U programu je bila i tucijada, natjecanje dakle u razbijanju jaja, ali voždovo jaje nije pobijedilo i u ovoj kategoriji – vjerojatno su ga poštedjeli ovog natjecanja da se slučajno ne bi razbilo i uvrijedilo Vođin lik. Rezultati ovog natjecanja daju sugerirati barem tri uvida.


Kao prvo, stranačka politika je toliko prožela svaku moguću poru života u BiH, da je čak i natjecanje uskršnjih jaja stranački obilježeno. I to je ono što suštinski, dubinski ponajviše koči ikakvu normalizaciju ove zemlje. Taj nezdravi ideološki kolektivizam, koji – bilo u nacionalnoj, vjerskoj ili klasnoj – varijanti predstavlja temelj svakog djelovanja ovog društva i njegovih pojedinaca (ako „pojedinac“ u punom smislu riječi uopće i postoji u ovom društvu), na sasvim neracionalnoj i retrogradnoj osnovi dijeli ljude na podobne i nepodobne, „naše“ i „njihove“. Taj kolektivizam ubija mladima bilo kakvu motivaciju za rad, trud i napredovanje, jer za uspjeh je poželjnije biti na neki način nekome podoban.


Sjećam se kako mi je mlađi brat pričao o jednom sličnom natjecanju u razbijanju uskršnjih jaja prije nekoliko godina. Moj brat, mangup kakav jest, dobio nekakvo malo ali tvrdo jaje od jedne bake i dogurao do finala. I tamo mu organizatorova kći drvenim jajetom razbije snove o prvom mjestu. Džabe žalbe, džabe negodovanje publike, pobjednik je već unaprijed bio određen, natjecanje namješteno. Moj brat, tada osnovnoškolac, odustao od pokušaja da se ikad više natječe. Ovakvo iskustvo danas imaju mnogi mladi, napredni i pošteni stanovnici BiH. Džabe prijave na natječaj, džabe kompetentnost i kvalificiranost za neki posao, natječaj je namješten za nekoga podobnog, za nekog kome je otac, stric, ujak, tetak, djed već u startu dodijelio drveno jaje. Nakon iznenađujućih rezultata natječaja, džabe žalbe, džabe negodovanje, mjesto je popunjeno, a poraženima je tražiti više sreće u dijaspori.


Kao drugo, Isusu Kristu/Hristosu očigledno nije bilo dovoljno ni to što je na taj dan uskrsnuo i spasio cijelo čovječanstvo i svemir od grijeha po vjerovanju onih koji su organizirali natjecanje, da osvoji prvo mjesto. Bit će da Isus „nije bio dovoljno moralno-politički angažiran“ (kako je glasilo obrazloženje odbijenice jednom u inozemstvu obrazovanom doktoru znanosti, povratniku u Sarajevo, na čije ciljano radno mjesto u zdravstvu je uposlena za taj posao potpuno nestručna osoba) da osvoji prvo mjesto.


Slika s natjecanja otkriva i kako je pobjedničko jaje brižno stavljeno u čašu s logom SNSD-a da se slučajno ne ošteti, dok je jaje s Isusovim likom nemarno ostavljeno u ležećem položaju, i već bi ga lagani planinski vjetrić mogao otkotrljati sa stola. Isusu, međutim, ovakva situacija i nije strana. Nije ovo prvi put da svjetina umjesto njega bira borca za nacionalnu stvar i čovjeka s razbojničkom reputacijom. Prije nešto manje od dva tisućljeća to je bio Baraba, danas je to Dodik. Da se netko dosjetio na jaja naslikati i heroje stradalnike Karadžića ili Mladića, čiji su se likovi vrtjeli po mnogim majicama, crtežima na zidu i plakatima zadnjih mjeseci, nije sigurno čak ni da bi se Isus našao na jednom od prva tri mjesta. Lijep pokazatelj kako se čovječanstvo otada duhovno i intelektualno nije ništa bitno promijenilo. Da Isus kojim slučajem danas dođe u BiH, i počne govoriti istinu i prorokovati onako kako je to činio nekoć u Palestini, stradao bi brže i užasnije negoli je to bilo na Golgoti.


