Zakon koji podcjenjuje muslimane

 

Nedemokratsku zabranu točenja i prodaje alkohola za vrijeme ramazana pravda se „tradicijom Bošnjaka“. Valjda bi trebalo pisati „tradicijom muslimana“? Kao da nema niti jednog Bošnjaka u Sarajevu koji nije musliman, i kao da svi Bošnjaci muslimani i nemuslimani složno stoje kao podrška ovoj nedemokratskoj odluci. A što je s ostalim građanima općine Stari Grad? Predstavlja li ta općina i njih ili samo Bošnjake muslimane? Nigdje nije ni naznačeno da se zabrana alkohola odnosi na neposrednu blizinu islamskih vjerskih objekata, iako se to implicira i podrazumijeva u tekstu odredbe i u kontekstu njenog donošenja. Znači li to da zamjenik načelnika općine Stari Grad, koji je izdao ovu odredbu, ne zna da u općini postoje i vjerski objekti drugih zajednica koje ne slave ramazan i ne zabranjuju alkohol, ili jednostavno podrazumijeva da govor o vjerskim objektima u Sarajevu može označavati samo islamske vjerske objekte? A ti, islamski vjerski objekti, niču u Sarajevu na svakom koraku, i to u dosta slučajeva neopravdano, tek da se obilježi teritorij. Tako da je sve teže pronaći lokaciju u gradu koja nije u „neposrednoj blizini vjerskih objekata“. I cijeli ovaj slučaj se, valjda u skladu s bosanskohercegovačkom tradicijom, morao odviti baš u ljetnoj turističkoj sezoni u Sarajevu, za koju se prognozira da će biti rekordna po broju turista i noćenja, a time i po zaradi!


Meni je ipak najzanimljivije bilo pratiti reakcije građana, političara i medija tijekom polemike o spornoj odredbi. Najprije, reakcija načelnika općine Ibrahima Hadžibajrića. Tobože je odluka donesena bez njegovog znanja. I najavio je intervenirati u rujnu. Zašto tek u rujnu? Možda zato što tada spomenuta zabrana više neće biti na snazi i što će javnost zaboraviti na cijeli slučaj? Zanimljivo je bilo i to da je pola Hadžibajrićeve izjave za medije bilo kukanje zbog praznih džamija, pa je govorio o „licemjerju koje zabranjuje alkohol oko džamija i po ulicama, a ne brine se što džamije zjape prazne.“ Dirljiva je njegova briga, ali zar se državni zakoni i državni službenici imaju što brinuti jesu li džamije prazne ili pune? Na njegovu službu spada da osigura ravnopravnost i kvalitetniji život ljudi koji žive u općini kojom on upravlja, a ne da brine o praznim džamijama.


Neki su mediji u svojim reakcijama pisali o islamizaciji Sarajeva i uz zabranu alkohola naveli primjer ugostiteljskih objekata u Sarajevu koji zabranjuju ljubljenje parova. Ta dva primjera ipak ne idu zajedno. Zašto? Zato što u primjeru zabrane ljubljenja parova u nekim kafićima odredbu donose vlasnici tih kafića i na to imaju pravo, slagao se netko s tim ili ne. Ali u primjeru zabrane alkohola radi se o zakonskom nametanju ugostiteljima da za vrijeme ramazana ne toče alkohol. Ovdje se ne radi o sporenju oko toga čije su vrijednosti bolje, nego o tome da se vjerske vrijednosti jedne, većinske religije, nameću putem općinskog zakona svim građanima općine Stari Grad. To što netko pije ili ne pije alkohol, smatra ljubljenje na javnom mjestu pristojnim ili ne, osobna je stvar. Ali nametanje bilo kojega od spomenutih izbora putem zakona je nasilje nad slobodom pojedinca i sekularnom državom.


Neki su čak sugerirali da se ugostiteljima onda treba oprostiti takse i naknade koje općina Stari Grad ubire od njih u vrijeme mjeseca ramazana. Što nije rješenje: jer nema te odštete koja bi mogla biti ekvivalentna šteti nametanja vjerskih zakona u jednom sekularnom društvu.


Bilo je, naravno, i onih koji su branili spornu odluku. Zanimljivo je promotriti i njihove argumente (odnosno, ono što oni smatraju argumentima). Tako neki od zagovornika sporne odluke ističu kako je općina zapravo reagirala na neprimjereno proslavljanje Bajrama, koje se, „umjesto u kućama u privatnoj i obiteljskoj atmosferi, priređuje u kavanama i restoranima, a prvi dan Bajrama se proslavlja uz rijeke alkohola, pucnjavu i gole 'pjevaljke'“. I zvučali su poput načelnika Hadžibajrića koji brine o praznim džamijama. Što ima općinska vlast s neprimjerenim proslavljanjem Bajrama? Nema ništa, osim ako način proslave krši neki od državnih zakona (npr. pucnjava, remećenje javnog reda i mira, isl.). Proslavljanje vjerskih praznika je stvar osobnog izbora vjernika i uputa od strane njihovih vjerskih institucija. A čak i kad bi zakonska zabrana alkohola bila nešto legitimno, time se ne bi riješila sve dublja kriza mentaliteta i temelja vjere u našem društvu.


Neki opet tvrde kako su tijekom vjekovno tolerantne povijesti svi pravi Sarajlije, bez obzira na (ne)vjeru i naciju, poštivali tuđe praznike, i da su tokom Ramazana postili i nemuslimani. „Jednostavno je bilo nepristojno, nije bilo zabranjeno, ali se smatralo nepristojnim – jesti vani, hodati ulicom pušeći i slično.“, kažu zagovornici sporne odluke, i samo dotle se s njima i slažem. I ja bih se osobno uzdržao od alkohola ako se za vrijeme ramazana sastanem s nekim od mojih prijatelja muslimana. Ali bih se itekako pobunio kad bi mi netko takvo ponašanje pokušao nametnuti zakonom. Vjerojatno ne bih „prošetao centrom Sarajeva ljubeći pivu“, kako je predložio jedan prosvjednik protiv sporne odluke, ali svakako ne bih prešutio gaženje mojih građanskih prava. I u tome je poanta ovog slučaja, koju zagovornici sporne odluke (namjerno ili nenamjerno) ne vide.


Konačno, među zagovornicima sporne odluke našli su se i oni koji smatraju kako je spomenuta odluka zapravo - znak tolerancije prema muslimanima. Tako se jedan anonimni zagovaratelj sporne odluke oglasio na portalu mojevijesti.ba tvrdeći da „pripadnici islamske vjeroispovijesti tolerišu nemuslimane 335 dana u godini“, te da bi se ovi mogli barem 30 dana uzdržati od alkohola i pokazati toleranciju prema muslimanima, što je opet „deset puta manje od tolerancije koju mi (muslimani, op.a.) Vama (nemuslimanima op.a.) pokazujemo“.


Kakva je to tolerancija koja se zakonski nameće? I kakvo je to proslavljanje praznika u kojima se zakonski nameće drugima vlastite vrijednosti putem zakona? Ako bi se itko trebao pobuniti protiv ovakvog banaliziranja vjere, to su sami muslimani. Trebali bi se pobuniti i protiv toga da ih netko podcjenjivački smatra djecom kojoj općinska vlast mora zatvoriti kavane da se ne bi opijali za vrijeme ramazana. Ali oni se nisu oglasili protiv ove zabrane, kao što se nisu oglasili ni povodom vehabijskog nasilja na Queer-festivalu 2008. Štoviše, dosta ih podržava i zabranu alkohola i mlaćenje „pedera“, ne pitajući se da li su netolerantne zabrane i nasilje prema seksualnim manjinama prilični i legitimni baš za vrijeme ramazana?


Puno bolje razumijevanje vjere od gore prikazanoga pokazao je inače ateist Boris Dežulović u svome članku od neki dan. Kad bi on bio islamski vjerski dužnosnik, kako kaže, on bi upravo uveo obavezu točenja i prodaje alkohola u neposrednoj blizini džamija i harema, a tamo gdje nema kavana, dao bi ih sagraditi. I tek to bi za njega bio pravi ispit odanosti Bogu, a kao pravi muslimani bi se pokazali oni koji bi i bez zabrana, u slobodi, odlučili ne konzumirati alkohol i pridržavati se načela islama.


Na koncu, za one koji i dalje misle da je ramazanska zakonska zabrana alkohola izraz tolerancije prema muslimanima, neka zamisle drugačiji kontekst. Zamislite npr. da je u Sarajevu većinska vegetarijanska religija, a da su muslimani u manjini. I sad, pripadnicima vegetarijanske religije dođe sveti mjesec u kojem ne smiju ni pogledati meso. I oni stoga općinskim zakonom zabrane jedenje ćevapa tokom cijelog tog mjeseca. Ako i dalje smatrate da bi ovo bio izraz tolerancije prema vegetarijancima, onda je daljnja rasprava uzaludna. Pa čak i ako su ljudi iz općine Stari Grad koji su osmislili ovu odredbu razmišljali o toleranciji prema muslimanima, neka znaju da nametnuta tolerancija uvijek vodi u najgoru moguću netoleranciju.


sebilj

Foto: tripadvisor.it


Biti Židov u Sarajevu

Zagovarateljima zabrane alkohola za vrijeme ramazana u općini Stari Grad, koji tvrde kako muslimani pokazuju „deset puta više tolerancije prema nemuslimanima“ nego ovi prema njima, rado ću navesti primjer stranca koji je neki dan na Ferhadiji svirao gitaru i prosio. Stavio natpis s ucrtanim srcem da mu novac treba kako bi posjetio djevojku u Izraelu. Dirljivo, nema što. Samo da nije pored tog natpisa stavio „PS: She's not Jewish“. Ne samo da nitko nije pomislio kako je takva poruka pomalo rasistička, nego su ga prolaznici ohrabrivali, davali mu novac, a grupa mladića ga je pozdravljala s dva prsta. Imaju li ti tolerantni sarajevski prolaznici dovoljno tolerancije u sebi da se užive u kožu bh. Židova i da se upitaju kako bi se ovi osjećali da vide ovakav natpis? Kako se, nadalje, ovi zaslužni stanovnici BiH koji su obogatili ovu zemlju stoljećima dugom prisutnošću, mogu osjećati kad na fasadama zgrada vide natpise na arapskom, a sa značenjem „Čuvajte se, čuvajte Jevreji, stiže Muhamedova vojska“, ili sliku svjetski prepoznatljivog lika koji u kantu za otpatke umjesto uobičajene svastike baca Davidovu zvijezdu?


Podsjetimo, Židovi žive u Bosni i Hercegovini od početka 16. st., gdje su stigli neposredno nakon izgona iz Španjolske 1492. godine. Židovi su u 16. st. u BiH od strane otomanskih vlasti dočekani puno prijateljskije negoli što ih percipira današnje većinski muslimansko stanovništvo Sarajeva. Danas u Sarajevu živi svega 700 Židova, što je najmanji broj od 18. st.



U zdravom tijelu zdrav politički angažman

Ako su se mnogi nadali da će dolaskom na vlast SDP-a, jedne tobože socijaldemokratske građanske opcije, stanje u državi postati nešto podnošljivije s obzirom na jednakopravan status svakog građanina BiH, većina članova ove stranke se svojski potrudila da ih što temeljitije razočara.


Jedan od brojnih primjera je i moj poznanik iz Sarajeva, koji je, razočaran i ogorčen doživljenim, jedva pristao da napišem nešto o njegovom slučaju. Riječ je o izuzetno obrazovanom čovjeku rodom iz Vareša koji je u SAD-u magistrirao na području zdravstvenog menadžmenta s prosjekom ocjena 9,8. Zbog nostalgije koju je osjećao prema BiH i dobre volje da primijeni iskustva iz SAD-a i unaprijedi neke stvari u radu zdravstvenih institucija, vratio se 2012. u BiH i odmah je primljen u KCUS (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu), gdje je zbog svog primjernog, inovativnog i stručnog rada dobio preko 40 pismenih pohvala od svojih klijenata, predstavnika farmaceutskih kompanija, studenata iz BiH i inozemstva, te predstavnika sarajevskog Medicinskog fakulteta. Uz to je upisao i doktorski studij.


Ali, iako mu je direktor Instituta u kojem je radio obećao produženje ugovora, njemu nadređeni generalni direktor (blisko povezan sa stranačkim krugovima SDP-a) je prošlog mjeseca odlučno odbio produženje ugovora mom prijatelju. Obrazloženje je bilo dvostruko: 1. Dobar je s prethodnim generalnim direktorom, 2. „Nije dovoljno moralno i politički angažiran“. Zar se čovjeka koji je život posvetio zdravstvu uopće može nazvati moralno neangažiranim?! I u kakvom stanju može biti zdravstvo u ovoj državi kad jedan visokopozicionirani zdravstveni djelatnik ne vodi računa o sposobnosti i stručnosti svojih djelatnika, nego o njihovom „moralnom i političkom angažmanu“? „Imamo loš osjećaj da oni uništavaju sve što dotaknu. Šutnja, ignoriranje, ogovaranja, podmetanje glasina i nekomunikacija su mjere koje koristi novi menadžment. Njih ne interesuje kako će se osjećati klijenti i pojam kvaliteta im je totalno stran, boje ga se i ne vole ga.“, rezignirano je izjavio moj prijatelj. Tako su graditelji „države za čovjeka“ po(t)kopali i ono malo države i potrudili se da otjeraju i ponize ono malo čovjeka što ga je bilo na ovim prostorima.

 

Prometej, 7/2013.