Nedavno sam posjetila svoju srednju školu, Gimnaziju „Jovan Dučić“ Doboj, prvi put nakon što sam maturirala 2012. godine. Povod je bio moje držanje časa književnosti u sklopu kampanje „Čitajmo zajedno“ Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi RS koja ima za cilj popularizaciju pisaca, književnosti i čitanja.

Pri pozivu, bibliotekarka iz škole mi je saopštila da bi joj bilo drago da dođem ja jer još uvijek mogu pronaći generacijsku nit s učenicama i učenicima koji pohađaju srednju školu i iz svog ugla i iskustva im pričati o književnosti i temama koje propitujem kroz ono što radim.

Kroz svoj novinarski i aktivistički angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propitujem nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnost raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti.

Osim gimnazijalaca i gimnazijalki, tu su bili i učenici/e tehničkih, ugostiteljskih, ekonomskih, saobraćajnih i elektro škola sa svojim bibliotekarkama. Profesori i profesorice književnosti od kojih su neki i meni predavali nisu došli. Nisam očekivala hvalospjeve niti pohvale za ono što radim, ali i reakcija u obliku kritike bi mi bila draža i konstruktivnija od ignorancije.

Pričala sam o svojoj knjizi koja se zove „Srce je u obliku trougla“, kako sam je pisala i zašto smatram da je važna, ali i o „Književnoj Zadruzi“, neformalnom literarnom queer kritičkom kolektivu koji smo osnovali Arman Fatić i ja. Pažljivo su slušali i ispočetka me gledali kao još jednu autoritarnu figuru koju moraju istrpiti narednih 45 minuta, no nakon što sam završila predstavljanje knjige s izvanrednom moderatoricom, učenicom Marinom Radić koja se temeljito spremila za taj posao, počeli su da mi postavljaju pitanja i taj prostor i vrijeme da doživljavaju svojima.

Prvi set pitanja se odnosio na to kako je u zanatskom smislu napisati i izdati knjigu, koliko vremena je potrebno, resursa, koliko puta se čita i popravlja rukopis… To su pitanja s kojima sam se i sama suočila prije nekoliko mjeseci kada smo krenuli da samoizdajemo naše rukopise. Dizali su ruku jedno po jedno, svlačeći masku i pažljivo izgovarajući pitanje, kao da su na usmenom odgovoru. Drugi set pitanja se odnosio na suštinu knjige i postavljali su mi pitanja koja bi njih pitali njihovi profesori i profesorice:

Da li smatram da je tata, jedan od protagonista knjige, loše postupio?

Zašto je teta Divna tatu odvajala od djevojčice i njene mame, budući da je i nju odgojila samohrana majka?

Da li će se knjiga na kraju sretno završiti?

Je li se bilo teško vratiti u očište tinejdžerke?

Da li se to stvarrno desilo?

Kako je reagovala moja porodica kad su saznali šta pišem?

Brzo sam se vratila na svoje časove lektire gdje smo iščitavali obimne svjetske klasike, najčešće ruske, i tumačili ih na časovima. Lektira u školi od mene nije napravila pasioniranu čitateljicu, niti je formirala moj čitalački ukus, ali to joj valjda i nije cilj. Kroz svoje lektire sam stekla rutinu čitanja i bazična znanja o književnosti koja mi i sada koriste, ali to je sve. Ono što mi je falilo, a u razgovoru sam primijetila da ni sada nije mnogo drukčije, jeste aktualizacija tih djela i poistovjećivanje sa sadašnjim trenutkom. Časove lektire pamtim uglavnom po prepričavanju fabule i karakterizaciji likova, bez izvođenja prevelikih paralela, komparacija i bilo kakve vrste kritike.

Predstavljajući izdanja „Književne Zadruge“, u nekoliko navrata sam spomenula istospolne veze, trans-osobe, međuvršnjačko nasilje i nasilje u vezama. U tim trenucima su gledali u mene kao da izgovaram nedopustive riječi koje se među tim zidovima ne govore, no niko se nije suprotstavio. Bilo im je samo novo i neobično, no tu sam vidjela da su se počeli otvarati i doživljavati me kao jednu od njih, a ne kao još nekoga ko je došao da im održi predavanje o nečemu. Malo potom smo prešli na Ti i diskusija se razvila, te od planiranih 45 minuta, ostali smo gotovo duplo više.

Ukoliko bi se s njima radilo u tim godinama i otvoreno pričalo, vjerujem da bi razbili određene predrasude i radikalne stavove, međutim, ja sam ne tako davno izašla iz obrazovnog sistema i svjesna sam da mnogi profesori i nastavnici u mojim školama upravo podržavaju nacionalizam i netrpeljivost prema drugom i drugačijem, a ovi drugi jednostavno neće da se konfrontiraju, zanemarujući da je škola osim obrazovne, i odgojna institucija. To je vidljivo na prvi pogled u gradu, iščitavajući natpise na zgradama koje upravo producira ta generacija, a puni su nasilja i mržnje prema nesrbima i LGBTI populaciji, veličaju Kosovo, Knin... Devedesete se nikada zvanično ne spomenu u školi jer uvijek ne bude dovoljno vremena pred kraj godine, ali za neformalne razgovore u i oko škole koje se tiču rata nije teško naći sagovornike, čak i među profesorima, čak i za vrijeme časova na kojima je planom predviđeno nešto drugo.

Dajući im preporuke za čitanje, uz niz savremenih autora i autorica sa zajedničkog kulturnog prostora nezaobilazan je bio i Damir Karakaš, čija je knjiga „Sjećanje šume“ ušla u lektiru u Hrvatskoj. Preko Karakaša i reditelja Dalibora Matanića koji je po zbirci priča „Kino Lika“ napravio istoimeni film, došli smo do filma u obrazovanju i toga kako ga oni doživljavaju. Zaključila sam da ne gledaju previše filmova u školi, što je bilo slučaj i sa mnom dok sam prolazila kroz obrazovni sistem, osim „Vlaka u snijegu“ Mate Relje i „Orlovi rano lete“ Soje Jovanović, te filma „Ostrvo“ Pavla Lungina koji smo gledali na vjeronauci koja je kod nas i dalje obavezan predmet – to je bilo sve za dvanaest godina škole.

Nakon što sam izašla iz obrazovnog sistema, film je za mene bio laka zabava koja se konzumira bez ikakvog propitivanja, kritičkog stava i poistovjećivanja sa sadašnjošću. Brzo su iskoristili priliku da me pitaju šta mislim o filmu „Toma“. Na pitanje zašto baš taj film, odgovor se brzo nametnuo, svi su ga gledali, ali u tim godinama nije „cool“ znati niti jedan „narodnjak“. Složili smo se da je na našim prostorima nepošteno tvrditi da ne znamo ko je Ceca, ili Jelena Karleuša, samo je važno imati određeni stav o tome i važno je kritički promišljati, za šta škola ne daje baš previše prostora, očekujući prevashodno reprodukciju svega usvojenog.

Poslije gotovo dva sata razgovora obećala sam ih da ću se vratiti s filmovima koje ćemo moći zajedno pogledati u sklopu sekcija na koje idu ili nakon nastave i da ću uz pomoć poznanika i poznanica pokušati nabaviti važne naslove naše savremene književnosti za koje u sistemu ne postoji novac, kako bi shvatili da pisci i spisateljice mogu biti i živi ljudi koji s nama dijele prostor i trenutak i da to nisu samo oni upokojeni prije devetnaestog vijeka, kako sam ja vjerovala nakon što sam maturirala.

Važno je da se kroz obrazovanje mladi ljudi više potiču na kritičko promišljanje i slobodu, da nastavnici_e i profesori_ce ponovo školi vrate i odgojni segment i da posvećenije kuriraju umjetničke sadržaje s kojima se učenici_e susreću kroz obrazovni kurikulum.

Vanja Šunjić, Prometej.ba