Kupovina izbora
Ako novac može kupiti mjesto predsjednika i zamijeniti razum prilikom odlučivanja za koga da glasamo, onda novac isto tako može kupiti sve, a „sve“ vrlo lako može biti bilo kakva ideja i bilo kakav čovjek
Ustaljena bosanskohercegovačka izborna praksa je kupovina glasova. I ne samo to. Glasovi se iznuđuju, kradu, otimaju. Izborne manipulacije koje se mogu pronaći u Bosni i Hercegovini rijetko se gdje mogu pronaći. Kupovanje glasova čak nije ni „javna tajna“. Imamo svjedočanstva, fotografije pa čak i snimke.
Ali šta ako odemo korak dalje? Šta ako neko umjesto glasova pokuša kupiti čitave izbore? E upravo to želi uraditi Michael Mike Bloomberg, američki multimilijarder, dvanaesti najbogatiji čovjek na planetu, osnivač i vlasnik kompanije Bloomberg koja se bavi medijima i podacima.
Mike Bloomberg obnašao je dužnost gradonačelnika New Yorka od 2002. do 2013. godine, a tokom svoje karijere kandidirao se i kao republikanac i kao demokrat. Za vrijeme upravljanja New Yorkom iza sebe je ostavio raznolik rezultat. S jedne strane hvaljen je zbog oporavka grada nakon napada 11. septembra i izgradnje novih trasa podzemne željeznice, ali s druge strane je osuđivan zbog rasističke politike „Stop and frisk“ koja se zasnivala na tome da policija nasumično pretresa mlade crnce.
U intervjuu za The Guardian 1996. godine svježe razvedeni Mike Bloomberg opisao je svoj seksualni život: „Volim teatar, večere i jurenje za ženama. Reći ću to ovako: Ja sam samac, strejt milijarder na Manhattanu. Šta vi mislite? To je mokri san.“
Ipak, Mike Bloomberg nije raskalašeni bahati milijarder poput Trumpa. Bio je oženjen jedanput, ima dvije kćerke, za njim se ne vuku seksualni skandali i neke teže optužbe za seksualno uznemiravanje. I nije toliko problematičan njegov seksualni život. Problem koji je stvorio Mike Bloomberg njegov je drugi „mokri san“– politika.
Ovaj 78-godišnji milijarder želi postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Kandidirao se u predizborima Demokratske stranke. Način na koji se Bloomberg kandidirao i na koji vodi kampanju nezabilježen je u modernoj povijesti demokracije. Michael Mike Bloomberg želi sebi kupiti i demokratsku nominaciju i pobjedu na predsjedničkim izborima.
Kampanja Mika Bloomberga započela je neobično kasno, 24. novembra 2019. godine. Za razliku od svih drugih kandidata Bloomberg je odlučio preskočiti prve četiri države u kojima se glasa te će se njegovo ime u demokratskim predizborima pojaviti tek na „Super utorak“, 3. marta, kada će na isti dan glasati čak 14 država i dodijeliti 1357 od ukupno 3979 delegata koji biraju demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a.
Do kraja februara 2020. godine Mike Bloomberg potrošio je na kampanju više od 400 milijuna dolara, iznos koji debelo premašuje sve druge kandidate zajedno. Drugi milijarder u utrci, Tom Stayer, uspio je prikupiti oko 200 milijuna dolara, a trenutno vodeći Berni Sanders oko 100 milijuna dolara. Glavna razlika između Bloomberga i svih drugih kandidata jeste što Bloomberg troši svoj novac.
Čovjek bukvalno pokušava sebi kupiti demokratsku nominaciju nezabilježenim trošenjem na reklame putem televizije, društvenih mreža i bilborda. I ta taktika se pokazala kao učinkovita. Potpuni outsider koji je ušao u kampanju zadnji i koji će preskočiti prve četiri države, trenutno je prema anketama izbor oko 20% demokrata. Na prvom mjestu je Bernie Sanders koji je izbor oko 30% demokrata. Kampanja Mika Bloomberga ozbiljno je ugrozila kampanju Joa Bidena, Peta Buttigiega i drugih „klasičnih kandidata“. Do sad su se na rast Bloomberga pokazali imuni Bernie Sanders i Elizabeth Warren koji ne prihvaćaju velike donacije u kampanji. S druge strane, Bloomberg ne prihvaća nikakve donacije i troši svoj novac. Tom taktikom prestigao je i Bidena i Buttigiega.
Osnovna ideja demokracije jeste da odlučuje narod većinom glasova. Nije to baš savršena definicija jer narod u demokraciji mora imati ograničenja i ne smije odlučivati većinom glasova o tuđim ljudskim pravima. Isto tako, u pravoj demokraciji ništa nečasno ne bi smjelo utjecati na izbor svakog pojedinca, poput straha ili recimo novca. Ono što Mike Bloomberg radi jeste iskorištavanje demokracije i naivnosti tog istog naroda.
