Dugo i postojano traje ovaj Poremećaj. Na jesen bit će okrugla, trideseta godišnjica Osme sjednice. Ubrzo će i dvadeset i sedma godišnjica izbora na kojima je pobijedio Tuđmanov HDZ. Ovako ili onako, tri desetljeća. Previše i za historiju, kamoli za ljudski život.

Kada je započelo, činilo se da će trajati kratko, kao i svaka anomalija. Polazilo se od pretpostavke da će kriminalna energija i perverzne strasti sagorjeti u sebi samima. Putovanje slijepim kolosijekom ne može trajati dugo, računalo se. Bila je to plemenita iluzija. Ovo je proces dugog trajanja, iako je teško oteti se dojmu da je vrijeme stalo prije više od četvrt stoljeća.

Izgubila je na uvjerljivosti teza da su iracionalni, nedemokratski i ekonomski neefikasni režimi dugoročno neodrživi. Naprotiv, upitna je održivost liberalne demokracije.

Nacionalistički režimi na jugoslavenskom prostoru ušli su u etapu stabilnosti i, kako stoje stvari, trajat će još dugo. Izgleda da samo nacionalisti, paranoidni kakvi jesu, strepe nad svojim opstankom (što su možda samo tragovi nečiste savjesti). Ne postoji dovoljno jak politički faktor koji bi ugrozio nacionalističku prevlast i započeo proces demokratizacije. Više se ne može ozbiljno računati ni na zapadni diplomatski pritisak koji je, iako preblag, stanje u jugoslavenskim državama učinio donekle podnošljivim. Snažna liberalna ili lijeva, antinacionalistička, institucionalizirana i organizirana opozicija praktično ne postoji. (Ne postoji ni demokratska desnica). Povremene smjene vlasti, nakon izbornih pobjeda nominalno liberalnih ili lijevih stranaka, samo su učvrstile vladajući nacionalizam: stranke poput hrvatskog SDP-a i srpskog DS-a nisu dovodile u pitanje temeljne nacionalističke vrijednosti, a puka činjenica da su katkad preuzimale vlast pridonijela je prividu da demokratski mehanizmi funkcioniraju čime je dodatno osnažen formalni legitimitet nacionalističkih stranaka. Jedini stvarni iskorak (iako je i taj zapravo bio bojažljiv) pokušao je Zoran Đinđić. Njegovim ubojstvom nacionalisti su poslali nedvosmislenu poruku da se ne šale i da postoji granica koja se ne smije prijeći.

(...)

Na samom početku vjerovali smo da su glasači Socijalističke partije Srbije i Hrvatske demokratske zajednice bili zavedeni propagandom i da su ti nesretnici naivni, neobaviješteni i neprosvijećeni, pa su u silnoj želji za boljim, udobnijim i slobodnijim životom posegnuli za pogrešnim odabirom. Ljudski je. Događa se. No sa svakim sljedećim izbornim ciklusom nacionalistima je rasla podrška, iako su iza sebe ostavljali sve strašniju pustoš. Antropološki optimisti i dalje su se grčevito držali tumačenja da su mase zavedene, zatrovane propagandom i zbunjene ratom. Istina, rat i jest vođen zato da bi izazvao moralnu paniku koja će što više ljudi dovesti pod nacionalističku zastavu, ali bio bi nemoguć bez pasivnog ili aktivnog pristanka dovoljnog broja spremnih i odanih podanika.

Došao je trenutak da sebi priznamo da je malo tko zaveden, da "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje". Imao je u ovih tridesetak godina "narod" dovoljno vremena da pojmi kako je doveden u položaj opljačkanog i poniženog ubojice, opljačkane i ponižene žrtve. Imao je dovoljno prilika da se otrijezni i od najvještije propagande, a ova nacionalistička, usput rečeno, i nije bila naročito vješta. Bila je glupa i odvratna, ali upravo zato i dopadljiva rulji. Kako bilo, podrška nacionalistima nikada nije opala ispod postojanih i zastrašujućih trideset posto, što je dovoljna kritična masa za udobno vladanje jer poput gravitacije privlači i kolebljive oportuniste i konformiste čime "demokratska" većina biva osigurana.

Valja nam se pomiriti da većina ljudi (u najboljem slučaju relativna većina i to ne samo na jugoslavenskom prostoru) zapravo ne želi slobodu i udobnost, da je odsutnost te želje bitna sastavnica ljudske naravi i da je presudno obilježila čitavu historiju koja se u posljednja dva stoljeća svela na napore boljeg dijela čovječanstva da uvjeri većinu kako su sloboda i udobnost ipak iskonske vrijednosti kojima treba pružiti priliku.

Većina je imala i još uvijek ima neke druge, često nedokučive, posve drugačije porive.

Dobila je što je htjela a to je više puta i potvrdila na izborima: htjela je upravo ovo siromaštvo, ovu mržnju, ovo beznađe, ovaj kič, ove samoobmane o srpskom Kosovu i laži o "Domovinskom ratu". Zadovoljila je svoju potrebu za smislom, za ljubavlju, za strašću i oslobodila mračne nagone i bjesove. Suočeni s takvim, razobručenim zanosom vladavina prava, zdrav razum, građanske slobode i ekonomski napredak nisu imali šanse, štoviše, prepoznati su kao opasna prijetnja.

Hrvatska, Srbija i ostale slovenije i hercegovine su ostvarena utopija, sretne zemlje u kojima sretna većina ima točno ono što za što je glasala: ukinula je budućnost što je svjetini na jedan perverzan način ugodno jer u toj okamini, u tom državotvornom raju nema nikakvih ljudskih potreba, nema misli, nema sumnji, nema odgovornosti, a za svaku opačinu postoji opravdanje. To je svijet ništavila i privida koji pruža osjećaj ničim ograničene, gotovo pa životinjske slobode. Ona racionalna, prosvijećena, Rousseauova sloboda koja je ograničena Slobodom Drugoga njih ugrožava, boli i vrijeđa.

Cijeli tekst preporučujemo pročitati na xxzmagazin.com