Tvrtko, ban naš bosanski ili o 11. kolovoza, 'Danu općine Prozor-Rama'

Rođeni smo ne svojom nego (ne)voljom naših roditelja i to u godini u kojoj je to, barem se tako kaže, njima bio ćeif; dali su nam ime koje je njima rodoslovno ili kalendarski odgovaralo, a ne ono koje bismo mi možda željeli ili rado nosili. Međutim, iako nas nitko nije pitao ni za mjesto ni za datum rođenja kao ni za vlastito ime, ipak ponosni smo na te označnice našega identiteta. Toliko smo ponosni da ih - svaku ponaosob /rođendane i imendane/ - svečano slavimo. Naime, uz naše prezime koje smo naslijedili od roditelja ili posvojitelja, to su jedini podatci koji se nalaze na našim osobnim iskaznicama. Oni su temeljne odrednice našega osobnoga i društvovnog identiteta. Dakle: svi podatci koji nas u bitnome obilježavaju i određuju i po kojima nas drugi prepoznaju, nisu plod našega uma ni razbora niti su plod naše odluke ili želje. O vjerozakonu kojeg ispovijedamo i o naciji, odnosno narodu kojem pripadamo, da i ne govorim. Sve su nam te vječne istine drugi „darovali“.

Ako ćemo pravo, još nitko analizom krvi nije uspio utvrditi svoje nacionalno podrijetlo i narodnosnu pripadnost. Zamislite samo ovu situaciju: ako je čija mater od nas ili žena bila u bolnici i ako joj je u životu ili pak tijekom trudnoće iz bilo kojih razloga trebala krv, čiji bismo to mi ili djeca naša nakon transfuzije mogli i trebali biti: balijski, 'rišćanski, čifutski, i boga-ti-pitaj-čiji sve ne bismo mogli biti. Dakle, kako god okrenemo, mi nismo svoji!

Pa, zašto sve ovo pišem, pitat ćete. Da vam pravo kažem – ni sâm ne znam. Ali osjećam potrebu da bi gornjim (raz)govorom o našoj vlastitoj (u)bačenosti u ovaj svijet života (Lebenswelt) trebalo odmah na početku ove godine početi razmišljati o nekim datumima i imenima o kojima bismo mi sami mogli donijeti odluku. I da barem time nešto bude i naše! A ti datumi i ta imena imaju danas, a ubuduće bi ne samo za nas nego i za naše potomke, mogli imati veliko i korisno značenje. Pogađate – riječ je o određivanju novoga Dana općine Prozor-Rama, datuma koji bi odgovarao svima koji žive na njezinome području - kako katolicima i muslimanima tako i ostalima, bez obzira čija konfesionalna i nacionalna krvna zrnca kolala njihovim venama.

Zašto sada ova priča? Evo, zašto!

Do sada, kako i sami dobro znate, Dan općine Prozor-Rama slavio se prema ratnome rasporedu, 8. rujna, o blagdanu Male Gosp(ojin)e, o katoličkome blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije. Slavio se i slavi još uvijek unatoč činjenici da na prostoru općine živi najmanje 40% čeljadi drugoga vjerozakona – muslimana, koji iz više razloga – ponajprije vjerozakonskih – teško da mogu prihvatiti ovaj datum kao Dan općine. Time, proslava Dana općine, 8. rujna, gubi svaki svoj smisao. Znam, reći ćete mi: prestani s tom pričom; znamo što ćeš nam pričati; nije ti to prvi put da tako nešto zboriš; mani se više ćorava posla; zar ne vidiš da Balije i Srb(ov)i, gdje god su u većini, nameću svoje datume o proslavi općine i svoja imena općina i institucija. Zašto bismo mi sada išli naruku bilo kome? Mi smo ovdje većina, mi smo pobijedili u zadnjemu ratu i bit će kako mi kažemo. Oni ako 'oće slavit' s nama, nek' slave, ako neće, nikom' ništa. Nek' nađu neko drugo mjesto! To je njihov, a ne naš problem. Ovo smo mi sebi „ukrušili“!

U redu! Čuo sam više puta ovo i ovakvo obrazloženje, ali ga ne prihvaćam i stoga tvrdoglavo nastavljam dalje.

