Stranica ilustrirane kopije knjige perzijskog polimata Al-Birunija (953 – c. 1053.) iz 15. stoljeća, na kojoj je prikazan Muhamed na oproštajnom hodočašću. Ova je slika bila predmet peticije iz 2008. za njeno uklanjanje s Wikipedije. Izvor: Wikimedia


Samuel Paty. Ovako se zvao profesor kojem je islamista u Francuskoj odrubio glavu zbog prikazivanja crteža proroka Muhameda djeci u školi u kojoj je radio. Njegova smrt je izazvala lavinu reakcija u pojedinim većinski muslimanskim državama, od Erdoganovih (Turska) i Khanovih (Pakistan) poziva na bojkot Francuske, preko osuda ovog divljačkog čina sa uvijek onim sadržanim “ali...”, do otvorenog slavljenja čina njegovog ubojice. Kao što se to može primijetiti, potpuno nerazumno, ovi prethodno spomenuti islamisti protestvuju zbog crteža i reakcija Francuske na ubojstvo potpuno nedužnog profesora - a ne zbog samog ubojstva. No, ako uzmemo u obzir modernu povijest odnosa između Zapada i islamista, a naročito pitanja poput slobode govora, ovakva reakcija od strane naroda većinski muslimanskih država (koji u ogromnim brojevima riskiraju živote da se domognu Zapada) i njihovih lidera (koji bojkotiraju Francusku zbog reakcija na divljaštvo, dok istovremeno grle Kinu koja, doslovno, vrši genocid nad - muslimanima) potpuno je očekivana.

Kada je Salman Rushdie u septembru 1988. godine objavio svoju knjigu pod naslovom Satanski stihovi, izazvao je ogromnu kontroverzu u islamskom svijetu zbog toga što su mnogi muslimani tada smatrali da je Rushdi u njoj nečasno prikazao proroka Muhameda - likom imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon dosta godina od emigracije na Zapad vraća kući s prezirom prema zapadnoj civilizaciji. Nakon ogromnih nasilnih nereda u Indiji, knjiga je ubrzo potom bila zabranjena u 13 država širom svijeta, spaljivana na protestima u Velikoj Britaniji i izazvala nerede u Pakistanu, a Rushdie je u svoju biografiju dodao i fatvu ajatolaha Khomeinia koji je pozvao na njegovo ubojstvo. Suočen s prijetnjama smrću i u samoj Britaniji, Rushdie se uz pomoć tamošnje vlade i policije skrivao skoro čitavu deceniju i rijetko se pojavljivao u javnosti. Iako Rushdieu nikada nije fizički nauđeno, mnogim drugima povezanim sa knjigom jeste. Hitoshi Igarashi, prevodilac knjige na japanski, ubijen je 1991. godine, a Aziz Nesin, prevodilac knjige na turski, bio je meta napada 1993. godine u turskom gradu Sivasu, napadu koji se pretvorio u masakr u kome je život izgubilo 37 ljudi.

Reakcije zapadne civilizacije na Satanske stihove i autora Salmana Rushdiea tada su bile pomiješane. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter je pozivao ljude na Zapadu da, citiram, “budu osjetljivi na zabrinutost i bijes muslimana”, tako dajući prostora opravdanjima za silno divljaštvo i pozive na ubojstva i cenzure autora i njihove, ma i najmanje, kritike islamske teologije. S druge strane, Rushdie je dobio ogromnu podršku književnog svijeta, među kojima svakako treba posebno spomenuti i njegovog prijatelja kod kojeg se skrivao određeni period - Christophera Hitchensa. No, ipak je čitava ova kontroverza dovela do većeg opreza i određenog stupnja samocenzure autora koji se bave islamskim pitanjima u književnoj i drugim umjetnostima.

Deceniju i pol nakon dešavanja oko Satanskih stihova, redatelj Theo Van Gogh (direktni potomak brata slavnog Vincenta Van Gogha) snimio je kratki 10-minutni film pod nazivom Submission. Film se bavi nasiljem nad ženama u islamskim društvima, u kojem Van Gogh vrlo grafički prikazuje priče o četiri zlostavljane muslimanke. Nedugo nakon objave ovog filma, 2. novembra 2004. oko 9 sati ujutro Van Gogh je ustrijeljen i izboden nožem u Amsterdamu dok je biciklom išao na posao. Islamist koji ga je ubio također je ozlijedio neke slučajne prolaznike i na mjestu događaja ostavio poruku koja je sadržavala prijetnje smrću. Poruka je bila adresirana na ime Ayaan Hirsi Ali, te kompletne zapadne civilizacije i Židova. Ovaj put, ubojstvo Van Gogha je proširilo i polariziralo raspravu u Nizozemskoj, kao i ostatku Europe, o socijalnom položaju miliona muslimanskih stanovnika unutar EU. Također je dodatno dovelo u pitanje liberalnu tradiciju Nizozemske. U očitoj reakciji na kontroverzne izjave o islamskoj, kršćanskoj i židovskoj religiji - kakve je dao Van Gogh - nizozemski ministar pravosuđa, demokršćanin Piet Hein Donner, predložio je da se nizozemski zakoni o blasfemiji trebaju ili primijeniti strožije ili pojačati. Za razliku od čitave priče oko Satanskih stihova, zapadna civilizacija je ubojstvom Van Gogha prvi put bila primorana da se direktno suoči sa ovim dijelom problema islamskog fanatizma.

