Boris Kidrič bio je slovenski i jugoslovenski komunist, znanstvenik, akademik, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. Boris Kidrič bio je i koksara u Lukavcu, gradiću pokraj Tuzle.

Koksno-hemijski kombinat Boris Kidrič (KHK Boris Kidrič) bila je jedina koksara u Bosni i Hercegovini. Građena je i planirana za šire jugoslovensko tržište. Osim Željezare Zenica KHK je snabdijevao koksom i Željezaru Smederevo, svog stalnog poslovnog partnera.

Pod direktorskom palicom sposobnog direktora Ante Raosa do 1980-ih KHK Boris Kidrič postao je jedan većih privrednih sistema u Bosni i Hercegovini, sa stotinama radnika, širokom lepezom proizvoda i ogromnim industrijskim kompleksom u Lukavcu, sa još nekoliko fabrika u okolini, poput Guminga u Tuzli ili Plastikala u Kalesiji.

Kriza 1980-ih dovela je do krajnje čudnih problema u KHK Boris Kidrič. Vlada saveznog premijera Branka Mikulića propisala je, u cilju obaranja inflacije i zaštite željezara, maksimalnu cijenu koksa. To je na kraju dovelo do toga da je cijena tone koksa postala manja od cijene tone uglja za koksovanje. Sirovina je postala skuplja od finalnog proizvoda. KHK-u je postalo isplativije da plaća radnike da sjede u fabrici nego da proizvode.

Takav sistem rada ubrzo je doveo do gubitaka, a gubitci do automatske primjene Zakona o sanaciji koji je radnicima, ni krivim ni dužnim, smanjio plaće na zakonski minimum. Bio je to početak kraja i Borisa Kidriča i Koksno-hemijskog kombinata Boris Kidrič. Ubrzo su se raspali i država koju je Boris Kidrič izgradio i kombinat s njegovim imenom.

Još čudnije od propisivanja cijena i Zakona o sanaciji bilo je ratno stanje. Koksne baterije, pogoni za proizvodnju koksa, planirane su i građene kao nešto što se pali samo jednom i gasi samo jednom. Kad počne proizvodnja, koksna baterija se upali i ne gasi se dok joj ne istekne rok trajanja. Koksno-hemijski kombinat Boris Kidrič vjerojatno je jedina koksara na svijetu koja je uspjela ugasiti koksne baterije 1992. godine i ponovo ih pokrenuti nakon rata. Ali onda je došla privatizacija.

Koksno-hemijski kombinat Boris Kidrič odmah nakon rata ostao je bez Borisa Kidriča. Izbačen je iz imena preduzeća, valjda kao ideološki nepodoban. Simbolično, sa odlaskom Borisa Kidriča, počelo je i totalno propadanje Koksno-hemijskog kombinata, koji je kraj rata dočekao fizički neoštećen. Osim bez Borisa Kidriča, KHK je ostao i bez dijela fabrika. Iz koksno-hemijskog kombinata izdvojene su sve fabrike osim pogona u Lukavcu.

Privatizacija u ovom preduzeću izvedena je jedinstveno za bh. prilike. Godine 2003. Agencija za privatizaciju Bosne i Hercegovina pronašla je stranog partnera za Koksno-hemijski kombinat: indijsko-britanski Global Steel Holdings, u vlasništvu Pramoda Mittala, brata Lakshmija Mittala, vlasnika ArcelorMittala i jednog od najbogatijih ljudi na svijetu.

I onda se dogodilo nešto što se može dogoditi samo u državama kao što je naša. Koksno-hemijski kombinat i Global Steel Holdings dogovorili su da formiraju novo zajedničko preduzeće - Global Ispat Koksna Industrija Lukavac (GIKIL). U novo preduzeće, GIKIL, Koksno-hemijski kombinat uložio je koksaru vrijednu 74 milijuna KM, a Global Steel Holdings uložio je maglu. Ništa. Jedino što je GIKIL dobio od svog novog (su)vlasnika bili su papiri puni obećanja o novom kapitalu od 45 milijuna KM, ulaganju, podršci...

Sukladno našoj poslijeratnoj praksi uništavanja privrede, Koksno-hemijski kombinat je 100% upravljačkih prava u GIKIL-u prepustio Global Steel Holdingsu. Direktor je bio Indijac. Budući da je Koksno-hemijski kombinat ostao bez svoje imovine i izvora prihoda (koksare), ubrzo je otišao pod stečaj. Od kombinata je ostala upravna zgrada i par radnika. Sve što je vrijedilo prenešeno je na GIKIL. Global Steel Holdings dobio je koksaru na poklon, u paketiću. Samo je još crvena mašna falila.

U međuvremenu se pokazalo da novi partner uopće nije partner nego izrabljivač, sa skrivenim namjerama, koji je došao samo da izvuče što se može izvući. U koksaru godinama nije ulagano ništa, ekologija je bila zadnja briga, građani Lukavca živjeli su u smradu, u žutim dimovima, na toksičnoj zemlji zagađenoj teškim metalima, sa česticama koje su im lebdile pred očima. O kolikoj se nebrizi radilo dovoljno govori to što je GIKIL jedino veliko preduzeće u Bosni i Hercegovini koje je uspjelo ostati bez okolinske dozvole.

Nakon što je okolinska dozvola istekla u januaru 2017. godine, uprava GIKIL-a na čelu sa gospodinom direktorom Debasishom Gangulyem, umjesto da se bavi saniranjem ekoloških havarija u preduzeću, bavila se medijskom kampanjom. Pokrenuta je Facebook stranica na kojoj su plaćani oglasi u kojima se GIKIL prikazivao kao fabrika puna cvijeća, sa nasmijanim inženjerima u savršeno čistim bijelim uniformama.

I djelovalo je. Mjesecima smo mogli čitati po društvenim mrežama kako građani Lukavca i lokalne vlasti u Lukavcu brane GIKIL, tvrde da „fabrika za sat zaradi jedan milijun“, zalažu se za opstanak ovog preduzeća.

Ono što ni lokalna vlast ni radnici ni Lukavčani nisu mogli shvatiti jeste da je koksara završila karijeru, kao i Boris Kidrič nešto ranije. Isto kao i Boris Kidrič, koksara je postala relikt prošlost, neželjena, nepotrebna, nešto čega svi samo čekaju da se riješe prvom prilikom. Gadna uspomena na prošla vremena koja što prije treba zaboraviti.

Prvo je kriza pred rat zaustavila razvoj. Zatim je rat zaustavio proizvodnju. Nakon rata nesposobne i zlonamjerne bh. vlasti zaustavile su obnovu, a na kraju je indijski „partner“ zaustavio i obnovu i modernizaciju. Nakon 30 godina koksara Lukavac postala je isto ono što i bista Borisa Kidriča - spomenik samom sebi, bez dublje vrijednosti, spreman za staro željezo.

Da je to tako svjedoči i ono što se dogodilo nakon što propaganda i simbolične sanacije nisu uspjele uvjeriti inspektore da obnove okolinsku dozvolu GIKIL-u 2019. godine. Počela je opća bježanija iz GIKIL-a. Isto kako se 1990-ih bježalo iz Saveza komunista i od Borisa Kidriča.

Direktor GIKIL-a Debasish Ganguly uhapšen je zbog izazivanja štete okolišu. Zahvaljujući nesposobnosti bh. pravosuđa, nakon isteka pritvora ukinute su i mjere zabrane, Debasish Ganguly dobio je nazad pasoš i pobjegao iz Bosne i Hercegovine. Upravo ono što je Tužilaštvo upozoravalo da će se dogoditi.

Uskoro je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona shvatilo ono što je i pticama na grani bilo jasno još od 2003. godine kada je Global Steel Holdings i dobio koksaru u paketiću – novi vlasnici izvlačili su profit iz preduzeća.

