Moja saradnja s Prometejem traje godinama i održava me u krhkom uvjerenju da ima smisla pisati publicističke tekstove uprkos spoznaji da je to unaprijed izgubljen, sizifovski takorekuć, posao u društvu koje se iznutra destruiralo u svojim temeljnim vrijednostima. BiH kao podijeljena država i društvo, obilježeno nezavršenim ratom koji je s vojnog prebačen u političko i društveno polje postajući centrom tri etnička/nacionalistička simbolička imaginarija – nisu konteksti koji omogućuju djelotvoran intelektualni kritički angažman. Naprotiv, svaka vrsta takvog angažiranja osuđena je na promašaj, pa je BiH zemlja posvemašnjeg poraza, a ne samo bendijevske izdaje intelektualaca. Sklon Gramšijevoj definiciji intelektualca koji se, prema njoj, neprestano zatiče u diskurzivnom društvenom polju stalno ga stvarajući i dekonstruirajući, ponekad mi se čini da bi trebalo sačiniti hroniku društvenih događaja koje su oblikovali intelektualci, a čije posljedice nisu isključivo društvena destrukcija već i brojne ljudske smrti i ratna tragedija.

Uostalom, intelektualci su oformili ključne elemente nacionalističkih ideologija, formirali političke partije na njihovim osnovama, odveli Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju u građanski rat i na koncu u državicama nastalim nakon njenog raspada presudno oblikovali društveni um i nacionalističke politike, Maluf bi rekao ubilačkih, identiteta. A to podrazumijeva da rat na prostoru blagopočivše Jugoslavije nije došao niotkud. On je rezultat predanog dugogodišnjeg intelektualnog rada, a tek nakon toga ideološki, politički i vojni fenomen. Intelektualci su nakon svega pristupili nacionalističkoj reviziji ukupne društvene diskurzivne prakse i oformili društva novog nacionalistički profiliranog romantizma, stvorili kulturološka geta, izimaginirali nacionalnog susjeda kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, autoviktivimizirali svoje nacije, izgradili sisteme institucija u kojima je nacionalizam postao prirodan pogled na stvari prodajući se kao naučno objašnjenje prošlosti i sadašnjosti pred paranoidnim pogledom uperenim u nacionalnu budućnost. Historiografija, sociologija, povijest književnosti, politologija, ekonomija, pa čak i pravna nauka postale su legitimizacijskim poljima nacionalizma. Nacionalizam stanuje u akademskim institucijama, hrani se religijom pretvorenom u svoj ideološki aparat, ceri se iz politički instrumentaliziranih medija, bilda slikom fobične budućnosti s obećanjem nezavršivog rata.

Intelektualac je njegov ključni graditelj, a gramzivi političar tek operator koji razara društveno polje. Religijske elite u tom poslu dođu kao neko ko navlači glazuru na avetinjsko lice društva, prizemljujući Boga njegovim svođenjem u političko blato. Tako je nacionalizirani Bog postao jedan od ključnih argumenata kojim se maskira nacionalizam da bi priskrbio moralno opravdanje za praksu sveopšte društvene destrukcije.

Ako se, dakle, gramšijevskim tragom analizira uloga intelektualca danas i ovdje, bez one koprene koju mu je donijela idealizacija koja ga je u 19. i 20. stoljeću predstavljala kao moralnu vertikalu društva, onda postaje jasnim da je on kreator i rata i poraća s nacionalizmom u njihovom središtu.

Biti nasuprot, izvan ili protiv takve intelektualčeve društvene uloge znači u startu pristati na poraz, jer nacionalizam će trajati onoliko dugo koliko će njegovi narativi iz akademskih institucija dobijati naučnu ovjeru, iz religijskih moralnu, a iz političkih moć kojom će kontrolirati egzistencije ovdašnje sve veće sirotinje.

Eto zašto je sarađivati s Prometejem sizifovski posao, sizifovski u onom smislu o kojem govori Kami dok gleda Sizifa kako se vraća po svoj kamen da ga s naporom kotrlja uz brdo, znajući da će se on vratiti nazad. Jer, Prometej je po svemu marginalan portal, bez bitnog utjecaja na društvena kretanja. Marginalan je, u poređenju s instrumentaliziranim portalima, i po broju čitatelja i saradnika. Marginalan i po svojoj lokaciji, jer dolazi iz malog gradića dvostrukog imenovanja Prozor/Rama. Marginalan je i po uređivačkom opredjeljenju – biti nasuprot mejnstrim medija, a dosljedan u odanosti faktima i preciznim, argumentiranim interpretacijama stvarnosti. Marginalan je zato što je protiv nacionalizma. Svakog, da ne bude zabune.

Zato je to portal unaprijed poraženih. Onih koji znaju da nemaju nikakvih šansi srušiti nacionalizam, ali baš zato što to znaju - pišu. Što je spoznaja o porazu veća, to je Prometej privlačniji. Dok je u BiH i postojala društvena nada, tamo negdje do pada Aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine, kojeg su srušili bošnjački nacionalisti predvođeni Harisom Silajdžićem uz svesrdnu podršku hrvatskih na čelu sa Božom Ljubićem, mogli smo svjedočiti snazi nezavisnih kritičkih medija. Nakon toga sve je otišlo u vražiju mater: prvo mediji, potom akademska zajednica, onda opoziciona politička scena, a društvena depresija postala je opipljiv fenomen koji izbija iz svega.

Pad Aprilskog paketa označio je povratak nezavršenog rata u političko polje, a današnji Dodik, Čović i Izetbegović i njegov pulen Komšić, politički minoran, a bezmjerno štetan, tek su posljedice tog događaja. Jednom riječju, njegove avetinjske političke kreature koje mogu biti zamijenjene drugim osobama, bez šanse da njihove nacionalističke politike nestanu sa društvene scene. Zato je pad Aprilskog paketa jedini bitan politički događaj u BiH od rata naovamo, događaj u onom smislu u kojem ga definira Alen Badiju kao čin koji mijenja poredak društvenih zakonitosti. Sve drugo je tarlahanje stalno iste vrste nacionalizma. I, naravno, pljačka društvenog bogatstva. I uz to bezočna ekspolatacija radništva u kontekstu prvobitne akumulacije kapitala koju evropska politička birokratija eufemistički naziva tranzicijom.

Pisati za Prometej u takvim okolnostima znači stalno otkrivati nove i nove slojeve dostojanstva u porazu, te od mladih ljudi koji sarađuju s ovim portalom učiti dostojanstvo beznađa. I osluškivati tiho kucanje bijesa u društvenom krvotoku koji se slaže u sloterdijkovske banke srdžbe, čiju je boginju zazivao Homer na početku Ilijade.

Enver Kazaz