Za milosrđe i društvenu pravdu
Ono što najviše u pozitivnom smislu iznenađuje kod sadašnjeg pape Franje, jest njegova oslobođenost u iznošenju osobnih stavova i mišljenja, pa makar oni nailazili i na neodobravanje dijela ljudi u Crkvi, osobito onog birokratiziranog dijela Crkve koji se fanatično drži protokola, prazne simbolike, namještenih poza sa smrknutim licima i vještačkim intonacijama glasa. Piše: Drago Bojić
Prvi papa koji je iz Vatikana „iskoračio“ u svijet bio je Ivan XXIII. (poznat kao Dobri papa), na čiju inicijativu je otpočeo Drugi vatikanski koncil (1962-1965), najvažniji događaj u suvremenoj Katoličkoj crkvi. No, tek kad je za papu 1978. godine izabran Ivan Pavao II. (1978-2005), „putujući medijski papa“, svjetski mediji se počinju ozbiljnije zanimati za pape. Nakon aktivnog Poljaka dolazi povučeni Nijemac Benedikt XVI. (2005-2013), u medijima označen kao „tvrd i konzervativan“ ali i kao papa-intelektualac. Ratzinger će ostati upamćen i po dragovoljnom odreknuću od papinske službe, što je pozitivno vrednovano i u crkvenoj i u svjetskoj javnosti. Polovicom ožujka ove godine za papu je izbran, dotad široj svjetskoj javnosti malo poznati Argentinac Jorge Mario Bergoglio – papa Franjo. On se od početka crkvenoj i svjetskoj javnosti predstavlja kao skromni papa koji u duhu reda kojemu pripada (Isusovački red) naglašava milosrđe i društvenu pravdu, a u duhu Franje Asiškog kojega je uzeo za uzor, jednostavnost, dijalog i osjetljivost za siromašne. Zanimanje javnosti za pape i uopće za religijska pitanja pokazuje da ni suvremeni svijet nije neprijateljski prema institucionalnoj religiji, samo su drukčiji kutovi gledanja, a i očekivanja su – doista! – ozbiljnija.
Oslobođen i autentičan
Ono što najviše u pozitivnom smislu iznenađuje kod sadašnjeg pape Franje, jest njegova oslobođenost u iznošenju osobnih stavova i mišljenja, pa makar oni nailazili i na neodobravanje dijela ljudi u Crkvi, osobito onog birokratiziranog dijela Crkve koji se fanatično drži protokola, prazne simbolike, namještenih poza sa smrknutim licima i vještačkim intonacijama glasa. Ta strast za formama i klišejima je izraz straha i nesigurnosti u odnosu prema današnjem svijetu, koji se često dijabolizira kao da se nije dio njega, kao da je sve zlo u njemu, a sve dobro u Crkvi, što je posve u suprotnosti s Drugim vatikanskim koncilom koji, kako kaže papa Franjo, inzistira na tome da se budućnost promatra novim duhom i da se Crkva otvara modernoj kulturi. Dosad je, konstatira papa Franjo, malo učinjeno u tom pogledu. Strah od promjena i nepovjerenje Crkve prema svijetu obilježili su cijeli novi vijek, posebno u odnosu Crkve prema prosvjetiteljstvu, modernizaciji i sekularizaciji. U svojim istupima papa Franjo traži kontakt sa svijetom i pokušava graditi odnose povjerenja u Crkvi i svijetu. On se u razgovoru s ljudima ne služi frazama niti napamet naučenim nepoosobljenim „formulama vjere“, ne zasipa sugovornike biblijskim citatima i katekizamskim definicijama, niti zauzima neupitni dogmatizirani stav prema drugima. On doista govori iskustveno, autentično i oslobođeno. Njega se može slušati.
Iako je o njegovim potezima i njihovim učincima prerano govoriti, ono što svakako ulijeva nadu i u Crkvi i u svijetu jest način kako govori o problemima, o Crkvi, o vjeri, o svijetu. Da pritom ne ostaje samo na načelnoj razini i dopadljivim riječima, pokazuje primjerice i njegov posjet emigrantima na otoku Lampedusa i solidarnost s ljudima koji stradavaju na granici „bešćutne i birokratske“ Europe. Tom prigodom izrekao je snažnu kritiku bogatoj Europi, čija je „kultura blagostanja“ neosjetljiva i ravnodušna prema drugima i njihovim nevoljama. To dakako vrijedi i za samu Crkvu, za njezin odnos prema vlastitim članovima, primjerice odnos prema crkveno rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima, ali to vrijedi i s obzirom na slobodu, dostojanstvo i prava svakog pojedinog člana crkvene zajednice. Papa ne poziva samo svijet na promjenu i osjetljivost za potrebne, nego i samoj Crkvi, čak i svim kršćanima, jasno i odlučno posvješćuje tu obavezu. Znak Crkve u ovome svijetu moraju biti milosrđe i suosjećanje, naglašava papa Franjo, a ne provođenje krutih zakona.
Vjera je opće dobro
Papa Franjo dosad nije izričito govorio o promjenama i reformama unutar Crkve, ali njegovi javni nastupi idu u tom smjeru i oni se poklapaju s mišljenjima suvremenih teologa koji smatraju da je Crkvi potrebna temeljita reforma ukoliko ne želi biti „stranac“ u svijetu. O tome govori i njegova prva enciklika (papino okružno pismo biskupima, svećenicima i svim vjernicima, objavljeno početkom srpnja) Lumen fidei (Svjetlo vjere) u kojoj se u četvrtom poglavlju papa Franjo zalaže za vjeru koja će biti opće dobro, društveno angažirana i svjetlo u društvu, za vjeru koja ne smije ostati isključivo u Crkvi. Odnosno, kako to na jednom mjestu papin subrat – isusovac, teolog i socijalni etičar (Friedhelm Hengsbach) kaže: „Božji duh ne stanuje na prvom mjestu u crkvenoj zgradi, već u obitelji, u tvornici, u birou, u komuniciranju s drugim ljudima s kojima zajedno živimo. Nije ni crkva prvo mjesto liturgije, već naš svakodnevni život preko kojega se biblijska poruka može prevesti u našu svakodnevnicu.“
Katolička crkva ima veliki utjecaj u svijetu i utječe ne samo na živote katolika nego i drugih ljudi, zato i jedni i drugi polažu velike nade u papu Franju. Pritom treba imati na umu, a i povijest to svjedoči, da je reforma Crkve kompleksan i u mnogim aspektima delikatan proces i da ju ni papa Franjo ne može sam iznijeti. Oformio je kolegij kardinala koji bi mu pri tom trebali pomoći, ali istodobno je u Crkvi nužno stvoriti raspoloženje ljudi za prihvaćanje reformi. Iako se crkvena doktrina u mnogim pitanjima vjerojatno neće mijenjati, ono što svakako daje optimizam jest relaksiranje tih pitanja, respektiranje ljudi kojih se ona tiču i mogućnost da se o njima i u Crkvi i u svijetu ozbiljno i s uvažavanjem druge strane razgovara.
Između Crkve i svijeta
Javne istupe i govore pape Franje neki članovi Crkve, posebno konzervativne i tradicionalističke linije, doživljavaju s otporom. Dio katoličkih medija u Europi i na našim prostorima pokušava ublažiti i relativizirati njegove riječi, posebno one koje se odnose na kritiku crkvenih struktura i fenomena. S druge strane, svjetska javnost sa simpatijama i odobravanjem prati papine istupe, podižući stalno letvicu svojih očekivanja. To je pokazatelj da svjetskoj javnosti nije nimalo nevažno kako će se stvari odvijati u Crkvi, jer o promjenama u Crkvi ovise i mnoge promjene u svijetu, posebno tamo gdje je ona većinska zajednica. To dobro ilustriraju i trenutna događanja u Hrvatskoj u kojoj se vodi „medijski i ideološki rat“ oko ustavne definicije braka, pri čemu većinska katolička strana – time dakako i odgovornija za društvo kakvo sada jest – konstantno obezvređuje osobe homoseksualne orijentacije, predstavljajući ih kao najveću opasnost za „vrjednote hrvatskog katoličanstva“, nazivajući njihove inicijative i pismo koje su uputili papi Franji „đavolskom prevrtljivošću“. To je suprotno slici Crkve kakvu trenutno zagovara papa Franjo – slici Crkve koja bi se trebala zauzimati za društvenu pravdu i prava drugih, posebno onih u manjini.
Sudeći prema dosadašnjim reakcijama, papa Franjo je za neke pripadnike Crkve previše otvoren prema svijetu i prekritičan prema Crkvi, a dio svjetske (medijske) javnosti očekuje i više od toga. To bi moglo obilježiti službu pape Franje: za Crkvu previše „progresivan“, za javnost nedovoljno „revolucionaran“. Ipak, zasad najveći dio katolika i svjetske javnosti podržava papu Franju u njegovim nastojanjima oko dobra u Crkvi i u svijetu i vežu uz njega ozbiljne nade i očekivanja, slično kao i u vrijeme Ivana XXIII. u godinama pred Drugi vatikanski koncil. Ova usporedba je neizbježna i zbog toga što papa Franjo po mnogo čemu podsjeća na dobrog papu Ivana XXIII. – od jednostavnosti i vedrine do autentičnog komuniciranja s ljudima.
*Tekst objavljen u Danima, br. 859, 29.11.2013.