Europa je ponovno bila stavljena na ovakvu kušnju nedugo potom. Danske novine Jyllands-Posten su samo godinu dana nakon ubojstva Van Gogha, 30. septembra 2005. godine, objavile 12 satiričnih crteža na kojima se nalazio i prorok Muhamed. Novine su objavile ove crteže kao pokušaj davanja doprinosa novonastaloj raspravi o kritici islama i autocenzuri. Razne muslimanske grupe u Danskoj su odmah uputile prijeteće proteste zbog ovog poteza. Jedanaest islamskih zemalja (uključujući tu i predstavnike političkog i vjerskog života u Bosni i Hercegovini) zahtijevalo je hitne mjere danske vlade protiv Jyllands-Postena. Nakon što je danska vlada odbila bilo kakve mjere protiv novina zbog blasfemije, čitava kontroverza (pojačana od strane danskih imama koji su u islamskim zemljama širili bijes i mržnju ka Danskoj) izrasla je u prosvjede širom svijeta, uključujući nasilne demonstracije i nerede u nekim muslimanskim zemljama, stotine mrtvih, napade na kršćane i crkve, te razne bojkote Danske. Ponovno, kao i u slučaju Nizozemske, i danska tradicija relativno visoke tolerancije prema slobodi govora postala je središte svjetske pozornosti. Polemika je, ponovno – kao i u Nizozemskoj, pokrenula raspravu o ograničenjima slobode izražavanja u svim društvima.

U godinama nakon objave ovih crteža, planirani su, a poneki i uspješno izvedeni, džihadistički teroristički napadi za koje je glavno opravdanje bila odmazda za crteže, protiv svih ciljeva povezanih s Jyllands-Posten i njihovim zaposlenicima, Danskom, ili novinama koje su objavljivale karikature islamskog proroka. Svakako je najpoznatije islamističko terorističko djelo protiv karikaturista i crteža slične tematike postao napad na Charlie Hebdo 2015. godine. Charlie Hebdo su novine koje su oduvijek izazivale kontroverze satiričnim napadima na političke i vjerske vođe. Ove novine su objavile Muhamedove crteže 2012. godine, što je prisililo Francusku da privremeno zatvori veleposlanstva i škole u više od 20 zemalja zbog straha od odmazde islamističkih divljaka. Uredi Hebdoa su zapaljeni i u studenom 2011. nakon što su na naslovnici objavili karikaturu Muhameda. 7. januara 2015. godine, dvojica braće-terorista upali su u ured Charlie Hebdoa u Parizu i hladnokrvno ubili 12 a ranili 11 osoba. Na ulici ispred ureda, nakon okončanja svog krvavog pohoda, urlali su ekstatično kako su osvetili proroka Muhameda i kako su ubili nevjernike koji su ga vrijeđali.

Ukoliko u prethodnim slučajevima ovakvog divljaštva Europljani i Zapad nisu dovoljno ozbiljno razumjeli situaciju u kojoj su se našli i nisu najbolje razumjeli sa koliko ozbiljnim problemom se suočavaju, društvene mreže i Je suis slogani koji su postali trending fraza na njima, svakako su pomogli u razumijevanju da je napad na te novine bio napad i na sve one koji žive ideale zapadne civilizacije. Sva ona debata o problemima sa muslimanskim stanovništvom na Zapadu, njihovim islamističkim ekstremima, te nekompatibilnosti osoba koje odrastaju uz šerijatski mentalitet sa vrijednostima zapadne civilizacije odjednom je iz društvenih margina isplivala na njenu površinu. Sloboda govora, a naročito sloboda blasfemije, umjesto ideje da mora biti ograničena kako ne bi izazivala divljake na ubijanja i nasilje, postala je sveto slovo iza kojeg je stao ogroman broj racionalnih ljudi širom svijeta koji su uvidjeli zašto pravila Zapada moraju vrijediti za sve i da problem nije u jednom slobodnom, sekularnom i civiliziranom društvu – nego u onim teokratima koji nasiljem pokušavaju njemu nametnuti specijalne privilegije u svoju korist.

Ovaj (za sada) posljednji stravični islamistički napad u Francuskoj, u kojem je život izgubio jedan potpuno nevini profesor koji je djeci na času o slobodi izražavanja i slobodi vjerovanja ili nevjerovanja prikazivao crteže Charlie Hebdoa, ovo savršeno dobro pokazuje. Sudeći po reakcijama najviših dužnosnika Francuske - Zapadu je pun kufer islamističkih nasilnika. Zapad je napokon postao svjestan i da kalifati ne žive samo na određenim geografskim područjima, nego su itekako postojani i u glavama potpuno ispranih islamističkih robota koji svoju šerijatsku izobrazbu uredno dobijaju iz mekteba islamističkih imama. Da li je prekasno da se ovaj sukob između teokratskog divljaštva i slobodnog svijeta okonča bez dodatnih nevinih žrtava – ostaje da vidimo.

Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba