Čini mi se da su izvjesne prepreke liberalnom društvu karakteristične za naše vrijeme i njih ću istaći u prvi plan. Čineći to, svjestan sam da govorim na osnovu provincijalnog iskustva. - Charles Taylor, Prizivanje građanskog društva

Haris Zahiragić, kandidat za skupštinu Kantona Sarajevo ispred SDA, neki dan je objavio predizborni spot koji je izazvao veliku pažnju. Mnogi portali su ga prenijeli, čak i oni u vlasništvu ljudi iz suparničkih partija. Očigledno je kako je spot svima privukao pažnju i smatra se veoma zanimljivim.

Moram priznati da ni sam nisam iznimka iz takvog trenda. Međutim, moja reakcija je najprije bila iznenađenje; i to pozitivno. Razlog je što se čuju glasovi ljudi iz različitih grupa društva, pa sam mislio, sjajno, konačno neko da uradi segmentaciju tržišta glasača i da se čuju ti glasovi odjednom, integralno. Ipak, uz to sam pronašao i gomilu drugih stvari.

Bez obzira što su ljudi odmah primijetili kako se ovdje radi o kopiji Vučićevog promotivnog spota od prije 4-5 godina, ima tu mnogo drukčijeg i originalnog. (Zanimljivo je da su online komentatori koji nisu znali za Vučićev video najčešće reagovali riječima – “super” i “originalno”.) S druge strane, spomenuti pokušaj segmentacije tržišta glasača kao i (nesvjesno) provlačenje kroz video implicitnih grupnih klišea i sterotipa čine da se radnja jednostavno mora analizirati. Čini mi se da više ovaj promotivni uradak govori o političkom mentalitetu bosanskog i ex-jugoslovenskog čovjeka nego traktati (stranih) opisa.

Najprije par riječi o Vučićevom poznatom videu: on počinje tako što se prikazuju ljudi koji sjede u kafani i gledaju snimak Predsjednika na TV-u. Svi uglas i složno komentarišu kako se ništa nije napravilo od obećanog a On, eto, opet hoće da se kandiduje. Odjednom, kao čudom, Vučić se pojavljuje u kafani, za susjednim stolom, i govori kako je njegova vlast napravila tačno toliko i toliko kilometara puteva, tačno toliko škola i bolnica, otvorila toliko radnih mjesta itd. Svaki put kada ljudi postave pitanje (“a bolnice?”, “a škole?”) on ih dočeka konkretnim i preciznim odgovorom. Ljudi bez pogovora prihvataju odgovore kao Istinu, odustaju od kritike i prelaze na sljedeće pitanje. Na kraju predsjednik kaže: “Bez obzira šta vam kažu, vi znate istinu.”

Ono što je zanimljivo u ovom videu i što se sugeriše gledaocima ispred ekrana je sljedeće: naš svijet je negativno nastrojen na Vučića i njegovu Vlast (kao i inače na svaku Vlast) te pričaju standardne kafanske priče koje su po definiciji lažne i površne; priče koje nemaju utemeljenje. Potrebno je da se pojavi neko ozbiljan, neko koga se priča tiče i ko zna šta se događa, pa da se sve to poljulja i postavi na pravo mjesto. Vučić upravo to čini, te se kao veliki Otac pojavljuje u kafani - odmah je jasno da su pripiti kritičari gubitnici. Oni ostaju u drugom planu dijelom posramljeni pojavom Predsjednika koji je, eto, morao sići dole, na kafanski patos.

E sad, gledalac nema nikakve dileme da Vučić govori istinu. Teško da bi iko, kada se ovo ovako postavi, posumnjao kako on iznosi tačne podatke. S druge strane, svi ti podaci vjerovatno su potpuno tačni i sve je upravo onako kako Predsjednik kaže. Jedna od najbitnijih stvari za takvu percepciju je ta što ih iznosi upravo On lično. Svakako je i odobravanje maloprijašnjih kritičara i njihovo klimanje glavama bitno da bi se sugerisalo nama, gledaocima, kako je Vučić u pravu.

Stvari koje Predsjednik iznosi kao bitne su veoma konkretne ali također i generičke – odnose se na cijelu Srbiju kumulativno i u tom smislu apeluju na sve građane: stotine škola, bolnica i kilometara puteva. Vidi se da je vlast mnogo radila i donijela prosperitet - cijeloj državi i svakom građaninu pojedinačno. Jer svi koriste i bolnice i škole i puteve iako se neki konkretan put ili škola nalaze u određenom dijelu zemlje.

Veoma je bitno primijetiti da su gosti u kafani u stvari glumci te da je samo predsjednik Vučić autentičan i stvaran (svi mi to, uzgred, znamo i bez ove konstatacije ali nastavljamo bez fiksiranja činjenica). Gosti glume svoje nezadovoljstvo i kasnije slaganje s predsjednikom, a on govori istinu pred kojom nema uzmaka. Sve ovo doprinosi crtanju kontrasta između stvarnog i glumljenog (lažnog) te postavlja predsjednika na još viši nivo u odnosu na obične ljude koji predstavljaju kafanu i uobičajenu laž i amaterizam.

Na kraju videa predsjednik govori: “Bez obzira šta vam kažu, vi znate istinu.” Deviza odlično odrađuje svoju svrhu – poziva se na ono što je duboko u čovjeku, njegovu savjest i unutrašnji glas; ono što je po definiciji dobro i čisto. Neka ono, to unutrašnje, procijeni šta je istina - nemojte vjerovati kafanskim lažima i zlim ljudima. Vjerujte sebi i svojim očima!

Da sada pređemo na Zahiragićev video: osnovni set-up je isti kao kod Vučića. Radnja se odvija u kafani, a ljudi raspravljaju o političaru, konkretno Zahiragiću, kojeg gledaju na TV-u u duelu sa Mariom Karamatićem, eksponentom radikalne hrvatske politike u BiH. (Već se tu Zahiragić predstavlja kao borac za bošnjačku i bosansku stvar kontra zlih sila.)

Momak koji sjedi za šankom ispunjava listić sportske kladionice (dakle obični je besposličar) i kritikuje Zahiragića kao pojavu. Ovo je veoma bitno jer se aktuelne i uticajne primjedbe na kandidate obično ne iznose u njihovim promotivnim materijalima – u ovom slučaju, kao i u Vučićevom, iznosi se otvorena kritika (samo) lika Zahiragića koja će se kao legitimna negirati u nastavku videa. Na taj način, realističnim eksponiranjem koje je na štetu kandidata, uplivava se u područje realnog i stvarnog života te se dobija pažnja gledaoca. Ovako se premošćava jaz između stvarnosti i glume (laži).

U nastavku se generalno i paušalno kritikuje Zahiragićev angažman, ali bez ozbiljnih podataka (kao i kod Vučića) te je lako oponirati takvim pozicijama jednom kada se dobije prilika. (Ovo govori i o kvaliteti kritike koja se inače iznosi na račun Vučića u Srbiji ili “nacionalista” u BiH - ne samo o kafanskoj kritici. U stvari, kafanska, te akademska kritika kao opozicioni model, barem u BiH neodoljivo podsjećaju jedna na drugu. Ali nećemo sada o tome, to je druga i veoma zahtjevna tema.)

E onda se dešava veliki twist i promjena u odnosu na Vučićev video: prvi odgovor na generičku priču kladioničara kako “ga nervira Zahiragić” i kako “ne zna ko može glasati za njega” ne daje sam Zahiragić kao što je Vučić-čarobnjak uradio u svom videu (štaviše on se nikako ne pojavljuje), nego momak koji sjedi preko puta kladioničara i predstavlja se kao ugostitelj. (Gledalac pretpostavlja da se radi o gazdi upravo te kafane – ponovo link sa stvarnošću.) Ugostitelj kaže kako će glasati za Zahiragića jer je upravo on pomogao ugostiteljima za vrijeme korone (ne zna se tačno šta, ali niko i ne pita jer se to ne mora znati – to nije problem gledalaca a valjda ugostitelji znaju šta je učinio), te nastavlja iznositi generalne opaske potpuno nevezane za temu kako “samo Zahiragić ima hrabrosti da govori o kriminalu i korupciji” i kako to radi “samo argumentima”. Kritičar se povlači (kao i u Vučićevom videu) i rezignirano kaže gazdi: “Kupi glasove na kafandžijama, trebalo vas je sve zatvoriti.” On na ovaj način prenosi opšte mišljenje o kafandžijama, ali time diskriminira cijeli taj esnaf kao nedostojan. Tako postavlja Zahiragića kao njihovog branitelja od obične zle svjetine. On, dodatno, pristaje na generičke stavove kafandžije o Zahiragićevim “argumentima” koji dolaze, reklo bi se, iz prve ruke, iako se ne primjećuje da je čovjek upravo napustio ulogu kafandžije i postao neko ko je u stanju da procijeni (bilo kakav) argument. (Ovdje je još bitno primijetiti jednu čudnu koincidenciju - kafandžija koji je u stvarnosti glumac, mijenja ulogu kafandžije za ulogu procjenitelja argumenata. Nimalo nije čudno da ljudi ne primjećuju tu promjenu uloge zato što je ona dio naše stvarnosti u kojoj se ljudi bave gomilom pitanja i imaju stav o svemu. Ipak, zar procjenu o kvalitetu argumenta ne bi trebao vršiti neko ko se u to razumije, a da kafandžija ostane u okviru svojih interesa i svojih kompetencija?)

U nastavku se razgovoru pridružuje mlada djevojka koja sjedi za susjednim stolom: “Lako je tebi govoriti”- počinje obraćanje kladioničaru postavljajući sebe i ispostavit će se, grupu kojoj pripada, u stanje potrebe koju drugi u tom momentu ne vide. Ona, kaže, predstavlja studentsku populaciju kojoj je, kao i kafandžijama, Zahiragić “znaš kolko pomogo”. Ona se “ne razumije oko politike” ali ima tu mnogo stvari koje valja istaći: “bodove, zlatne značke...” i “šta sve ima što je uradio a ja ne znam”. Dakle, i u okviru grupe postoje stvari koje je političar Zahiragić uradio a za koje neki članovi ne znaju. Šta tek očekivati od ljudi koji ne pripadaju grupi? Naprimjer, šta očekivati od gledalaca ovog videa? Sigurno je da oni ne znaju za gomilu njegovih dobrih poteza.

Kritičar-kladioničar nastavlja svoju kritiku govoreći kako su studenti “nekad bili revolucija”, a onda, pokazujući u pravcu djevojke kaže: “gledaj u šta se pretvorilo.” Djevojka odgovara: “On je ta revolucija, nije više šezdeset osma. Tih komunističkih komentara...” Šta znači kritičaru tvrdnja kako su studenti nekad bili revolucija? Vjerovatno se to odnosi na ideju progresa i na studente kao nosioce novih i savremenih ideja. To je u kontrastu s onim što kritičar upravo posmatra: danas studentica pristaje na odnos u kojem se zahvaljuje (u vidu glasa na izborima) za usluge koje jedan “nacionalistički” političar daje njenoj grupaciji. To po političkom refleksu kladioničara (a i većine naših građana) nije u redu; takva (trgovačka) razmjena je profana i kriminalna i nikako se ne smije dozvoliti. S druge strane, šta znači djevojci da je “Zahiragić ta revolucija”, da “nije više 68.”, i da “ne može tih komunističkih komentara”? Prvo, kada kaže kako je Zahiragić “ta revolucija” - djevojka revoluciju tretira kao nešto pozitivno i u postojeći misaoni kalup smješta lik Zahiragića. E upravo tu se ona kalemi na komunistički svjetonazor, promovišući ideju revolucije kao nečega pozitivnog i uzoritog. (To nije tako u drugim zemljama koje imaju drukčiju istoriju – sam termin “revolucija” ima potpuno drukčije značenje i naboj.) Što se tiče nastavka rečenice - da ne može tih komunističkih komentara - djevojka je u pravu kada ih detektuje kao komunističke ali ona to ne radi iz pravog razloga. Ona govori površno o protoku vremena i pridikuje iz istog razloga kao i kladioničar (zato što sada živimo u modernom dobu) te paušalno i negativno govori o komunizmu, poistovjećujući bilo kakav govor o šezdesetosmoj s komunizmom. Ne, pravi razlog za kritiku kontinuiteta komunizma u riječima kladioničara je upravo ideja da studenti kao grupa (ili bilo koja druga skupina) ne bi trebali davati glasove kandidatima koji su radili za njih (rekli smo, taj se razlog smatra profanim i kriminalnim) i što se traži neki viši i svetiji razlog za političku djelatnost mimo onoga po čemu je liberalna demokratija poznata – zakonski regulisanim zadovoljavanjem interesa različitih pojedinaca grupisanih u organizacije civilnog društva.

U nastavku videa javljaju se još dvije osobe kao predstavnici grupa: mladi doktor koji je zbog Zahiragića ostao u BiH kao rezultat njegove inicijative vezane za prvo radno iskustvo, te nešto stariji mladić koji je govorio o poticajima za mlade bračne parove za šta je ponovo zaslužan Zahiragić (“meni je tu valjao deset milja”).

Na kraju, u razgovor se uključuje i starija djevojka/žena koja zaustavlja ljutitog kladioničara na izlazu i kaže mu da će, iako nikada ne glasa na izborima, glasati baš zato što momka bezveze napadaju za ono što je kao radio “kada je imao 12-13 godina”. Ona očigledno predstavlja apstinente i sve ostale glasače mimo spomenute četiri grupe.

Bitno pitanje koje se ovdje pojavljuje: kome se Zahiragić ovim videom obraća? Očigledno je najprije članovima grupa koje se spominju. Na kraju se obraća i ostalima, ali je motiv koji tu promoviše nepolitički – najprije inat i glasanje protiv nemoralnih političara koji bez argumenata ocrnjuju ljude. Što se ovih prvih tiče, mora se reći da je Zahiragić korak ispred ostalih političkih aktera u smislu segmentacije tržišta i pokušaja izgradnje relacija sa grupama koje su mu bitne. Barem ih konkretno spominje i one figuriraju u njegovoj retorici. To rijetko vidite kod drugih kandidata, a ovako postavljeno u jedinstven vremenski i prostorni okvir lično nisam vidio nikada u bh. političkom marketingu. (To je, kako sam rekao, osnovni razlog zašto sam počeo pisati ovaj tekst; kasnije se otelo kontroli.)

E sad, varka je u tome što ovi ljudi nisu autentični predstavnici grupacija o kojima se priča – ovo su glumci koji ugovorno ispunjavaju svoje obaveze. Zar ne bi bilo logično (i lijepo) da stvarni predstavnici spomenutih grupacija javno podrže kandidata za nešto što je uradio za njih? Pa da se zna ko se za koga bori i kome treba dati glas.

U ovom slučaju, također, nema iznesenih konkretnih rezultata ili, recimo to tako, nema ih na način na koji to Vučić radi u svom videu (toliko i toliko ovoga ili onoga).

Da na kraju spomenemo i generalno obraćanje svim ostalim glasačima, svima nama koji gledamo video. Oni, to jest mi koji to sve gledamo i slušamo, manje-više vjerujemo da je Zahiragić zadovoljio interese raznih grupa koje se oglašavaju preko navodnih pripadnika grupa zato što su oni iznijeli svoje zadovoljstvo urađenim. (Ovdje je Vučić pošteniji zato što on lično govori o dostignućima i stoji iza rečenog. U našem slučaju radi se o glumcima koji govore šta god im se kaže. Ipak, suprotno očekivanju, čini mi se da ima sličan efekat u smislu ubjedljivosti.) Ovo izuzetno podsjeća na set-up iz jugo-komunizma. Neko iz grupe radnika ili studenata, neki njihov predstavnik, izlazi u javnost i govori kako su Tito i partija učinili ovo ili ono za njih. I onda znamo da se u državi radi na bitnim stvarima i da se ključne grupe podržavaju bez obzira što mi konkretno nismo ništa od toga osjetili niti vidjeli ili što uopšte ne pripadamo grupi o kojoj je riječ. Mi smo znali da su ti ljudi - prenosioci želja i stavova cijelih grupa - partijski ljudi i da u najmanju ruku vagaju partijske i grupne benefite. (Da li se u našem slučaju radi o ugovornoj ili idejnoj vezi? Najmanje jedna osoba u spotu je zaista član SDA tako da imamo oba modela izmiješana.) Nije čudno što naši ljudi ne reaguju na ovakve spotove na pravi način te prihvataju nelegitimne posrednike - kondicionirani su da prihvataju ovakvo prenošenje zadovoljstva i utisaka drugih preko partijskih ljudi. Takav aranžman ne stvara uslove za pravu komunikaciju i razmjenu između stranaka i predstavnika različitih grupacija. Komunikacija naših sa našima u kojoj se u najmanju ruku frizira rezultat i smanjuju tenzije ozbiljno stavlja pod znak pitanja šta će članovi različitih grupacija na kraju dobiti kao i efikasnost cijele ekonomije političke razmjene.

Faris Čengić, Prometej.ba