previđa da balast komunizma, koji je još uvijek prisutan u zapadnoj Evropi, ovdje je apriori odbačen

Odgovornost dijelom snosi domaća teorijska ljevica koja se rasula, poprimila oblike salonske i pseudoljevičarske indoktrinacije. Akademska ljevica, što je samo po sebi u nekoj mjeri oksimoron u našem društvu, je kontaminirana do maksimuma interesima koji se prepliću sa raznim ideologijama i kao takva suštinski neuklopiva u neki organizirani oblik i ideju ljevice. Nastavljeni na akademsku, individualizirano istupaju pojedini komentatori promarksističke misli konstatirajućim tonom od kojeg nema naročite koristi zbog difuznosti kritične mase i već spomenutog konzumerističkog stajališta ali i vlastitog nesustavljenog stajališta. To je svakako ocjena kojoj bi trebalo posvetiti cijelu studiju, diferencirati je unutar ljevičarske političke misli, a ovdje je tek uzgred navedena kao problem sa kojim se ovo društvo i ponajviše ona sama susreće. Takva teorijska ljevica ne može iznijeti bilo kakav plan niti djelovati po unaprijed osmišljenom okviru već poseže za izvanjskim rješenjima koja su neuklopiva ili se reproducira iz zastarjelog modela socijalizma koji je ovdje vladao za vrijeme Jugoslavije. Takvo stanje diskredituje ukupnu teorijsku misao, koja suštinski ne postoji, i radikalnistudenti ubrzo postaju i sami dio mase bez političke kulture spremni na konformizam sa vladajućom klasom prvog plana. U dijelu promarksističke misli koja se poziva u manjoj ili većoj mjeri na model prošlog sistema vlada pogrešna premisa da taj sistem nije bio nacionaliziran još i tada te se previđa da balast komunizma, koji je još uvijek prisutan u zapadnoj Evropi, ovdje je apriori odbačen. Sve to čini da fenomen pobune u BiH ostaje „tek puka praksa bez teorije“ što znači da je svaki protest nova potraga za konceptom koji teško da može biti osmišljen u ovakvim okolnostima. Takva pojava nije vezana samo za BiH, svugdje u svijetu imamo iste elemente, skoro s podsmijehom to zaključuje Analiza Aspen instituta koja se bavila pobunama na globalnoj razini. Međutim, dok druga društva ipak imaju neke okvire, samokritiku i kolektivnu svijest, u BiH, što je jedna od glavnih odlika pseudoljevičarstva, ne postoji nikakva autoreferencijalnost.

Umjesto toga u BiH se u jeku društvenih previranja bude nestalne grupe koje imitiraju kolektiv ali nemaju kolektivnu svijest već se imenuju nedefinisanim glasom naroda i kulminirali su poslije februarskih protesta u plenumska okupljanja s centralnim, kako je to tada zamišljeno, koji se nalazi u Sarajevu. Iako je plenum osvojio simpatije, već u počecima se pokazalo da služi za erupciju moralnog nezadovoljstva i da je sam sebe shvatio kao dnevnu senzaciju, nesposoban da artikuliše jasne zahtjeve i naivno ubijeđen u vlastitu neupitnost iako se ideja narodnog glasa rasplinjavala i ponovo kristalizirala u nekoliko navrata. Pojedinačni upadi individualaca koji su željeli uvesti neki okvir su neslavno završili jer je masa djelovala primordijalno i apriori odbojno spram bilo kakve vrste teorijskog i politički obrazovanog autoriteta. Supstituent takvom lideru je pronađen u nepravim i stalno smjenjujućim vođama koji su trajali onoliko koliko bi se masi dodvorili. Tako je svaki pokušaj revolucionarnog uzleta na startu bio osuđen na propast jer se takva vrsta zbora pokazala kao bezidejnom i amorfnom masom koja zahtijevajući apolitičnost (ne definišući tačno ni šta smatraju apolitičnošću) osuđuje sebe na nemanje definiranih ciljeva. Bez idejnih načela i slike kako bi trebala izgledati alternativa nije bilo moguće polučiti smjenu sistema, smijenjeni su tek pojedinci i zamijenjeni istim. Ubrzo se pokazuje neefikasnost ovakvog vida udruživanja i počinje sa grupisanjem u manje tkv. radne grupe. Međutim, komunikacija je ostala na nivou Mreže i socijalnih alata što je uvjetovalo „slabe veze“ čak i dugo nakon upoznavanja uživo jer je smjena učesnika bila na skoro dnevnom nivou. Tako da se konfuzija nastavila a nemanje idejnih načela, insistiranje na apolitičnošću, nedefiniranost ciljeva je zahtijevala nova rješenja. Tako se u svega nekoliko mjeseci plenum mijenjao više puta u organizacionom pogledu a i prioriteti su se smjenjivali od ostavki političkih lidera, preko sudskih procesa i brutalnosti do učestvovanja u sanaciji štete nastale poplavama. Sve to je plenum učinilo neuspjelim eksperimentom koji ne treba ponoviti.