Uslijedio je novi niz hapšenja vezanih za GIKIL. Uhapšen je i Pramod Mittal, vlasnik Global Steel Holdingsa, kao i dva njegova suradnika. Pramod Mittal nekim čudom se našao u Bosni i Hercegovini i uhapšen je. Prema optužnici u GIKIL nikad nije uplatio obećanih 45 milijuna KM, a iz koksare je izvukao 21 milijun KM na račun svog preduzeća registriranog na Otoku Man između Velike Britanije i Irske.

Ubrzo je Pramod Mittal platio 1 milijun KM jamčevine i ispario iz Bosne i Hercegovine. Također je dao garancije za 21 milijun KM koliko je izvukao iz koksare, koje bi se trebale aktivirati ako bude osuđen. O kolikoj se sići radi dovoljno govori to što je Pramod Mittal za kćerkino vjenčanje u Barceloni potrošio 86 milijuna dolara. Osim toga, ionako neće biti osuđen jer se više neće ni pojaviti na suđenju, pa su garancije bezvrijedne. Čak i da bude osuđen, opravdano je sumnjati u sposobnost bh. pravosuđa da naplati garancije.

Za 1 milijun KM jamčevine, zaradio je minimalno 21 milijun KM. Kada je došao vrag po svoje, Pramod Mittal jednostavno je zatražio stečaj nad Global Steel Holdingsom, koji je likvidiran pa početnih 45 milijuna KM više niko nema ni uplatiti.

Tek danas, u 2020. godini, nakon 17 godina od neuplaćivanja obećanog kapitala, nakon 17 godina nelegalnog vladanja GIKIL-om, nakon 17 godina izvlačenja kapitala, nakon 17 godina ekoloških havarija, mahinacija i pljačke, upravni odbor GIKIL-a isključio je sad već nepostojeći Global Steel Holdings iz vlasništva ovog preduzeća.

Nakon 17 godina katastrofa, Koksno-hemijski kombinat u stečaju danas je ponovo postao vlasnik svoje koksare Lukavac. I šta na kraju ostane kad se podvuče crta?

KHK je u stečaju, zadnja dva radnika KHK poslana su na biro za zapošljavanje, dugovanja KHK iznose 31,1 milijun KM, a pred radnicima GIKIL-a vrlo je izvjesna budućnost u vidu otkaza kada se proglasi stečaj nad GIKIL-om. Koksara je financijski uništena, tehnološki zaostala, bez okolinske dozvole za rad. Sva dugovanja spala su na jedinog trenutnog vlasnika koksare: Koksno-hemijski kombinat koji je u stečaju. S druge strane, Pramod Mittal dobio je 17 godina na poklon preduzeće vrijedno u početku 74 milijuna KM, nije uložio ništa, izvukao je sve što je mogao, izvukao je minimalno 21 milijun KM, a od svega toga platio je samo jamčevinu od 1 milijuna KM za izlazak iz zatvora. Global Steel Holdings otišao je u likvidaciju i iz te davno ispražnjene torbe nema se više šta izvući. To da će bh. pravosuđe uspjeti zatvoriti Indijca i brata jednog od najbogatijih ljudi na svijetu nije čak ni u domenu znanstvene fantastike.

Od Koksno-hemijskog kombinata Boris Kidrič nije ostalo ni ono B i K. Ostali su samo stečaji, gubitci, optužnice, havarije, problemi. Bosna i Hercegovina ostala je bez svoje jedine koksare. Jeftinije i isplativije bi nam bilo da smo 2003. u četiri ćoška koksare stavili četiri mine i sve ono raznijeli nego što smo 17 godina trpili ekološke havarije od kojih je zaradio Pramod Mittal, a nama kao protuuslugu ostavio 31,1 milijun KM dugova. Danas nam samo ostaje da sviramo posmrtne marševe i za Borisa Kidriča i za Koksno-hemijski kombinat Boris Kidrič. Nema više ni jednog ni drugog.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba