Naslov je, u nedostatku boljih, malo nepošten. Spominje riječ komunizam i izlazak iz istog. Međutim, komunizam je danas neka vrsta floskule koja opisuje sve i svašta. Teško da bi mnogi koji koriste riječ „komunizam“ znali ga i definirati.

Navodno je Karl Marks pred smrt izjavio „Ja nisam marksist“, kad je vidio kako ga tumače. Komunizam zapravo nije ništa drugo do jedne filozofske formulacije. Nije komunizam ni samovlast Staljina, ni doživotni predsjednik Josip Broz Tito, ni partizanski pokret. Komunizam je filozofska ideja i ideal besklasnog društva.

Bezklasno društvo podrazumijeva društvo ljudi koji su jednaki po pravima, ali i obavezama. U takvom idealnom društvu svi bi radili koliko mogu, a imali koliko im treba. Ni više ni manje od toga. U svojim razmišljanjima prikladnijim vremenu u kome je živio nego današnjici, Marks je kao filozof promišljao kako doći do takvog društva. Kao jedino rješenje nametnula mu se u razmišljanjima revolucija jer je pretpostavio da se vlasnici mašina nikad neće odreći sredstava za proizvodnju u korist radnika.

Vrijeme će pokazati kako je Marks filozofski bio sasvim u pravu promišljajući o ravnopravnosti ljudi i pravima radnika. Međutim, totalno je pogriješio u praksi. Čitav industrijalizirani svijet prošao je kroz eru socijalnih turbulencija i borbi za radnička prava. Radnici su počeli zahtijevati dostojanstven život u zamjenu za svoj rad. Ovu kolosalnu borbu iznijeli su sindikati, komunističke partije i socijal-demokrati. Karl Marks pretpostavio je kako će revolucija radnika izbiti u najrazvijenijim zemljama u kojima ima najviše radnika. I pogriješio je.

Prva radnička revolucija izbila je u Ruskom Carstvu, krajnje zaostaloj zemlji po zapadnim standardima. I upravo tu se pojavila krajnja razlika koja do danas nije izbrisana. Rusija kojom je vladao car Nikolaj II sklon apsolutizmu i samovlasti nije „popuštala okove“. Nikolaj II je do krajnjih granica odbijao svake reforme, izgradnju demokratskog društva i pojačavanje radničkih prava.

S druge strane, demokratske zapadne zemlje su popuštale. Kroz parlamentarni rad izglasavani su zakoni, pravilnici, postupno ograničavan pa zabranjivan rad djece, uvođeno maksimalno radno vrijeme, obavezna minimalna plaća, pravo na godišnji odmor, pravo na štrajk, bolovanje itd. Dok je na zapadu socijalistička revolucija provedena postupno kroz parlament, u Rusiji je ona buknula s puškama u ruci, u vihoru raspadanja poretka. Stvorena je prva navodno komunistička država. Radnici su dobili radnička prava, ali je Partija ograničila demokratska prava. Na neki načim je u Rusiji pretegla želja za socijalnim pravima spram želje za demokratskim pravima. Stvorena je vlast koja garantira radnička i socijalna prava, ali guši demokratska. Stvari su se još gore pogoršale dolaskom Staljina koji je uveo potpunu diktaturu i tiraniju.

Spletom okolnosti takav SSSR pobijedit će u Drugom svjetskom ratu i proširiti svoje uređenje na kompletan istočni blok. Socijalističke revolucije izbijat će širom svijeta. Po uzoru na SSSR gotovo identični poretci bit će uspostavljeni u Kini, Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Kubi, Etiopiji, Jemenu... Odstupanja su bila minimalna, osim u onom „pola slučaju“ iz naslova do kojeg ćemo doći kasnije.

Zanimljivo je kako je čitav taj, nazovimo ga tako za potrebe teksta, komunistički poredak propao i skrhao se za samo godinu i nešto dana. Od Berlina do Vladivostoka komunisti su ekspresno silazili s vlasti, što dobrovoljno raspisivajući izbore, što krvavo ustancima. Ova promjena bila je epohalna. Čitav jedan svijet preko noći je nestao.

