Nova godina, nova obećanja samima sebi, novi optimizam ili stari pesimizam i nova kolumna - Za ili protiv. Nekako je čudno početi kolumnu baš sa temom obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske. Radije bih pisao o poslovnim uspjesima Bimala ili Preventa, jedinih većih bh. kompanija koje su, uz Energoinvest, u stanju poslovati sa svijetom. Ili ASA grupe koja uvodi korporativno upravljanje.

Međutim, svi njihovi uspjesi su ionako samo kap u moru problema u kojima se BiH utapa, moru poslovnih promašaja, loših kompanija, nepostojećeg korporativnog upravljanja, izrabljivanja radnika, tehnološke zaostalosti i da dalje ne nabrajam.

Ukratko, poslovati na svjetskom tržištu ne znamo. Najveće kompanije u državi, Bingo i Elektroprivreda BiH, nisu makle iz granica Bosne i Hercegovine. Ali zato je tu ono što najbolje znamo - nacionalizam. I naravno za početak još jedne godine u kojoj će nacionalističke teme biti prioritet - 9. januar.

I nema se tu baš šta puno pričati. Svi koje žele znati do sada su saznali šta je 9. januar. Makar svoju verziju tog datuma. Svakako neće odstupiti od te verzije zbog istine, činjenica, ubjeđivanja i raspravljanja. Sve je to samo trošenje daha i kisika na mlaćenje prazne slame.

Ono što je zanimljivo i novo kod ovogodišnjeg 9. januara jeste što smo konačno vidjeli kako Republika Srpska izgleda u ljudskoj formi. Bez zafrkancije! Ljudsku formu Republike Srpske predstavila nam je politička stranka Ujedinjena Srpska u spotu povodom 9. januara.

Kako se zoveš kćeri? Republika
A kako se prezivaš? Srpska
Baš srpska? Baš Srpska

Podsjetilo me na Baš ajvar. Ali od Baš Srpske i Baš ajvara puno je zanimljivije kako Republika Srpska izgleda. „Baš Srpska“ je, naravno, u etno nošnji, sa pregačom, prslučićem, u čarapama i opancima. Malo ofarbana kosa i karmin odudaraju, ali kao da će to ciljana publika primijetiti. Seljačka Republika Srpska kao proizvod seljačkog nacionalizma, sa Miloradom Dodikom koji uz rakiju pod šatorom pjeva narodnjake biračima. Nema ništa loše u selu ili seljacima što nije loše i u gradu i građanima. Problem je baš taj seljački nacionalizam, isti i na selu i u gradu, isti kod svakog naroda ovdje.

Kao da se podrazumijeva da je „sve naše“ uvijek etno. Nošnje, naši stari običaji, pletare, rakije, fesovi, ćilimi, opanci... Samo etno, samo selo, samo naše. Pa se onda i ponašamo po pitanju vođenja države onako kako se u zaostalom selu ponaša oko pola metra međe ili duda koji opada preko tuđe ograde.

Nema više građanskog elementa. Idealan komunista bio je radnik, novu godinu je čekao u odijelu sa leptir mašnom, naravno napio se tom prilikom da ne zna za sebe, išao je u pozorište da gleda monodrame Josipa Pejakovića u kojima ovaj glumi seljaka, ljetovao je na Jadranu u radničkom odmaralištu i živio je u gradu. Neka srednja klasa, puna malograđanskog kiča, ali ipak gradski element i gradska kultura života kao ideal.

Danas je idealan nacionalist seljak, u nošnji, opancima, koji ore „našu zemlju“, proizvodi hranu za „naš narod“, „u svom je na svom“, poštuje stare običaje i izgleda i ponaša se onako kako nacionalisti danas zamišljaju da je selo izgledalo prije 200 godina u vrijeme „boljih ljudi““ i „buđenja naše nacije“, ljudi koji su „znali za vjeru i čast“ i bili „čista obraza“. I naravno, žena seljanka je uvijek ljupka, vesela, simpatična i naravno pokorno sa osmijehom sluša muža.

Zbog toga i ljudska forma Republike Srpske izgleda tako kako izgleda, kao ljupka seljanka. Problem je samo što takvog sela ni takvog seljaka nikad nije ni bilo niti danas postoji. Ovako kako u spotu izgleda „Baš Srpska“, ljudi na selu su prije 200 i više godina kad su se „budile nacije“ izgledali u najboljem slučaju par puta godišnje, kad su kakve proslave. I to dok se ne napiju i ne posvađaju u pijanstvu. Ostatak godine su se mučili i patili, fizički i psihološki propadali pod teretom teškog fizičkog rada, nepravde i loših uslova života, davili se u dimu ognjišta kuće sa blatom umjesto poda, iskašljavali tuberkulozne klice i vadili vaši iz kose i brkova.

Upravo to i jeste iskrena strana „Baš Srpske“. Konačno imamo pred očima Republiku Srpsku kakva ona stvarno jeste. Za 9. januar je našminkana ljupka seljanka u finoj nošnji, a ostatak godine je, baš kao i selo nekad, oronula tvorevina puna gorčine za koju se putopisci mogu samo snebivati na šta liči, baš kao i za naša sela prije 200 i više godina.

Sam spot kao spot, idealan je za publiku kojoj je namijenjen: etno, „naš“ i „baš srpski“. Kakva publika, takav spot, takav i entitet. Nema tu više mjesta ni za ćuđenje. Samo se ne treba nervirati. Zato, neka spota. Makar nikog direktno ne vrijeđa. On nam bar pokazuje kako danas kod nas zamišljaju entitete i države u ljudskoj formi.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba