Mnogo je reakcija na ovu činjenicu i one su svakakve. Od agencijskih vijesti koje samo prenose činjenice, preko podrške pa sve do najbudalastije reakcije Fahrudinove privatne stranke u kojoj ova optužuje „pravosudnu mafiju“ za hapšenje njihovog šefa. Mora se priznati da je izgledalo komično vidjeti ih kako su se sabrali tamo da daju saopćenje, onako uplašeni i izgubljeni, bez mitskog vođe. Kao Centralni Komitet kad je umro Tito. O izvrtanju teza dostojnom Goebbelsa ne treba puno govoriti. Pijuni potencijalnog mafijaša optužuju pravosuđe da je mafijaško.

Još genijalne bilo je saopćenje Vijeća za štampu BiH koje osuđuje „brutalni upad naoružanih i maskiranih pripadnika Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) u redakciju lista “Dnevni avaz” buneći se protiv „zastrašivanja novinara“. Osuđuju upad SIPA-e u stranački bilten privatne Fahrudinove stranke, isti onaj list koji nisu nešto mnogo osuđivali zbog nazovi-novinarstva, a ustvari najobičnije propagande kakvu nisu provodile ni „komunističke novine“ 60-ih godina. Dok je Partija pisala vijesti, jesu bile propaganda, ali se to nije krilo. „AgiProp“ (Agitacija i propaganda) bilo je službeno tijelo. I mnogo važnije, propaganda je bila konstantna stvar. Bilten privatne Fahrudinove stranke se krije iza maske pravog novinarstva, a do sad je toliko puta izveo „propagandni salto“ da je to već postalo smiješno. Od optužbi Zlatka Lagumdžije za kriminal, reketarenje i pripremanje državnog udara do hvalospjeva o istom. Pa onda isto tako o Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću. I tako redom, iz salta u salto.

Još genijalne bilo je saopćenje Vijeća za štampu BiH koje osuđuje „brutalni upad naoružanih i maskiranih pripadnika Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) u redakciju lista “Dnevni avaz” buneći se protiv „zastrašivanja novinara“. Osuđuju upad SIPA-e u stranački bilten privatne Fahrudinove stranke, isti onaj list koji nisu nešto mnogo osuđivali zbog nazovi-novinarstva, a ustvari najobičnije propagande kakvu nisu provodile ni „komunističke novine“ 60-ih godina

Sinoć s prijateljem razgovaram o hapšenju, govori mi:

-Ček da stavim ružičaste naočale pa da ti napišem kako je to početak kraja FRadončića.

-Kod nas da Fahrudin baci bombu nasred Baščaršije, ne bi ni to utjecalo mnogo na izbore. Avaz bi napisao kako je junački u samoodbrani ubio stotine kriminalaca, a narod bi to podržao.

Jedna od najčešćih reakcija jest i to da je hapšenje farsa koja će završit puštanjem na slobodu. Vrlo je moguće i to. Međutim, u cijeloj ovoj šaradi reakcija, farsi, cirkusiranja i budalasanja, jednu stvar ne smijemo zaboraviti. Fahrudin Radončić uhapšen je zbog OMETANJA RADA PRAVOSUĐA.

Sam razlog hapšenja je enormni korak naprijed za ovu državu. Po prvi puta pravosuđe za kojeg svi mi znamo da jest po utjecajem politike i to totalno, počelo se braniti. Učinilo je prvi korak, možda dječiji poslije kojeg će odmah pasti, ali prvi korak u osamostaljivanju. Kao i kad dijete učini prvi korak, zaslužilo je i pravosuđe veliko „bravo“ od nas. Da bi se iskorijenio kriminal, potrebno je nezavisno pravosuđe. Ohrabrujuće je što je pravosuđe prvo počelo rješavati se pritiska advokata hapšenjem Faruka Balijagića za kojeg je javna tajna da ucjenjuje i potkupljuju tužitelje i sudije. Evo sad i Fahrudin „po istom poslu“ ode iza prozora s rešetkama.

Još nešto interesantno mi pada na pamet. Možda su u ovoj hajdučkoj državi u kojoj vlada sila tužitelji i sudije konačno skontali: „E sad mi malo“. Do sad su bili igračke u rukama politike i mafije, potkupljivani, ucjenjivani. Postoji mogućnost da su skontali kako mogu preokrenut hajdučiju na drugu stranu, da oni ucjenjuju političare. Gdje živimo, sve je moguće.

Samo jedna stvar nije moguća. Nije moguće da je Fahrudin Radončić nevin. Da se ne lažemo, svi mi znamo kako se radi o kriminalcu. I nije jedini kriminalac na čelu stranke. Otvoreno pitanje jedino jest da li je dokazani ili ne dokazani kriminalac. „Uspješan Bošnjak za jaku BiH“ sigurno je uticao na rad pravosuđa, isto onako kako su to radili i svi drugi, ako ništa onda indirektno jer odbijaju provesti novi set zakona o borbi protiv korupcije. Sprječavaju osnivanje takozvanog „federalnog uskoka“ i posebnih odjeljenja tužiteljstva za borbu protiv korupcije. Budući da nisu dobile sredstva iz budžeta za svoje formiranje, ove institucije postoje samo „na papiru“.

Mi kao da smo navikli da su vlastodršci kriminalci kojima pravosuđe ne može ništa pa smo odmah iz starta protiv pravosuđa u koje ne vjerujemo

Već me strah da ovaj tekst izgleda kao politički napad na SBB i Fahrudina Radončića zbog ogromne količine iznesenih primjedbi. Međutim, farsa je jednostavno tolika da ju je nemoguće ignorirati. Opet, da se ne lažemo, svi znamo kako su i skoro svi ostali isti ovakvi: privatne stranke jednog lica, sa svojim stranačkim biltenom. Kako Fahrudin ima SBB i Dnevni Avaz isto tako Bakir ima SDA i Oslobođenje, Dragan HDZ i Večernji list, a Milorad SNSD i Nezavisne novine. Fokus na Fahrudinu jest samo zato što je baš njega „uhapsilo“.

Namjerno koristim neodređeno lice „uhapsilo“ kako bih prikazao farsu. Nema kakvih nema reakcija i cirkusiranja. Svega ima, osim normalnih zrelih reakcija. Mi kao da smo navikli da su vlastodršci kriminalci kojima pravosuđe ne može ništa pa smo odmah iz starta protiv pravosuđa u koje ne vjerujemo. Ako ga je uhapsilo pravosuđe, a jest, nije ga uhapsilo „nešto“ kako to izgleda po komentarima i reakcijama, nego MI. Pravosuđe je naš alat, za očuvanje naše imovine, naših prava, našeg dostojanstva, ili bi to barem trebalo biti. Znam da smo istraumatizirani mnogim farsama od optužnica pa i kriminalom glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina, ali jače uzdanice od pravosuđa nemamo. Moramo ih podržati sad, kada su počeli braniti se od pritisaka.

Nije to podrška u smislu prosvjeda i slično već jednostavno, kad onaj čiča izađe kao sekretar Centralnog Komiteta sa saopćenjem kako „pravosudna mafija hapsi Predsjednika“ da svi mi znamo kako čiča priča gluposti i budalaštine. Svijest i samosvijest su opasna oružja, pogotovo kod nas. Belgijskog tužitelja i sudca vjerojatno nije mnogo briga šta javnost misli, a mediji pišu. Našeg sigurno jest, jer ovisi o drugima. Tek treba izgraditi nezavisnost, a građanska nam je dužnost u tome ih podržati. Ako ništa drugo, zbog samih sebe, barem se možemo suzdržati od „slućenja neuspjeha“ komentarima tipa „nema od toga ništa“. Dok god svi mislimo da „nema od toga ništa“, nikad i neće biti jer se nitko neće usuditi „uraditi od toga nešto“ bez podrške javnosti. Lako je bilo osudit Zijada Turkovića, ali jako je teško osuditi političara dok njegovi mediji i pristaše „jurišaju na pravosuđe“.

Na kraju, još nešto interesantno je moguće. Zašto je Fahrudin odjednom ušao u koaliciju s Bakirom? Možda baš da se spasi ovoga što se sad desilo. Da li bi prodao stranku da spasi sebe? Bi sigurno. Da li bi Bakir uticao na pravosuđe zbog političke igre? Bi sigurno. Zašto je onda Fahrudin ipak uhapšen? Da li bi SDA izdala i prevarila? Bi sigurno. Da li Fahrudin sad može reći da ga je SDA prevarila jer je ušao u koaliciju samo da ne bude uhapšen? Ne može sigurno.

Autor: Dino Šakanović