Nekako, pogotovo u zapadnim medijima, pad komunizma se promatra kao nešto sasvim prirodno što se moralo dogoditi tako kako se dogodilo. Predstavlja se pad komunizma tako kao da druge opcije nije ni bilo. Izgleda kao da se jedan neprirodan poredak skrhao i urušio sam u sebe dok je zapadna demokracija pobijedila.

Realno i nije bilo tranzicije iza koje je slijedila promjena poretka. Samo su za godinu dana partije popadale s vlasti, a tek onda je došla tranzicija i promjene. I takav razvoj situacije pokazao se krajnje uspješan za zemlje s demokratskim tradicijama i ranijim uspješnim uređenjima, zemlje koje je komunizam praktički tlačio. Čehoslovačka, Mađarska i Poljska danas su u daleko boljoj poziciji nego su bile 1992. godine. Međutim, za zemlje u kojima je komunizam predstavljao jedinu okosnicu stabilnosti, pad ovog sustava bio je katastrofalan. Rusija je iz komunizma prešla u rasulo, a iz rasula u autokraciju. Rumunjska, Bugarska, Moldavija, Ukrajina i cijeli niz zemalja uključujući i naše iz komunizma je prešao u nominalnu demokraciju koja je bila paravan za pljačku i nezakonito bogaćenje. Uopće nije stvoreno bolje, bogatije i slobodnije društvo.

Zanimljiva su tri slučaja, tri zemlje u kojima se komunizam nije srušio, a što se danas zanemaruje, iako pokazuje da je moglo biti i drugačije, pa čak možda i bolje. U Bjelorusiji, Kini i Sjevernoj Koreji poredak nije srušen 1990-ih godina. Iz primjera ove tri zemlje razvila su se tri modela opstanka ranijeg poretka. Ove modele pratile su i druge zemlje u kojima je komunizam opstao, poput recimo Kube ili Vijetnama.

Narodna Republika Sjeverna Koreja reagirala je na pad komunizma u svijetu najradikalnije. Ostavši praktično „sama na svijetu“, ova zemlja odbila je promijeniti se i prilagoditi. Vlast je zavela potpuni totalitarizam, spriječila svaku misao o promjenama, zavela takvu propagandu i tiraniju kakvoj bi i Staljin pozavidio. Država se umiješala u svaki aspekt života i u svakom aspektu života gušila svaku ideju o promjeni. Poredak je tiranijom ostao potpuno nepromijenjen, a zemlja totalno zatvorena kako se ne bi proširile ideje o promjeni. Navodno Sjevernokoreanci ne znaju da se SSSR raspao. Danas Sjevernokoreanci žive izolirano u totalitarizmu, a Sjeverna Koreja potpuno militarizirana iz dana u dan se sprema za rat protiv svijeta koji ne može pobijediti. Ali postoji i dalje kao komunistička država. Isti ljudi, ista partija i ista ekonomija su opstali, skoro nepromijenjeni.

S druge strane granice postoji još uvijek komunistička Narodna Republika Kina. Kineska komunistička partija ideju o promjeni sistema ugušila je tenkovima gazeći ljude. Vojna sila spriječila je demokratski proces i smjenu poretka. Ipak, partija je postala svjesna potrebe za promjenama te nije zatvorila zemlju. Naprotiv, otvorila je Kinu svijetu i počela koristiti sve prednosti tog svijeta. Pod parolom „Nije sramota biti bogat“ Kineska komunistička partija počela je s ekonomskim reformama i stvorila je čudo. Zemlja je otvorena investicijama, privlačio se strani kapital, počela se prvo tolerirati, a zatim i poticati privatna inicijativa, država se lagano povlačila iz tržišta koje je postajalo sve slobodnije. Iako je Partija ostala vladajuća struktura sistem se promijenio iz jednopartijskog u jednopartijsku demokraciju. Postoje regularni izbori za parlament te čak i razne frakcije unutar Komunističke partije Kine. Sistem je postao liberalniji, ljudska prava veća, građani slobodniji i daleko bogatiji. BDP je rastao astronomski, sa preko 10% u periodu od 10 godina. Kina je postala druga ekonomija svijeta, a i dalje raste. Iako je veći dio BDP-a pod kontrolom državnog sektora, ono što vuče Kinu naprijed je enorman privatni sektor pojačan ogromnim stranim investicijama. Kinesko tržište raste, a građani Kine vidljivo iz godine u godinu žive bolje i slobodnije kako partijska stega i kontrola nad aspektima društva i tržištem popušta. Kina je pronašla svoj za sada nevjerojatno uspješan put u 21. stoljeće, bez pada komunizma.

Poseban je slučaj Bjelorusije koja je formalno izašla iz komunizma, ali se praktično nije mnogo toga promijenilo. Prve izbore dobio je Aleksandar Lukašenko. I svake sljedeće izbore, poprilično nedemokratski. Lukašenko je smijenio partiju i postao partija. Svu partijsku vlast prebacio je na sebe i izgradio sistem u kome njegovi predsjednički dekreti imaju veću vrijednost od zakona koje izglasa parlament. Ono što je Lukašenko uradio u Bjelorusiji može se najbolje opisati kao sprječavanje onoga što se dogodilo kod nas. Čovjek je spriječio tranziciju i privatizaciju, onemogućio privatizacijsku pljačku, ali i onemogućio uvođenje demokracije i stvaranje slobodnog društva. Bjelorusija je iz partijskog prešla u Lukašenkov sistem. Zanimljivo, sprječavanjem privatizacije, ali restrukturiranjem privrede, Lukašenko je postigao nevjerojatan rast BDP-a. Nakon krize proizvedene krizom u susjednoj Rusiji s kojom je Bjelorusija bila usko vezana, ekonomija je od 2000. godine počela ostvarivati nevjerojatan rast. BDP je prosječno od 2000. do 2005. rastao 7,4%, a rekordan rast od 10% postignut je u 2008. godini. Što je najzanimljivije, najviše je rastao industrijski sektor i to po prosječnoj stopi od 8,9% godišnje. Uz industriju rasla je i poljoprivredna proizvodnja. Rasle su i ekonomski uspjeh donijele točno one grane ekonomije forsirane u komunizmu. Iako se bjeloruski uspjeh uzdrmao vještačkim miješanjem države u ekonomiju uduplavanjem plaća pred izbore 2010. godine, Bjelorusija je ipak pokazala kako je moglo i drugačije od onog modela koji smo mi iskusili.

Slučaj Sjeverne Koreje je ekstreman i definitivno ne može biti primjer nikome. Bolja je i opća pljačka nego sistem s logorima kao svakodnevnicom. Međutim, Kina i Bjelorusija nam primjerom pokazuju „kako nije baš moralo 'vako bit'“. Kod nas je skrhavanje komunizma izazvalo opći horor i traume kojih se možda ni kroz nekoliko generacija nećemo riješiti. Sve je propalo. Propala je industrija, poljoprivreda, zdravstvo, sudstvo, školstvo, socijalna skrb. Propala je i kultura. Praktično su smanjena i ljudska prava jer manje zaštite od države i samovolje prosječan građanin ima danas nego je imao 1990. godine. A nije moralo tako biti.

I to je onaj „pola“ put iz naslova. Kraj komunizma Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nije morala dočekati u općem krvoproliću, tiraniji i pljački. Teža kriza je drmala Jugoslaviju praktično od 1980. godine. Rasla je inflacija, standard života je opadao, a nacionalne tenzije rasle. Savez komunista Jugoslavije nije se znao nositi s krizom. Ili ipak jeste?

Mit je kako je SKJ „šaptom pao“ s vlasti, zajedno sa propadajućim sustavom kome nije bilo spasa. Iako je SKJ bio poprilično trom, elitiziran i nesposoban riješiti krizu, ipak su ga vodili vrhunski kadrovi. Serija dobrih predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, vlade Jugoslavije, pokušavala je provesti ekonomsku reformu. Milka Planinc, Branko Mikulić i na kraju Ante Marković su se hvatali u koštac s ekonomskim i društvenim problemima.

Savez komunista postao je svjestan ambisa koji prijeti i pokrenuo spasonosne reforme krajem 1988. godine. Donešen je set reformskih zakona i usvojene Promjene ustava SFRJ. Počela je rekonstrukcija privrede. Donešen je Zakon o preduzećima, Zakon o računovodstvu, Zakon o obavljanju privrednih djelatnosti, Zakon o sanaciji i Zakon o stranim investicijama. Set reformskih zakona otvorio je zemlju stranim investicijama, pojednostavio poslovanje, omogućio domaćim preduzećima zajednička ulaganja sa strancima, otvaranje stranih fabrika u Jugoslaviji i ograničio mogućnosti radnicima da upravljaju u svoju kratkoročnu korist, a dugoročnu štetu preduzeća (na primjer nerealno povećanje plaća dok je produktivnost nikakva, a preduzeće u minusu). Što je najvažnije, set reformskih zakona potpuno je napustio dogovornu ekonomiju i okrenuo se slobodnom tržištu.

