Bosna i Hercegovina je zemlja nesposobna za rat. I bit će takva sve dok neka velika sila, trenutno Rusija, ne bude odlučna da na silu preotme uticaj druge velike sile, trenutno Amerike i EU, u njoj. Onda će Rusija mobilisati i naoružavati Srbe da se bore za njen uticaj, dok bi Amerika i EU naoružavale Bošnjake da se bore za njihov uticaj. Radi se o scenarijima kakve gledamo diljem svijeta, i mi, ako do toga dođe, nećemo biti izuzetak.

Kad se govori o mogućnosti rata ovdje, želje i namjere lokalnih političara, polupismenih, kriminogenih kabadahija su nebitne. Milorad Dodik, jedan od takvih, može koliko hoće željeti izdvojiti RS iz BiH; dok neka velika sila ne bude spremna da ga podrži u tome, od tog nema ništa.

Svaka priča o mogućnosti rata u BiH, bez uvida u geopolitičke odnose, puka je kafanska analogija s prethodnim ratom, opterećena PTSP-om. Ovo nije priča o raspadu Jugoslavije. BiH u današnjem vremenu ne nosi sa sobom ni promil važnosti u geopolitičkim odnosima u odnosu na važnost Jugoslavije u istim tim odnosima krajem prošlog stoljeća. Ni same mogućnosti za rat nisu ni približno iste. Ne samo da nema JNA, nego nema ni vojnog roka. U svemu smo među zadnjima u Evropi, a u nekim stvarima i u svijetu. Od pismenosti do zaposlenosti. Okruženi smo NATO paktom i graničimo s EU. Mi smo završili priču samoopredjeljenja do otcjepljenja. Mogućnost samostalnog odlučivanja za BiH je dokinuta raspadom Jugoslavije, osim u marginalijama kao što je, naprimjer, odlučivanje o tome da li ćemo imati devetogodišnje ili osmogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje. Pitanje je, međutim, koliko i o tome možemo odlučivati bez stranaca.

Smiješne su zato „patriotske snage“ kad se na Dodikovo plašenje rezervnim sastavom policije koja će brojati tisuću ljudi trzaju i ponašaju kao da će sutra izbiti rat te odgovaraju istom mjerom. Ono što trebaju uraditi jeste dobro provjeriti da li su Rusi u ovom momentu spremni iskoristiti Srbe kao vojnike za svoj interes. To jest rizikuju li suviše da i posljednjeg Srbina u BiH, a možda i u Srbiji potroše u američkom i EU odgovoru preko Bošnjaka. Ustvari, patriote to ne moraju ni da provjeravaju, reći će im Amerikanci kad i ako za to dođe vrijeme: „Mora se, djeco, braniti Bosna, naša jedina!“ Pri tome to „naša“, značit će američka.

Međutim, treba razmisliti da li će i Srbi i Bošnjaci biti spremni rado ići u vojnike.

Da to ispitamo, zađimo na trenutak našim „patriotama“ i srpsko-hrvatskim separatistima u susret pa povjerujmo u njihovu iluziju samobitnosti i mogućnosti samoopredjeljenja do otcjepljenja. Povjerujmo da mogu pokrenuti rat i da će problem naoružanja i logistike uspjeti riješiti, bar za početak rata, tek toliko da ne pomru od gladi ili da ih vlastito neispravno oružje ne poubija u prvih pola godine ratovanja, a poslije će već nekako u hodu rješavati stvari.

No, za rat su potrebne vođe, i to kakve. Sun Cu u Umijeću ratovanja smatra ih glavnim čimbenikom pobjede.

Navest ću nekoliko citata o tom:

“Kad se digne vojska radi kažnjavanja napadača, hramsko vijeće najprije razmotri primjerenost ponašanja onih koji su na vlasti i analizira da li im njihov narod vjeruje (…)”

“Kad govorim o moralu, mislim na izvor sklada između naroda i njegovih vođa, odnosno je li narod spreman slijediti ih u život i u smrt ne plašeći se smrtne opasnosti.”

“Kad s narodom postupamo dobrohotno, pravedno i ispravno i zadobijemo njegovo povjerenje, vojska je jednodušna i svi su sretni da služe svojim vođama.”

E to je ono u šta nitko, ni uz najbolju volju ne može povjerovati da se može desiti. Primijenimo li Sun Cuov uvjet za ratni uspjeh na Čovića, Komšića, Izetbegovića, Džaferovića i/ili Dodika, broj lakovjernih, onih koji bi mislili da se taj rat vodi za nešto više od ličnog interesa njihovih vođa ne bi bio dovoljan ni za jednu brigadu.

Logično pitanje kojim se ovu tezu može pokušati dovesti u ćorsokak je zašto ih onda narod drži na vlasti?

Jedan od glavnih razloga su emotivne i egzistencijalne ucjene. Veliki broj ljudi zaposlen je upravo zahvaljujući političkoj kontroli radnih mjesta koju vrše njihove vođe. S druge strane, ne biti uz njih nerijetko znači biti proglašen izdajnikom naroda i/ili domovine.

I drugi razlog, paradoksalan do kraja, je taj što su oni u očima puka garanti mira. Naime, oni svojom ostrašćenom, ratnohuškačkom, nacionalističkom i kvazipatriotskom retorikom stvaraju privid da taj narod nitko ne smije napasti upravo dok su oni na njegovom čelu. Kad bi se rat desio, svaki od careva ukazao bi se kao go i ne bi više nikakvog smisla imalo učitavati im državotvorno ruho.

Zato i jesu najsmješniji oni koji govore kako moramo zanemariti razlike naših vođa jer moramo biti jedinstveni sad kada prijeti opasnost od onih drugih. Pa ljudi ih i trpe da im oni ne bi dokinuli i elementarne uvjete za život koje na jedvite jade uspijevaju priskrbiti. S ratom bi i to bilo dokinuto i onda bi definitivno nastala opća bježanija u inozemstvo.

Upravo zbog toga, dostojanstvenijeg života negdje drugdje, možda i ne bi bilo loše da se netko usudi pokrenuti rat. Nažalost, toliko naivan da vjeruje u vlastitu pobjedu nije nitko od njih.

Vedran Filipović, Prometej.ba