U principu, Bloomberg u politici radi ono što kompanije godinama rade na tržištu. Ako dovoljnom broju ljudi dovoljno često prikazuješ dobre reklame o proizvodu, kupit će ga, bez obzira kakav je to proizvod. Trenutno 20% demokrata želi „kupiti“ Mika Bloomberga koji će po svemu sudeći uspjeti prikupiti značajan broj delegata za nominaciju. Čak postoji mogućnost da Bloomberg bude imao dovoljno delegata da spriječi bilo koga drugog, recimo Sandersa, da skupi dovoljno delegata za nominaciju pa će na kraju o nominaciji odlučivati „superdelegati“, to jest funkcioneri Demokratske stranke, neovisno o čitavim predizborima. A ovi bi vrlo lako mogli odlučiti u korist Bloomberga i njegovih milijardi.
Sam Mike Bloomberg i nije toliko loš kao kandidat, u smislu stavova koje zastupa. Bloomberg smatra kako klimatska kriza ne može čekati povoljniji politički trenutak već se sa krizom mora početi nositi odmah. Zalaže se za besplatno zdravstvo za sve, državne fondove za univerzitete i povećanje minimalne plaće na 15 dolara po satu. Također je najavio da će prodati svoju kompaniju ako pobijedi kako ne bi bio u sukobu interesa. Obećao je i da neće objavljivati negativne oglase o svojim demokratskim protukandidatima.
Bloomberg se ne stidi što je milijarder koji pokušava kupiti izbore. Na Twitteru je tokom svađe s Trumpom koji ga je optužio da je rasist, odgovorio da je Trump, za razliku od njega, idiot koji je uništio porodično bogatstvo. Dok svi drugi optužuju Trumpa da je milijarder, Bloomberg ga je optužio da nije milijarder. I to je nova normalnost američke politike. Trump je uspio nametnuti svoju priču kao normalnost. Više nije problem što je Trump milijarder već je problem što Trump nije dovoljno dobar milijarder. Barem za kampanju Mika Bloomberga.
Mike Bloomberg je već najavio da će potrošiti 1 milijardu dolara svog novca u kampanji i još 1 milijardu podrške ko god bude demokratski kandidat na kraju, pa čak ako to bude i Bernie Sanders.
Koliko god je Bernie Sanders razdrmao sva pravila politike u Americi kada je 2016. odbio donacije milijardera i zamalo osvojio nominaciju, Mike Bloomberg uništio je sva pravila 2020. godine neobičnim kasnim ulaskom u kampanju i astronomskim ciframa koje troši na promociju sebe.
Problem sa Mikom Bloombergom jeste što taj čovjek želi postati predsjednikom ne putem progresivnih ideja već putem ulupavanja novca u kampanju. Sama ideja da neko novcem može kupiti izbore je ogroman problem jer otvara prostor za druge takve, koji ne moraju nužno biti progresivni i napredni ljudi.
Za sad, Bloombergu je išlo odlično. Od 0% u istraživanjima javnog mijenja dogurao je do 20%. Ali onda je došla debata u Las Vegasu 19. februara. Bloomberg je imao blijed i nikakav nastup, bio je dosadan, bez energije, vidjelo se da ima tremu, zapetljavao se dok priča, a ostali kandidati su „obrisali pod s njim“, pogotovo Elizabeth Warren i Bernie Sanders optuživši ga da je milijarder koji kupuje izbore i koji ne može potaknuti entuzijazam potreban da se pobijedi Trump. Međutim, nakon debate uslijedile su nove stotine milijuna dolara oglasa koje je vidjelo više ljudi nego debatu. Hoće li milijuni dolara moći pokriti katastrofalan nastup u debati? Izgleda da hoće jer je u prvoj i za sad jedinoj anketi poslije debate Mike Bloomberg tačno tamo gdje je bio i prije debate - na oko 20% glasova.
Ako Mike Bloomberg uspije sa 2 milijarde dolara postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, onda svako sa 2 milijarde dolara može postati predsjednik. Ili sa 3 milijarde, ili 4 milijarde. Šta je par milijardi za ljude koji vrijede stotine milijardi. To bi na kraju značilo da je demokracija samo paravan za kupovanje izbora. Jeste, izbori će biti demokratski i svatko će moći glasati po savjesti, ali će pobjednika odlučivati milijarde uložene u kampanju, što je u SAD-u sasvim legalno budući da je prema odluci Ustavnog suda ulupavanje milijardi dolara u kampanje bez ikakvih ograničenja „sloboda govora“.
Za Michaela Mika Bloomberga postati predsjednikom u 78. godini savršen je kraj „mokrog sna“. Vrhunac samoostvarenja čovjeka koji je do sad imao gotovo sve što novac može kupiti. Problem je što bi to bio i kraj demokracije u Sjedinjenim Američkim Državama. Svako ko imalo cijeni svoj razum i razum ljudske rase može samo biti protiv kupovanja izbora. Ako novac može kupiti mjesto predsjednika i zamijeniti razum prilikom odlučivanja za koga da glasamo, onda novac isto tako može kupiti sve, a „sve“ vrlo lako može biti bilo kakva ideja i bilo kakav čovjek.
Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba