Prije par mjeseci, sa jednim izrazito pronicljivim poznanikom ušao sam u podjednako pronicljivu rekreativnu kafansku raspravu, o socio-ekonomskom stanju u BiH. Pita on mene u jednom trenutku, negdje pred sami kraj našeg druženja, onako direktno: šta bih ja to napravio, a da mogu promijeniti stanje u kojem se nalazi čitavo naše bh. društvo i naša bh. ekonomija. Kao iz topa, odgovorih ja njemu: promijenio bih samo jednu stvar, a to je način na koji ljudi ovdje gledaju na samu ideju roditeljstva, tj. kako odgajaju, šta žele i očekuju od svoje djece. Iako sam kao reakciju mogao primijetiti samo instant izraz zbunjenosti na njegovom licu, jer izgledalo je kao da ustvari očekuje neki već milijardu puta isprani brzi kliše odgovor na svoje pitanje, a koji ne zahtijeva neku duboku disekciju, tipa: „ma treba naše političare u zatvor potrpati, pa da normalan neko dođe na njihovo mjesto“, nažalost nikada nismo stigli se vratiti na ovu moju, za njega očito, iznenađujuću tvrdnju i detaljnije je proširiti. Čak sam i osobno, spletom silnih okolnosti, tu misao potpuno potisnuo u svojoj glavi - sve dok mi se, gle čuda, prije neliko sedmica taj isti poznanik nije javio i prosvijetlio me o slučaju izvijesnog oca Ćazima iz Bužima.

Naime, taj Ćazim je krajem marta mjeseca postao kratkotrajna viralna bh. vijest, u petnaestominutnoj pauzi od pandemije koronavirusa, „zahvaljujući“ šokantnom videu koji prikazuje kako on verbalno i fizički zlostavlja svoju kćerku. Ovakvo ponašanje je odmah na raznoraznim portalima izazvalo zgražanje onih koji su tamo upratili ovu vijest, nešto što i treba biti prva reakcija svakog racionalnog uma. Potom, uslijedili su javni pozivi da nadležni organi reagiraju i ovog nasilnika privedu tamo gdje je svakako zaslužio biti. U međuvremenu je i Ćazimov facebook inbox postao žarište gnjeva građanstva i poziva da prestane sa nasiljem, na što je Ćazim odgovarao, onako ponosno, da mu se niko ne treba miješati u njegovu kuću, kako će sad baš maksuz opet istući svoju kćerku, te kako se on kao vlasnik i kuće i svoje djece (!) ne boji nikoga.

Ćazim je ovim odgovorima još jednom šokirao isto građanstvo, ali primjetno po njihovim odgovorima, u daleko „razumljivijim“ tonovima. Možda to isto građanstvo nije primijetilo (ili neki od njih nisu željeli primijetiti), ali tužna činjenica zbog koje su i reagirali sa određenim „razumijevanjem“ na Ćazimovu racionalizaciju sebe kao roditelja i odgajatelja leži u tome da je upravo ta njegova racionalizacija jezivo slična racionalizaciji određene skupine bh. stereotipnih roditelja, racionalizacija koja je nekako, nekada usput, postala društveno prihvatljivom.

Na djecu u BiH, njihovi roditelji (oni koji spadaju u takvu skupinu roditelja) gledaju kao na svoje vlasništvo – nešto što oni „sebi rađaju“ i „sebi odgajaju“. Svoju djecu, tako, takvi roditelji isključivo odgajaju da budu samo dopuna porodici, onakvoj kakvom je oni zamišljaju i zahtijevaju, a vrlo rijetko ili nikako ih ustvari spremaju da postanu istinski individualne i neovisne osobe. Ovakav mentalitet, u praksi, uglavnom ima užasno toksičan utjecaj i za djecu i za njihove roditelje. Djeca, onda kada počinju polako postajati intelektualno neovisne osobe, takvim odgojem postaju i svojevrsni „taoci“ svoje porodice i njihovih zahtjeva, te svih društvenih, političkih i/ili moralnih standarda koje uvijek moraju zadovoljavati kako bi održali ideju porodice koja im je prethodno nametnuta. U prijevodu, djeca nekada tokom odrastanja definitivno dižu „bijelu zastavu“ i predaju se potpuno volji svojih roditelja uz koje potom ostaju prikovani tokom svog čitavog života, što za posljedicu potpuno uništava njihove sposobnosti osobnog napretka u životu - u najboljem slučaju. Često, međutim, sav autoritativni pristup tih roditelja tokom djetinjstva, njihova emocionalna zakržljalost, pretjerana kontrola i opsesija (ne ljubav!) koju su razvili prema svojoj djeci i koju im lažno prikazuju kao majčinsku/očinsku ljubav, njihovu djecu samo dovode do iste takve psihološke i socijalne zakržljalosti - kao i depresije. Roditelji koji svjesno imaju ovakav pristup roditeljstvu održavaju ga koliko god je to moguće, jer znaju da će u suprotnom, ako djeca ne postanu samo njihove blijede kopije i ako se „otrgnu“ s njihovog mentalnog lanca, oni sami u konačnici ostati usamljeni i mizerni. Jedan vrlo čest praktični primjer u stvarnom svijetu, porodica koje žive ovakvim mentalitetom u BiH, može se pronaći u porodicama koje (ne uvijek zbog oskudnih materijalnih razloga) ispod jednog krova kuće drže i do tri „svoje“ generacije.

Ovaj mentalitet se iz kuće dalje prelijeva na sve ostale pore bh. društva – od političke do poduzetničke sposobnosti pojedinaca u društvu. Generacije i generacije novih potencijalnih bh. briljantnih umova se „sakate“, ovim užasnim intergeneracijskim krugom mizerije, čak i prije no što oni uopće postanu svjesni svoje okoline. Ako se zaista u BiH želi doživjeti ona, izgleda oduvijek iščekivana, istinska socio-ekonomska promjena, prvo će ona morati započeti iz načina na kojeg ljudi u BiH posmatraju ideju roditeljstva i porodice. Nikako se ne može očekivati da onu pravu „socijalnu revoluciju“ povedu oni čije su umove njihovi primarni edukatori zarobili u balone i njihove filozofije zatrovali principom „ne talasaj, samo nek' se ne puca“.

Damir Omerbegović, Prometej.ba