“…Potrebna je hitna akcija! Zovem te za deset dana. Dobra dešavanja!”, poručuje rođak, Konjičanin koji je već tridesetak ljeta “na privremenom radu” u Beogradu. Iako je tamo davno otišao, još uvijek mu “ne leže” atmosfera i mentalitet ljudi u tom gradu. Gade mu se nepotizam i (slabo) prikriveni nacionalizam Vučićeve vlade.

“Kod tebe, nadam se. Jer ih u društvu nema ni na vidiku.”

“GREŠIŠ! Deset dana!”

“Dodaj dvije nule, pa ću ti, možda, povjerovati.”

“Dodaj ti deset dana. Strpi se malo.”

“Dobro. Vidjećemo.”

Poslije nekoliko dana čitam o velikim demonstracijama u Beogradu i ostalim mjestima u Srbiji. Kako pišu mediji, “…Prosvjede je pokrenuo pokret Ekološki ustanak koji okuplja desetak nevladinih udruženja, građanskih inicijativa i organizacija koji žele spriječiti usvajanje zakona o eksproprijaciji i referendum o promjeni Ustava, kao preduvjet početku projekta rudarenja litija…”

I dalje:

“U Beogradu i u još najmanje 52 grada diljem Srbije (podvukao GS) za subotu u 14 sati su zakazani prosvjedi, uz blokade puteva…”

Odziv je, dakle, zaista veliki. To me prijatno iznenađuje. Jer, samo u novom milenijumu je (ne samo) tamo povoda za protest bilo koliko hoćeš, ali je sve, manje-više, prošlo po onoj Njegoševoj: “Pleme moje snom mrtvijem spava…”

Zato, i pored ohrabrujućih vijesti, nisam odmah, kao moj dobri rođak, veselo skočio u zrak. Ko zna kako će se stvari dalje odvijati?

A povod povod za “narodni ustanak” je, barem za naše (balkanske) krajeve, malo neobičan. Ekologija. Dakle, moćna strana kompanija Rio Tinto hoće u Loznici da otvori rudnik za eksploataciju litijuma. A taj proces je, tvrde stručnjaci, veoma štetan za zdravlje ljudi i životinja. Spomenuti zakon o eksproprijaciji i referendum o promjeni Ustava su, zapravo, pravno “čišćenje puta” za gradnju rudnika litijuma u Loznici.

Na prvi pogled je možda neobično što demonstracije nastale ovim povodom imaju ovoliki odziv, i to u cijeloj Srbiji. No, očito je to tek vrh ledenog brijega. Prave uzroke masovnog nezadovoljstva treba tražiti u katastrofalnoj politici Vlade i višedecenijskoj gramzivosti srbijanskih političara koji su sebi i svojima prigrabili golemu državnu imovinu. Ili su za “masne pare” dozvolili strancima da to urade.

Pa su sad, kao posljednji ostaci nekad bogate riznice, na red došla prirodna bogatstva.

Ono protiv čega se, u suštini, godinama bore ekolozi u okolini Konjica – sprečavanje izgradnje niza malih hidroelektrala koje bi poremetile mikroklimu cijelog tog kraja – sad muči obične ljude u Srbiji: kako spriječiti krupni kapital da, u sprezi s domaćim lopovima i demagozima, prisvoji posljednje ostatke našeg “porodičnog srebra”?

Teška je to borba, ali masovni izlazak građana na ulice kao da govori da čak i ogromno narodno (s)trpljenje ima granica.

Ipak, bilo bi naivno nadati se brzom hepiendu. Vučić & Co, su suviše moćni i prevejani vukovi da bi dozvolili da se skupi projekat otvaranja rudnika, za provedbu kojeg je neko iz vladinih krugova skoro sigurno dobio dobar novac, tek tako ode “u vjetar”.

No, suočenom sa masovnim izlaskom na ulice, čak je i Vučiću jasno da je došao kraj dosadašnjem, apsolutističnom načinu vladanja. Ponekad se “gas” mora i oduzeti.

Prvi signal da ovog puta nešto definitivno ne ide kako treba bio je, po svjedočenju očevidaca, pojava “patriota” u četničkim odorama na nekim od demonstracija. Otkud ovi na ekologiji? Zar oni nisu uvijek bili naši?, mora da je pomislio premijer Srbije, možda tek tada shvativši da se iza brda valja nešto golemo. Pa još kad ga je izraelska agencija za ispitivanje javnog mijenja, koja ga dvaput sedmično uredno obavještava o “raspoloženju naroda”, izvijestila da mu je popularnost pala na najniži nivo otkad je zasjeo na “tron”, Vučić je skontao da je vrag definitivno odnio šalu i povukao sporni zakon o referendumu i onaj o eksproprijaciji.

O njegovoj totalnoj zbunjenosti najnovijim zbivanjima u njegovom “ataru” govori i izjava data državnoj televiziji u srijedu naveče. Nad njom se danas zgrožavaju ne samo cijela Regija nego i Evropa i svijet. On je, naime, tada pred kamerama “svijetla obraza” izjavio: “Nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima.”

Šta reći na ovaj idiotizam?

Pa iako mnogi iskusni analitičari nisu pretjerani optimisti u smislu dugoročnih ciljeva ovih protesta – ekologija je svakako vrlo važna tema, ali organizatori nisu ni riječi rekli o promjeni cjelokupne politike, niti, recimo, o srpskim ratnim zločinima u Hrvatskoj, na Kosovu i u BiH – nadati se da se ovi, nakon povlačenja spornih zakona, neće i zaustaviti samo na ekološkim pitanjima. I da će Vučić napokon, nakon ovolikog pritiska, izvući prave zaključke. A, čini se, nema “pravijeg” od ovog: odlazim!

No, kako je, kažu, vlast najveća slast, sve se nešto bojim da ćemo na takav epilog morati još pričekati.

Goran Sarić, Prometej.ba