Najveći zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata po broju žrtava je genocid u Srebrenici. Ubijeno je najmanje 8372 ljudi. Ono što se često zaboravlja jeste da je žrtava zločina u Srebrenici daleko više od 8372 ubijenih.

Prva žrtva svakog zločina je uvijek direktna žrtva, ona nad kojom se počini zločin. I to je tek početak stradanja. Nakon stradanja prve žrtve, krug žrtava zločina počinje se širiti. Nastavlja se stradanjem ljudi koji su bliski sa prvom žrtvom. Žrtvama postaju i njihove porodice, prijatelji, poznanici.

Traume koje imaju preživjele žrtve zločina ostavljaju na njima psihološke posljedice, a to se prenosi na njihove bližnje. Radi se o fenomenu poznatom kao „transgeneracijska trauma“. Prva generacija preživjelih žrtava prenijet će svoje traume, svjesno i nesvjesno, na djecu i buduće generacije putem složenog post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Neke žrtve na svoje traume reagiraju mržnjom, neke pacifizmom, neke potiskivanjem. Ali sve žrtve trpe posljedice pretrpljenih trauma.

Trajne promjene ličnosti i traume zločina od kojih pati prva žrtva osjete i ljudi bliski prvoj žrtvi, bez obzira kako se pokazuju te promjene. Prve žrtve zločina više nisu isti ljudi kao prije zločina, pate od mnogih psiholoških problema, a zbog toga pate i njihovi bližnji. Supružnici i roditelji koji pate od psiholoških problema ostavit će posljedice na svoje supružnike i djecu.

Studija „Djeca u porodicama žrtava torture“ švedskih istraživača Atie Dauda, Erlinga Skoglunda i Per-Andersa Rydeliusa iz 2005. godine otkrila je kako djeca žrtava torture pokazuju veće simptome anksioznosti, depresije, post-traumatskog stresa, gubitka pažnje i poremećaja ponašanja od djece osoba koje nisu iskusile torturu. Djeca žrtava torture postaju i sama žrtve tog zločina.

Ako je prva žrtva zločina ubijena, bližnji imaju prazninu i osjećaj gubitka voljene i bliske osobe što opet ostavlja traume na njih. U dokumentarnom filmu „The Unforgiving“ (Neopraštanje) Cliva Gordona iz 1993. godine možemo vidjeti snimak majke ubijenog 11-godišnjeg dječaka srpske nacionalnosti koja kamenuje djecu bošnjačke nacionalnosti u UN-ovim kamionima koji odvoze izbjeglice. Kod ove majke se trauma izrazila mržnjom i ostavila je trajne posljedice na njenu ličnost i njen život: postala je nasilna i okrutna prema nedužnima. I ova žena je postala žrtva zločina.

Zločinci koji su počinili zločin vremenom postaju predmet zazora i osude javnosti, predmet optužnica, sudskog postupka, završavaju u zatvorima i bivaju kažnjeni na razne druge načine. Dio zločinaca sam počinje osjećati grižnju savjesti. Poznat je slučaj Dražena Erdemovića, vojnika Vojske Republike Srpske, koji je potaknut grižnjom savjesti priznao novinarima da je učestvovao u genocidu u Srebrenici i streljao zarobljene Bošnjake.

Erdemović je 1996. godine priznao krivnju i prilikom priznanja krivnje pred Međunarodnim sudom u Hagu prepričao razgovor sa svojim advokatom u kome je odbio povući ono što je rekao novinarima o učestvovanju u zločinima, zbog svoje savjesti i svojih bližnjih:

„Ja sam rekao zbog žrtava, zbog moje savjesti, zbog moga života, moga dijet'a, moje supruge, ja ne mogu da poništim ono što sam rekao novinarki i što sam rekao u Novom Sadu, znači zbog moje duše, zbog mog poštenja, zbog žrtava, zbog svega, iako sam znao da će moja porodica, moji roditelji, moj brat, moja sestra, imati problema zbog toga.“ (Youtube)

Osude javnosti, sudski progon i grižnja savjesti vremenom uništavaju živote zločinaca i stvaraju im traume. Zbog vlastitih uništenih života dio zločinaca počinje sebe doživljavati žrtvama. Žrtvom se smatrao i Slobodan Praljak koji se odlučio osvetiti tužiteljima i sudu putem samoubojstva, smatrajući sebe sokratovskom figurom koja strada kao žrtva progona, a ne zločincem osuđenim za svoje zločine.

Na isti način na koji bližnji i potomci žrtava trpe posljedice zločina, iste posljedice trpe bližnji i potomci zločinaca koji također postaju žrtve zločina. Djeca nacističkih zločinaca su doživotno obilježena zločinima njihovih roditelja, bilo da su te zločine osuđivala ili ih opravdavala. Njemačka novinarka Ute Scheub čiji se otac, nacist, ubio 1969. godine ovako je opisala tu traumu:

„Beskrajno sam se stidjela svog oca ali istovremeno i svojih osjećaja. Radovala sam se, jer sam mrzila tog oca i željela sam da je mrtav. A kada se to odjednom ostvarilo, strašno sam se stidjela zbog ove mržnje i tih osjećaja. To je bila nevjerovatna mješavina osjećanja i skoro da se nisam izvukla iz toga. On je bio strašan patriota, tako da sam postala feministkinja. Bio je strašan nacionalista, tako da sam ja postala internacionalista. Pošto je on bio desničar, ja sam bila ljevičar. On se nije znao izraziti, pa sam ja od samog početka pokušala da se izražavam i tu nadarenost pretvorila u svoj poziv. Bio je racionalan čovjek bez imalo osjećaja, a ja sam sebe vidjela na strani ljudi sa osjećajima.“

Profesor Ger Duijzings je kao antropolog i istraživač bio uključen u istraživačku grupu Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju. Ova grupa istraživala je ulogu nizozemskog bataljona u Srebrenici. Rezultat sedmogodišnje istrage bio je izvještaj Srebrenica: “sigurna“ zona od 3400 strana objavljen 10. aprila 2002. godine. Nizozemske novine odmah nakon objave izvještaja formirale su čitave timove za čitanje izvještaja i već sutradan 11. aprila objavile članke o izvještaju koji je zaključio:
1. Misija nije bila odgovarajuće pripremljena.
2. Nije postojala koordinacija između Ministarstva odbrane i Ministarstva vanjskih poslova.
3. Bataljon nije dobio dovoljna sredstva kako bi izvršio misiju. Nedostajali su dovoljna vatrena moć i direktni zračni napadi.
4. Ne-nizozemac koji je zapovijedao zračnom podrškom odbio je pružiti pomoć na zahtjev zapovjednika bataljona Karremansa.
5. Nizozemska i Ujedinjeni narodi nisu izvršili svoju dužnost.

Objavljivanje izvještaja imalo je ogroman utjecaj na javnost u Nizozemskoj i nakon 6 dana nizozemski premijer Wim Kok podnio je ostavku.

Tokom sedam godina ovog ogromnog istraživanja profesor Ger Duijzings sa svojim timom boravio je i u Srebrenici, a poznavao je i naš jezik. Razgovarali su sa preživjelim žrtvama, svjedocima, ali i zločincima, obilazili su mjesta stradanja i druge lokalitete. Detaljno su istraživali genocid i ulogu nizozemskog bataljona. Nakon sedam godina i objavljivanja izvještaja, posljedice su bile strašne.

Profesor Duijzings dobio je traume od odlaska u šumu. Prilikom svakog ulaska u šumu u misli su mu navirale scene stradanja, masovne grobnice, ostaci tijela, scene streljanja i drugi horori. Zapao je u tešku depresiju i na kraju je morao potražiti pomoć psihijatra. Pola istraživačkog tima dobilo je slične traume. Bilo je potrebno 15 godina da se profesor Duijzings oslobodi traume i ponovno vrati na proučavanje genocida u Srebrenici. Nesumnjivo je i porodica profesora Duijzingsa morala osjetiti posljedice te traume.

Nakon prve direktne žrtve i zločinaca koji se smatraju žrtvama, na kraju i istraživači zločina postaju žrtvom tih istih zločina. U historiografiji se intenzivno proučavalo kako to istraživač utječe na predmet istraživanja. Svaki istraživač u svoje istraživanje unosi sebe, svoje stavove, svoj pogled na svijet i utjecaje svijeta oko sebe. Profesor Ger Duijzings na jako težak način otkrio je fenomen da i predmet istraživanja utječe na istraživača.

Svaki zločin uništava žrtvu, zločinca i na kraju istraživača, a posljedice zločina osjećaju njihovi bližnji i njihovi potomci. Horor svakog zločina daleko je širi i veći nego što se u početku čini i taj horor traje godinama i generacijama. Biti protiv zločina je gest humanosti i prema potencijalnoj žrtvi i prema potencijalnom zločincu i prema potencijalnom istraživaču. Spriječiti zločin poštedit će i žrtvu i zločinca i istraživača, kao i njihove bližnje i njihove potomke.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba