Neposredan povod ovom napisu su tekst fra Ivana Bubala s naslovom "Dvojac s kormilarom u sjeni", (Svjetlo riječi, br. 447, lipanj 2020.) na članak Drage Bojića i Ivana Šarčevića "Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo" (Prometej.ba, 15. 5. 2020.) i Bojićev odgovor na istom portalu "Moralni sunovrat. Slučaj fra Ivana Bubala" (6. 6. 2020.). Ta rasprava temom i porukama izlazi iz okvira unutarfranjevačkih razmatranja, jednako kao što je komemoracija za žrtve Bleiburga (formulacija I. Bubala) potakla pitanja koja nadilaze unutarcrkvene stavove i trvenja, jer su opšte naravi, od posebne i trajne važnosti.

Pri tom treba imati u vidu da su ideološko-religijsko-nacionalno-političko-državne fantazme, nalik blajburškim, dio nazadnjačkih strategija elita političko-klerikalne sprege koje tri decenije pretežu i u političkim bićima Srba i Bošnjaka. Dakle, tema se prvenstveno tiče tri naroda i tri države, svakog čovjeka u tom kružnom trouglu, a važna je i geopolitički mnogo šire. Uz suštinsku napomenu - te retrogradne pretenzije se ne mogu izjednačavati ni po učinku u posljednjih tridesetak godina, ni po mogućnostima, ni po krajnjim namjerama, ni po potencijalu međunarodnih zaleđa, ni po izgledima za ostvarivanje željenog.


Dan uoči mise u Katedrali Srca Isusovog u Sarajevu, oglasili su se u Prometeju Bojić i Šarčević. Stavili su po upite povod, motiv, upotrebu, vremensko i geografsko smještanje tog komemorativnog čina. Ovo su među najudarnijim rečenicama:

Otkad se obilježava, komemoracija za žrtve Bleiburga je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt. Više se na tim šarenim skupovima simbolikom i govorom razračunava s aktualnim političkim protivnicima koje se sve sabija u figuru partizanskoga zločina, Titove Jugoslavije i omraženih komunista, nego što se zastaje pred pitanjem značenja ljudskih života i povijesti. Bleiburg je postao mitsko mjesto, a njegove žrtve bezlični i neodređeni brojevi za potvrdu svoje nevinosti (...) Mnogi biskupi i svećenici Katoličke crkve, a kako će drukčije misliti odani katoličko-hrvatski puk nego kao njihovi pastiri, smatraju da je ustaška Nezavisna Država Hrvatska najcjelovitiji povijesni, zemljopisni, kulturni i religiozni izraz hrvatstva, a da je Ante Pavelić oličenje najmudrijeg vođe, poglavnika i ljubitelja hrvatskoga naroda. Tuđman je sve te povijesne silnice ujedinio, usavršio tisućljetne težnje i posuvremenio granicu poglavnikove ljubavi prema svome hrvatskom narodu pomaknuvši je s Drine na Herceg-Bosnu. I što su oni i njihovi pobočnici više voljeli Bosnu, Bosna je sve više ostajala bez Hrvata.(...).

Fra Bubalo je polemizirao sa svim porukama iz ovih citata Šarčevića i Bojića - zaludno ih pokušavajući opovrgnuti - osim sa posljednjom rečenicom. U njoj je sabijena sva gorčina zbog crkveno-političkog bavljenja prošlošću i njenim tumačenjem, a koji ne donose dobro današnjici i sutrašnjici ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Svedeno, Bubalova reakcija je samo potvrdila ocjene Bojića i Šarčevića. Razložnost njihovog javnog obraćanja povodom mise u Sarajevu ima itekako utemeljenu potvrdu u ponovljenom napisu Ivana Lovrenovića od prije deset godina s izvodima iz djela američkog historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha Posljednji dani oružanih snaga NDH (ivanlovrenovic.com, Prometej.ba, 26. 5. 2020.).


Crkveni moćnici i Bubalo ignorišu činjenice i ozbiljne naučne radove na temu Bleiburga. Kao što ih se nije dotaklo ni izjašnjavanje uoči mise iz katoličkih redova.

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić oglušio se na apele i teoloških i političkih autoriteta kršćanske vjere. Austrijska teologinja i historičarka Anna Maria Grünfelder, uz ostalo, ukazala je kardinalu i drugima:

Nije dospio u Bleiburg ”hrvatski narod”, nisu dospjeli ”nevini”, nisu dospjeli ”borci protiv komunizma” (...) To je ”tragedija”, tragedija zabludjelih, zatupljenih i, na kraju, izdanih. Ne varajte ni sebe ni druge. Nitko nije napao niti NDH, niti Hrvatsku, ali NDH je uz okupatora napadala svoje ljude i to one koji su zaista namjeravali izbaciti okupatora, a s njime i zločinačku kliku, koja je zemlju izručila Hitlerovoj Njemačkoj. Toliko o ”nevinim” i ”žrtvama” - naglasila je Grünfelder i poentirala: Gospodine kardinale, Vama kao akademskom građaninu, sve te činjenice ne mogu biti nepoznate. Čuli ste ih toliko puta – no ”nitko nije toliko gluh kao netko tko ne želi slušati.”

Oglasio se i prof. dr. Christian Schwarz-Schilling, koji je kao ministar Kršćanske demokratske unije napustio vladu nezadovoljan odnosom Njemačke prema ratu u Bosni i Hercegovini, gdje je poslije bio i visoki predstavnik. Schwarz-Schilling uzalud upozorava:

Posljednjih se godina uočava da HDZ, vladajuća stranka u Zagrebu, sve više skreće udesno, isto to vrijedi i za njezinu sestrinsku stranku u BiH. Mora se zapitati zašto se u ovom slučaju EU pretvara da ništa ne vidi. Hrvatska je članica Europske unije i bile bi primjerene odgovarajuće mjere u ovom slučaju. Ali EU i EPP (Europska naroda stranka čiji je član i HDZ) očito samo promatraju što se događa – i to bez ikakvih posljedica. Ja smatram da je zabrinjavajuća stvar kada desničari i antisemitske snage nesmetano mogu širiti svoje ideologije koje su bazirane na preziru prema ljudima.

Desilo se suprotno, Željana Zovko (nekad ambasadorica BiH a sada zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu) i predsjednici radne grupe Kluba Europske narodne stranke (EPP) za međukulturne odnose i međureligijski dijalog, Jan Olbrycht i Holvenyi Gyorgy uputili dopis kardinalu Puljiću, u kojem su izrazili podršku pravu na vjersku slobodu i pravu na kulturu sjećanja.

Najbolnije i najozbiljnije je što su crkvenim velikodostojnicima (od kardinala Puljića do apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa Luigija Pezzuta, od glavnog tajnika Biskupske konferencije u BiH monsinjora Ive Tomaševića do fra Ivana Bubala) bila sasma nevažna bolna i ljutita reagovanja potomaka žrtava eNDeHa.


O historijsko-političkoj konstelaciji tog Spomendana na Bleiburg (u zakonskom je kalendaru praznika i blagdana u Hrvatskoj) govore riječi prvog čovjeka Hrvatskog Sabora i hrvatskog premijera. Gordan Jandroković: Na žalost, nakon Drugog svjetskog rata hrvatski narod nije dobio slobodu, kao što su dobile brojne zemlje zapadne Evrope, nego smo iz jednog zločinačkog režima, postali žrtve drugog totalitarnog i zločinačkog režima tadašnje Jugoslavije. Takođe, prema Hini: Andrej Plenković je upozorio da je u Srednjoj i Istočnoj Evropi kraj Drugog svjetskog rata donio poraz fašističkog terora i ratnih strahota ali nije donio demokraciju nego novi totalitarizam tj. komunizam. Plenković je rekao kako je takva sudbina 1945. godine nakon sloma NDH snašla i Hrvatsku, koja je još pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije.

Dakle, zaključak bi bio da je antifašistička Jugoslavija jednaka ako ne i gora od kvislinške nacifašističke NDH-a. I hrvatski dužnosnici i najviši crkveni službenici pozivaju se u tumačenju blajburške teme na rezoluciju Vijeća Evrope iz 2006. i Evropskog parlamenta iz 2019., koje su inspirisale Bubala za međunaslov: "Zlo fašizma i zlo komunizma - dva brata rođena". Može se reći i da su sva zla braća rođena. Ali ovdje su druge namjere, osnovane na jednosmjernoj ideologizaciji, banalnim uopštavanjima i podvalama nedostojnim intelektualca. Fra Bubalo čak tvrdi i o komunističkom genocidu nad Hrvatima, a bez riječi osude za ono što trajno užasavajuće simbolizira Jasenovac.

U tom sklopu, pokušava se posredno poistovjetiti pojmove komunizam i antifašizam i tim providnim trikom anulirati doprinos komunista pobjedi nad nacifašizmom, i, još pokvarenije, njihovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu izjednačiti s nacifašističkim. U partizanskim jedinicama i antifašističkom frontu u Jugoslaviji komunisti su bili manjina, koja jeste organizovala otpor, ali pobjede ne bi bilo bez masovne podrške naroda. Hrvatski komunisti, skojevci i partizani, a i hrvatski narod masovno - dali su nemjereljiv doprinos u zajedničkoj pobjedi i u rušenju eNDeHa. U antifašističkom pokretu bilo je i svećenika i, dakako, vjernika. U odlučujućoj bitki na Sutjesci najviše je poginulo Dalmatinaca.

Krajnji je bezobrazluk izjednačavati staljinistički totalitarizam sa socijalizmom u Jugoslaviji Josipa Broza Tita. Tačno je da je KPJ nominalno bila vezana za moskovsku centralu do 1948. godine, ali i to da je nasuprot Staljinovim stavovima pod Titovim vođstvom kreirala samostalan unutrašnji i spoljnopolitički put još tokom rata. Kao što je i tačno da je prvih godina nakon Drugog svjetskog rata komunistička vlast bila rigidna i boljševizirana. Ali je i tačno da je većina u KPJ i među stanovništvom odbacila Staljinov dikatat i Jugoslavija krenula sopstvenim socijalističkim putem, postala osnivač i neproglašeni lider najmasovnije međunarodne političke organizacije nakon OUN – Pokreta nesvrstanih. Ni jednom svjetskom lideru nije na posljednji ispraćaj došlo toliko državnika i političara i predstavnika najvećih međunarodnih autoriteta, kao Titu.

Jeste bilo represije i prema katoličkom svećenstvu, jesu stigmatizirani Hrvati u zapadnoj Hercegovini, jeste bio i Goli otok i to se ne može pravdati, kako ni bilo koje tadašnje ugnjetavanje i retorzija. Ali, to je po karakteru i masovnosti neuporedivo sa zločinstvima kakvi su bili nacifašistički, ustaški i četnički ili oni provođeni u SSSR-u. Socijalistička Jugoslavija je odmicanjem od rata bivala sve liberalnija.

A, temelji savremene hrvatske države su udareni u NOB-u i odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Hrvatska, kao i drugih pet republika su definisane kao države koje su dio nadležnosti prenijele na Federaciju. BiH je definisana kao zemlja i Srba i Hrvata i Muslimana i svih njenih građana. To je doživjelo punu afirmaciju s Ustavom SFRJ iz 1974. Pasoš SFRJ bio je među najcjenjenijim u svijetu.

I, da se razumijemo, neupitna je odgovornost mnogih u rukovodstvima Saveza komunista i ne malog broja učlanjenih u SK (i lažnih antinacifašista) za strahote što su se zbile na ovim prostorima od 1991. do 1995., s najtežim zlodjelima u Bosni i Hercegovini, sve do genocida.


Bubala ne zanimanju činjenice ni utemeljeni historiografski radovi. Ciljevi su drugi. Bojić piše: (...) I u osvrtu na tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića, manje je fra Ivanu Bubalu stalo do toga da eventualno nešto ospori u tom tekstu, a više do toga da "autorski dvojac" difamira u njihovoj zajednici Bosni Srebrenoj, da ih proglasi neprijateljima Katoličke crkve i hrvatskog naroda (...).

U inkvizicijski bezprizivnom maniru Bubalo Bojića i Šarčevića optužuje da brane zločine nad Hrvatima, da su u sprezi sa nekakvim kriptokomunistima, pa, čak, inisinuira da je njihovo viđenje (...) u funkciji ostvarivanja projekata onih - Tuđmanovim riječima - 'pobornika jugoslovensko-velikodržavnih shvaćanja' (...).

Nužno je ovdje podsjetiti na saopćenje iz Uprave Bosne Srebrene u kojem, uz ostalo, stoji: Uprava Bosne Srebrne u potpunosti se i nedvosmisleno ograđuje od nekolicine članova Provincije koji svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajbrušku tragediju našeg naroda a koji i inače svojim dosadašnjim necrkvenim aktivizmom već dugo godina, kršeći norme crkvenog i redovničkog prava, pridonose rušenju ugleda Provincije Bosne Srebrene i zbunjivanju naših vjernika.

Ako je u ovim šokantnim formulacijama Uprave Bubalo prepoznao na koga se treba obrušiti i kako, postavlja se pitanje da li su stavovi Uprave i Bubalo izraz većinskog stava u ovoj franjevačkoj zajednici? Ako se opasnim po Bosnu Srebrenu smatraju vjerni svom zavjetu, društveno odgovorni i visoko moralni intelektualci Bojić, Šarčević i sličnomisleći - postavlja se, s krajnjom ozbiljnošću pitanje iz naslova ovog napisa: Kamo ide Bosna Srebrena? Šarčević i Bojić su odlučni borci za njegovanje najboljeg u historiji Bosne Srebrene i vjeruju u njenu važnost u poimanju bh. bića, njegove kompleksnosti i nužnosti razumijevanja za druge i drugačije i traženja da isti takav odnos bude prema zajednicama kojima pripadaju.

Naziv Franjevačka provincija Svetog križa - Bosna Srebrena ukazuje i na opredjeljenje te zajednice a i, bitno, na njenu rodnost. Bojić, Šarčević, Marko Oršolić i ini franjevci se smatraju suodgovornim za sudbinu Bosne i Hercegovine kao civilizacijske posebnosti i države s historijskim uporištem.

Ovo nije advokatisanje Šarčeviću i Bojiću, njima to ne treba. Moje pisanje može se samo od nedobronamjernika uzeti kao argument protiv njih. Ateističku odrednicu sam stavio u nadnaslov da bih ukazao koliko je važna Bosna Srebrena i ono što se u njoj zbiva za sve građane koji su svjesni historijskog i ovovremenog značaja te institucije, bez obzira kojeg su svjetonazora. Otuda je ovo jednako pismo upitanog građanina koliko i novinarski napis.


Uvezano blajburgovanje državotvornosti Hrvata u obje njihove zemlje, preferiranje eNDeHa spram i ustavno upisane antifašističke osnove Republike Hrvatske i, u tom sklopu, reafirmacija i rehabilitacija "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" - opasna je politikantska igra, ratnog naboja.

Dakle, iza naslova Kamo ide Bosna Srebrena je i pitanje - kamo ide Bosna i Hercegovina. I, zaključno - kamo bi je, s istomišljenicima, htjelo usmjeriti čelništvo Bosne Srebrene, kako i sa kakvim posljedicama?

Autor: Zija Dizdarević, Prometej.ba