S obzirom na globalnu recesiju koja je u BiH, uz činjenicu da u pojedinim gradovima veoma brojna prva poslijeratna generacija završava srednju školu, znatnije povećala brojnost prekarijata postaje jasno da je očekivati nove pobune

Iz prvotne skupine je ostao manji broj ljudi koji su nastavili rad u novoformiranim grupama sa novim planovima koji su ovaj put bili nešto jasniji a uskoro se pokazalo da su njihovi ciljevi u punini laburistički što je u današnjim okvirima suštinska pseudoljevica. Borba se nastavila na sudovima čime su lideri takvih grupa postali idealni po sistem, birokratizirali su se i uništili bilo kakav oblik revolucionarnog djelovanja dozvoljavajući da budu tek aparat preko kojeg se ispoljavaju socijalne tenzije u vrijeme protesta a koje se drže u uvjetima kontrolisane, laboratorijske sredine. Nadalje su se pokazali i nesposobnim da kvalitetno komuniciraju sa drugim centrima poput Tuzle. Posljedica toga je automarginalizacija u kojoj su postali predstavnici samih sebe a psihološki su odaslali poruku o uzaludnosti bilo kakvih protesta. Taj neuspjeh je osnažio vladajuću i etnoklerikalnu klasu koja je mudro pustila pseudoljevičarsku, politički neobrazovanu skupinu da zagasi fitilj buduće pobune. Također je naučila lekciju kvalitetnog spina te promijenila način izvještavanja o svemu pa za posljedicu danas imamo radikalizaciju scene i konstantno proizvođenje kolektivnog stresa.

Spomenuti prekarijat ovdje treba pažljivo uzeti kao indikativan termin koji se odnosi na nestalnu zaposlenost, radnike na minimalcu i prezadužene pojedince kao i studente koji ne osjete korist od svog obrazovanja. Dublja razmatranja teorijske opravdanosti Standingove „nove klase“ nisu predmet kojim ćemo se ovdje baviti.Dovoljno je znati da oblik osmosatnog rada koji je ovdje još uvijek ideal je stvar prošlosti dok fleksibilno radno vrijeme je poprimilo masovnu primjenu. U Bosni i Hercegovini ovakav oblik rada je sve češći, sve više ljudi rade na određeno radno vrijeme a mogu biti u svakom trenutku zamijenjeni drugim jeftinim radnim snagama. S obzirom na globalnu recesiju koja je u BiH, uz činjenicu da u pojedinim gradovima veoma brojna prva poslijeratna generacija završava srednju školu, znatnije povećala brojnost prekarijata postaje jasno da je očekivati nove pobune. Njima je sasvim jasno da ih ne očekuje sigurna budućnost i traže ideologiju kojoj će se prikloniti. Kako plenumska rješenja ne mogu biti dobra a što će prekarijat prepoznati, očekivati je da će nastrane ideologije poput fašizma postati vidljive u nacionalističkim istupima unutar samog prekarijata a dodatno intenzificirane instrukcijama visoke klase. U takvim odnosima se uvijek javljaju incidenti koji mogu prerasti u sukobe koje možemo očekivati u bliskoj budućnosti. Bitno je spomenuti da prekarni radnici razvijaju pasivan otpor i poseban oblik tihog štrajka urušavajući sistem iznutra.

Ovdašnja ljevica, ma kakva bila, bi trebala promisliti o tome da li želi prihvatiti bilo kakav oblik pobune čak i ako on nužno znači „protest potrošača“ i plenumske eksperimenteili će se pokušati ponovo organizovati.

Tekst prenosimo uz dopuštenje autora s portala www.vakat.ba