Dakle, bilo bi dobro, kako to nalažu uzusi naše kršćanske katoličke uljudbe, a busamo se u prsa junačka da upravo tome krugu pripadamo, pronaći prikladno rješenje za proslavu Dana općine Prozor-Rama, i to onakvo koje bi kompromisno zadovoljilo sve njezine građane. Stoga ću u traženju prikladnoga datuma i povoda za promjenu postojećeg datuma „skoknuti“ malo u daleku prošlost, u ono nimalo mirno, ali zacijelo (vele)slavno doba naših bosanskih banova i kraljeva, u doba kada ovdje još ne bijaše Turaka Osmanlija. Neću se ovdje koristiti srceparajućim iskazima kako su svi bosanski banovi/kraljevi iz tih vremena, pa tako i ban naš bosanski Tvrtko, bili domaći ljudi - kršćani, katolici, Hrvati, i da su sve njihove povelje, pa i Povelja bana Tvrtka koja je napisana pod Prozorom u Rami, 11. kolovoza 1366., počinjale zazivom: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Bez obzira na te konfesionalne značajke, pretpostavljam da bi taj 11. kolovoza kao nekonfesionalni, odnosno kao civilni datum mogao biti prihvatljiv svim žiteljima prozorsko-ramske općine, dakle i muslimanima, odnosno i Hrvatima i Bošnjacima, i da bismo ga kao takvog mogli zajednički slaviti. Datum seže u razdoblje koje nam je zajedničko i koje „ne stenje“ ni pod osmanskim ni pod novovjekovnim nacionalno-konfesionalnim teretom.

A što piše u toj povelji čiji se izvornik nalazi u Arhivu HAZU - Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a preslika u knjizi Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni, autorice dr. sc. Amire Turbić-Hadžagić, izišle 2011. godine, u biblioteci Edicija: Bosnae nakladničke kuće „Javna biblioteka Alija Isaković“ iz Gradačca, i čiji su recenzenti dvojica uglednih redovitih profesora Filozofskoga fakulteta u Zagrebu: akademik Stjepan Damjanović i prof. dr. Mateo Žagar?

U toj povelji koju je pod Prozorom u Rami po naputku bana Tvrtka pisao pisar Dražeslav stoji da bosanski ban Tvrtko poklanja grad Sokol u župi Plivi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću u znak zahvalnosti za njegovu vjernu službu u ratu protiv ugarskoga kralja Ljudevita I. Riječ je, dakle, o vladarevoj darovnici vojskovođi za njegov prinos u junačkoj obrani vlastite domovine od okrutnih i surovih ugarskih okupatora, tamođoja kršćana. Stoga se k'o p'jan plota držim toga datuma - 11. kolovoza 1366. A tko nikada nije bio pijan, taj zapravo i ne može znati kakvo veliko značenje u održavanju ravnoteže može imati i najslabiji plot! I zato mi je i stalo do toga datuma.

Znam, reći ćete, kakve veze to sad ima s nama? Nikakve veze do sada nije imalo, ali ubuduće, ako malo bolje razmislimo i ako se odlučimo za njega, moglo bi imati. Jer, ovaj datum mogao bi poslužiti za održavanje naše općinske „ravnoteže“.

Stjepan Šandrk, Ramkinje (iz ciklusa: „Ramo moja, morat ću te slikat', ne mogu te zaboravit' nikad“ (2011)

Stoga, dragi Ramkinje i Ramljaci, čestitajući vam sretne prošle božićne blagdane i već nastupajuće novogodišnje praznike, dižem čašu i nazdravljam vam jednim novim,a li veoma lijepim i pitkim pozdravom:

na dobro nam došao 11. kolovoza, Dan općine Prozor-Rama!

Ne morate ovo odmah prihvatiti. Ovo je samo prijedlog. Samo napominjem da se u Tvrtkovoj povelji spominju i Prozor i Rama - sastavni dijelovi današnjega imena općine. Počnimo stoga o tome razmišljati. Već to, da počnemo o tome razmišljati, bit će veliki korak naprijed u pronalaženju makar i hrapavoga suživota s onima koji su drugoga vjerozakona, s onima koji kao ni mi sami nisu zaslužni što imaju svoja imena i prezimena, što imaju drukčije datume i mjesta rođenja, što su, kao i mi, na njih ponosni, i što su ih, kao i nas, drugi naučili da se izjašnjavaju pripadnicima svoga vjerozakona i svoje narodnosti. A, zašto bi uopće u tome i bilo išta zloga!

Svi vi, zacijelo, dobro znate da se čovjek lijepo osjeća i da je uistinu ponosan kada može donijeti vlastitu odluku, posebno onu kojom će moći i druge usrećiti. A za sreću je - za početak - dovoljno tek dvoje. Zar ne? Pa, onda, što čekamo? Donesimo takvu odluku da bismo znali da imamo nešto i svoje! Do sada smo imali ono što su nam drugi namijenili i „darivali“.

Vrijeme ratno već je davno prošlo. A općinska slavlja, pa tako i ovo, već odavno su dodijala i ramskim fratrima. Naravno, s promjenom slavljenja Dana općine bit će potrebno mijenjati i općinska znamenja: grb i zastavu. Ali, o tome drugi put!

I ne zaboravimo! U ovoj godini je popis pučanstva u BiH, a time i u općini Prozor-Rama. A što, ako on „iznjedri“ promjene?

(dr. Ivan Markešić, Prometej.ba, 2. 1. 2013.)