Kada je u martu 1999. NATO počeo bombardirati vojne ciljeve u Srbiji, neki moji francuski poznanici, po intimnom ubjeđenju trockisti, organizirali su po Parizu i ostaloj Francuskoj manje-više nezapažene prosvjede, i bio im je jako čudan moj potpun nedostatak entuzijazma za njihovu osudu ove najnovije manifestacije američkog imperijalizma. Znajući da tu razgovora nema, pribjegavao sam svom omiljenom izražajnom registru – sarkazmu. Beograđani imaju neviđenu sreću, govorio sam ja, da ih bombardiraju Zapadnjaci, kulturan svijet koji prethodno najavi koja će postrojenja gađati, pa tu civili ginu samo slučajno. Da Beograd bombardiraju idemo reći Srbi, civili bi bili primaran cilj, kao u Sarajevu. A Beograđani to ne znaju da cijene!

Zdravko Grebo je u tome bio suptilniji (stvar karaktera!). Jednoj beogradskoj poznanici koja ga je zvala sva uspaničena da izvijesti kako upravo u tom trenutku bombe padaju na Beograd pokušao je objasniti da oni koji su gađali Vukovar, pa Dubrovnik, pa Sarajevo, nisu mogli ništa drugo ni očekivati. No svako pedagoško strpljenje izgubio je kada je sagovornica s druge strane žice uzviknula »Ali mi imamo decu!«. Da, a mi u Sarajevu imamo cjepanice! rekao je Zdravko i završio razgovor.

Tih sam se cjepanica sjetio prije koji dan, kada je glavni urednik Stava, Filip Mursel Begović, izjavio: »Moja sigurnost kao glavnog urednika Stava, a zatim i moje porodice, moje dvoje maloljetne djece, je najozbiljnije ugrožena«. A bila je ugrožena time što je Elmedin Konaković na službenom Twitter nalogu ministra vanjskih poslova napisao nešto za što Begović tvrdi da je laž, za čim su uslijedili pozivi da Begovića sankcioniraju zbog dokazanih veza sa smijenjenim direktorom OSA-e Osmanom Mehmedagićem.

Iz svakog Begovićevog retka izbija nevjerica i zaprepaštenje što se još neko osim Stava usuđuje da iznosi neistine – ako su neistine. A ja se sjećam, prateći sve napore uredništva da prethodnih mjeseci uvjeri javnost kako SDA svakako treba da ostane na vlasti, jednog teksta Mahira Sokolije u kojem je pravdao promjene imena sarajevskih osnovnih škola: »Ko bi góri, sad je dóli…« (Stav, 10. septembar 2015, ss. 22-26). Poruka u naslovu bila je jednosmislena: onaj ko dođe na vlast radi šta mu se sviđa… No zašto to ne vrijedi i sada kada SDA više nije »góri« nego »dóli«, već se ta promjena predstavlja kao kraj svijeta?!

Još jedan primjer konstitutivne nedosljednosti bosanskog muslimanskog subjekta koji se na principe poziva samo kada mu to odgovara za ostvarenje partikularnih ciljeva jest odsustvo svakog samopropitivanja u ovom Begovićevom saopštenju. Je li se on ikada upitao koliko je sam odgovoran za prijetnje koje mu navodno upućuju? Jer upravo to je na stranicama Stava 158 (15. mart 2018, »Dosje Mustafa Busuladžić«) sugerirao Enes Ratkušić: da je jedan poslanik Skupštine Kantona Sarajevo koga su istaknuti pripadnici balijskog političkog šljama s govornice nazvali četnikom sam za to kriv, s obzirom na to što govori…

I upravo kada sam pomislio da zadugo neću pročitati ništa ljigavije od ove bezočne demonstracije dvostrukih standarda u novinarstvu, pojavilo se nekoliko izraza podrške Filipu Murselu Begoviću, »ugroženom novinaru«. Sve se prolama od empatije i pohvala Begovićevom otvorenom, angažiranom i nadasve patriotskom pisanju. A ja se opet sjetim njegovog pokušaja da opravda čistke koje je u ljeto 2016. provodio u Turskoj negator genocida R. T. Erdoğan. Nema nikakvog stvarnog razloga za histeriju potaknutu hapšenjem novinara u Turskoj, uvjeravao nas je Filip Mursel Begović: trenutno su u zatvoru svega četrdeset tri (43) novinara. Ili tačnije, radi istinitog informiranja javnosti, četrdeset tri »terorista koji su radili u medijima«.

Naravno da nijedno profesionalno udruženje, nijedan nezavisni intelektualac i niko od onih koji su danas skandalizirani napadima na Begovića pa mu pružaju podršku nije tada prosvjedovao zbog ovog neviđenog cinizma. Djecu, naime, ima samo Filip Mursel Begović. Turski novinari imaju cjepanice.

Tarik Haverić, tarikhaveric.com