Kao treće, slika s natjecanja simbolički prikazuje savršeno jedinstvo vjere i politike na ovim prostorima, kao i to tko trenutačno u toj simbiozi upravlja volanom. Nije ovog Uskrsa politika zasjenila vjeru samo na natjecanju za miss vaskršnjih jaja u Sokocu. Ništa drugačiju sliku nisu dale ni vaskršnje čestitke pravoslavnih poglavara. Srpski patrijarh Irinej izazvao je reakcije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uputivši svoju vaskršnju čestitku pravoslavnim vjernicima Dalmacije, Like, Slavonije, Banije, Korduna, RS-a, Federacije BiH. Ne daj Bože čestitati vjernicima Hrvatske i BiH. Nije to izoliran slučaj što se tiče blagdanskih čestitki pravoslavnih velikodostojnika. Irinej nije propustio priliku ni zajaukati nad „stradalnim narodom na Kosovu i Metohiji i svim krajevima gde pravoslavni stradaju zbog svog imena i vere u Hrista“. Osudio je i „sinove bezakonja“ koji „okovaše arhiepiskopa ohridskog i mitropolita skopskog Jovana“. Ni riječi, naravno, o susjednim narodima i njihovim stradanjima, vrlo često od ruke njegovog „stradalnog naroda“. Ni riječi o potrebi pomirenja, čišćenja pamćenja, praštanja...


patrijarh-irinej-liturgija


Sjećam se kako je Irinej i Božićnu poslanicu iskoristio za političke poruke o progonu Srba, tj. svoje braće i sestara „u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i prije 20 godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”. A i njegov prvi nastup u službi patrijarha obilježen je kontroverznim izjavama o muslimanima („Filozofija i psihologija islama je da muslimani, kada su u manjem broju, umeju da se ponašaju i da budu korektni, ali kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak.“), Crnogorcima („Mi smo jedan isti narod, ma koliko to poricali. Deoba koja se desila između Srbije i Crne Gore je bezumna i nerazumna stvar... Ne mogu da shvatim da Crnogorac ne prizna srpstvo kao svoju maticu, kao svoj narod. I mi se ovde u Srbiji delimo na Šumadince, Bosance, Vojvođane, ali naša matica, naši koreni su u jednom narodu – srpskom.“), te, prijetećim tonom, o Kosovu („Kosovo je naša sveta zemlja i moramo biti spremni na svaku žrtvu da bismo ga sačuvali, makar ona zahtevala stradanja.“). Sve to jedan patrijarh kojega su analitičari i javnost ocijenili kao čovjeka koji „nije ni reformator ni konzervativac, već zagovornik srednjeg puta i dijaloga“. Uzmemo li, međutim, u obzir da su mu alternative bili vladika crnogorski Amfilohije Radović i dobro nam poznati vladika Kačavenda, onda se Irinejev nastup čak i može ocijeniti umjerenim, a njegov izbor kao još i dobar.


Sve to nije ništa čudno, s obzirom na ulogu Srpske pravoslavne crkve u povijesnom razvoju srpske politike. Ulaskom u osmansko razdoblje ta jedina preostala institucija iz carskog razdoblja vjerno je njegovala i sačuvala srednjovjekovnu ekspanzivnu političku tradiciju srpskih vladara, sve do rata 90-ih, kada je dobar dio ove crkve bio „ne samo svedok nego i duhovni saučesnik“ (kako reče pokojni Mirko Đorđević) velikosrpske politike. I do dan danas nikoja od relevantnih crkvenih institucija SPC nije ozbiljno razmotrila ili u praksi osudila etnofiletizam, odnosno crkveni nacionalizam, koji je još davne 1872. osuđen kao hereza i grijeh od strane Sabora pravoslavnih patrijarha u Carigradu. Umjesto toga, pravili su se revizionistički skupovi i zbornici o zadnjem ratu, kakav je „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana“, koji po svaku cijenu nastoji prikazati Srbe kao jedine pravedne i najveće žrtve rata 90-ih. Kako južnoslavenski narodi jedni druge rado oponašaju u zlu, tako se i kod Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana razvila komplementarna varijanta etnofiletizma („Crkva u Hrvata“, kampanja „Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam“, i sl.).


Nešto istočnije, nekoliko sati prije Uskrsa, u verbalni sukob su se upustili pravoslavni patrijarsi Moskve i Kijeva. Dok na istoku Ukrajine traje oružana proruska pobuna, patrijarh ruske pravoslavne crkve Kiril je uoči Uskrsa u subotu pozvao na molitvu „za ruski narod koji živi u Ukrajini i da Gospodin pošalje mir u Ukrajinu i da okonča planove onih koji žele uništiti 'Svetu Rusiju'“. „Ukrajina je politički strana zemlja, ali duhovno i povijesno to nije slučaj. Mi smo jedan narod pred Bogom, dijelimo istu pravoslavnu vjeru, bez obzira što mislili oni koji govore da ukrajinski narod ima druge religije“, pojednostavio je patrijarh ne uvažavajući da ukrajinski pravoslavci možda imaju i drugačije mišljenje. Koje je u uskrsnoj poruci ukrajinskom narodu izrazio patrijarh Kijeva Filaret, rekavši kako je ruski neprijatelj osuđen na propast. „Zemlja koja nam je jamčila teritorijalnu cjelovitost je izvršila agresiju. Bog ne može biti na strani zla, zato je neprijatelj ukrajinskog naroda osuđen na poraz“, rekao je patrijarh Filaret, dodavši: „Isus je patio, umro je i zatim je uskrsnuo i pobijedio zlo. To će uvijek biti tako. Bog će nam pomoći da uskrsnemo Ukrajinu“, i tako se poigravši simbolikom uskrsnuća.


Nešto zapadnije pak, hrvatski biskupi su bili neobično suzdržani u svojim uskrsnim poslanicama, te nije bilo uobičajenog govora o „nenarodnoj vlasti“ i žigosanja komunizma. Po svoj prilici su u zadnjih nekoliko mjeseci ispucali većinu svojih političkih izjava u nedjeljnim propovijedima i tekstovima, pa su se bar za Uskrs odlučili za primirje.


Ne tako davno kod Ivana Lovrenovića sam čitao o „srdačnom pas de deuxu između etnonacionalnih političkih partija i vjerskih zajednica /na našim prostorima/“, u kojem se „nikada zapravo nije moglo precizno reći tko u toj igri vodi a tko je vođen, tko manipulira a tko je manipuliran“. Mislim da danas u toj igri vode političke partije. Vjerske zajednice, koje su nekoliko stoljeća prije komunizma, pa čak i u nekim dijelovima komunističkog perioda, svenadležno dominirale životima stanovnika južnoslavenskih državnih zajednica, nisu se snašle nakon pada komunizma, nasjele su na lukavstvo novih, tobože „demokratskih“ partija i grubo su se dale iskoristiti kao legitimacija mnogim zločinačkim projektima i tranzicijskim pljačkama, čime su možda i bespovratno izgubile kredibilitet kod velikog dijela pučanstva. Težnja za monopolom, kako nad dušama tako i nad njihovim političkim opredjeljenjima, ali kroz to svakako i nad njihovim davanjima, tendencijski zajednička karakteristika najjačih vjerskih zajednica u BiH i susjednim zemljama, bila je ona slaba točka na kojoj su političke stranke uspjele zavesti i pridobiti vjerske zajednice.


No, mislim da šansa za iskupljenje još uvijek postoji. Kad bi vjerske zajednice iskoristile svoj još uvijek jaki utjecaj na obične ljude i javno se i nedvosmisleno negativno odredile prema pojavama koje razaraju sadašnjost i budućnost postjugoslavenskih društava, stvari bi se u tim društvima sigurno poboljšale, rodile bi se neke alternative ovom tranzicijskom košmaru. Ukoliko to ne učine, stranke će ih sve grublje koristiti kao simbolički privjesak koji će im olakšavati manipuliranje narodom, u odnosu sličnom onome u Sokocu, gdje je jaje s likom Hrista stidljivo položeno uz uspravni i dominantni lik velikog Vođe.


Marijan Oršolić

Prometej.ba | 04/2014