Uz ovaj reformski set zakona donešene su i promjene Ustava SFRJ. Legaliziran je štrajk, a izborne procedure su demokratizirane. Glasanje je postalo obavezno tajno, a za svaku funkciju je moralo biti više kandidata.

Praktično su tri sastava SIV-a (Planinc, Mikulić, Marković) uradile isto ono što danas radi Kina, samo s mnogo bolje startne osnove i mnogo prije Kine. I prije ovih reformi SFRJ je imala ekonomiju sposobnu poslovati sa inostranstvom, raditi u kooperaciji sa strancima, izvoziti i zaraditi devize. Sam Energoinvest imao je godišnje vrijednosti poslovanja u milijardama dolara. Hemijski kombinat SodaSo samo je u 1988. godini, on sam, Tuzli donio 5 milijuna dolara zarade kroz svoj čist prihod. (Današnji budžet grada je 20 milijuna dolara.)

Zašto smo onda danas ovakvi nikakvi kakvi smo? Gdje je nastala greška? U prva tri mjeseca 1989. godine sudbina Jugoslavije praktično je bila odlučena. Kulminirao je dugogodišnji problem Kosova na kome su se sukobljavali Srbi i Albanci. Godinama je ovaj problem podizao nacionalne tenzije širom države, a sve je kulminiralo baš u najgorem trenutku kada je počela dobra privredna reforma. Jedan od funkcionera kosovskih Srba dao je izjavu kako će se „uskoro raščistiti odnosi i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, a u tome će pomoći i rudari Tuzle i Banovića

Ta rečenica sama po sebi nije presudila Jugoslaviji, ali je ilustrirala početak finalne krize. Ova rečenica pokrenula je slijed događaja koji će presudit Jugoslaviji. Sva zvona u Savezu komunista zvonila su na uzbunu. Predsjednik predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević poslao je vojsku na Kosovo. Održane su hitne sjednice mnoštva tijela i odbora. Slani su telegrami podrške SIV-u i SKJ. Rudari su odmah javno oglasili kako podržavaju SKJ te da ne žele učestvovati u promjeni poretka. Oglašavali su se sindikati, ogranci partije, rukovodioci, funkcioneri, novinari, intelektualci. Ali Jugoslaviji više nije bilo spasa.

U fantastičnom uvodniku tuzlanski list Front Slobode broj 2886 od 7. marta 1989. kaže: „Narod je batalio rad i stvaranje“, čekajući političke vijesti. Odjednom je opća problematika i glavno pitanje postala narastajuća politička kriza, a ne ekonomija. U fokus je umjesto ekonomije došlo nacionalno pitanje. Rješenje više nije bila reforma Ante Markovića, stabilizacija ekonomije i zaustavljanje inflacije. Građani su rješenje počeli tražiti u ostvarivanju nacionalnih projekata, ma pod svaku cijenu. I tako je i bilo. Jugoslavija se raspala u krvavom ratu, zajedno sa svojom ekonomijom.

Jugoslavija je bila u boljoj startnoj poziciji od Kine, a pokrenula je reforme prije Kine. Vrlo važno je danas shvatiti kako nije moralo sve biti onako kako je bilo. Ne zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Nismo morali biti skupina propalih naroda. Mogli smo biti „Balkanski tigar“ jednako onako kako je Kina postala „Azijski tigar“. Trebali smo i mogli biti uspješni, živjeti dobro i dostojanstveno. Ali nismo uspjeli i to zbog pogrešno postavljenih prioriteta. Danas je kasno za spašavanje ekonomije propale 1992. godine i zakašnjelu pamet o tome, ali nije kasno za izgradnju nove ekonomije koju nikako ne uspijevamo pokrenuti baš zbog onih istih pogrešno postavljenih prioriteta s početka 1989. godine.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)