Izvor ilustracije: domestica.org

Nedavno je u bosanskohercegovački medijski prostor dospjela vijest o ženi iz sarajevskog naselja Dobrinja koju je brutalno ubio njen partner. Neosviještenost javnosti o nasilju u porodici, rodno zasnovanom nasilju (termini koji su i sami ideološki zamaskirani jer nedovoljno precizno imenuju o čemu je riječ), ali i svakoj drugoj nepravdi koja se dešava „među četiri zida“ pojedinca, u ovom slučaju je najviše manifestirana kroz banalne medijske izvještaje i banaliziranje ubistva, te reakcijama komšija – lokalne zajednice koja je očito već prethodno svjedočila nasilju u ovom slučaju. Mediji nerijetko, kao što je bilo i kada je u pitanju navedeno ubistvo, zločine koji počine muškarci nad svojim partnerkama tretiraju kao sukob ili nesporazum – tražeći „uzrok“ nesporazuma u najintimnijim dijelovima života žrtve, time indirektno prebacujući odgovornost na samu žrtvu i njen vlastiti izbor ili životni stil. „Vlastiti izbor“ je najčešći izgovor kojim zajednica amnestira sebe od odgovornosti za nasilje nad ženama počinjeno u njihovim domovima i porodicama.

UN izvještaj iz 2018. godine o rodno zasnovanom nasilju navodi da je samo u 2017. godini širom svijeta ubijeno 87.000 žena, a više od polovine tog broja ubili su njihovi životni partneri ili članovi uže porodice. Oko 30.000 žena koje su ubijene sa jasnom namjerom, ubili su njihovi trenutni ili bivši partneri. Statistički gledano, to znači da je svakog sata u svijetu ubijeno šest žena, te bi se prema tome dalo zaključiti da je za ženu najopasnije mjesto upravo njen dom.

Broj od 30.000 žena koje su ubili njihovi partneri je populacija jednog manjeg grada koji nestane sa lica zemlje. Stoga, od rodno zasnovanog ili porodičnog nasilja tačnije bi bilo ovu pojavu, koja je stara koliko i civilizacija sama, imenovati femicidom. Ipak, bez obzira nad dug historijat i veliku prisutnost nasilja nad ženama, začuđujuća je nijemost društva da ode dalje od banalnih medijskih natpisa o „ljubavnim nesporazumima“. Teško je zamisliti da bi prešutno prihvatanje bilo tako česta praksa da se radi o nekoj drugoj grupi koja je žrtva jedino zbog jednog dijela svog identiteta. Ubijanje žena ipak je svojstveno patrijarhatu koji se reproducira, između ostalog, upravo tako što ženu uvijek identificira kao krivca, čak i kad je žrtva zločina.

Pitanje „ličnog izbora“, koje se pojavljuje kao značajno kada je u pitanju problem rodno zasnovanog nasilja (žena je sama izabrala da bude sa nasilnikom, trebala je sama prepoznati znakove koji upućuju na to da će se desiti zločin, trebaju same izaći iz nasilne zajednice...), precizno opisuje jednu dodatnu dimenziju koja generira i opravdava nasilje; vezu imeđu kapitalizma i patrijarhata kada je u pitanju normalizacija nasilja nad ženama. Ideologija ličnog izbora maskira odgovornost sistema za neravnopravan položaj žena i promovira ideju da pojedinac ima mogućnost da definira vlastitu društvenu poziciju.

Ono što se nameće kao izazov kada je u pitanju promišljanje o ovim temama jeste pokušaj sistematskog sagledavanja problema; malo dalje od snebivanja, voajerizma i normaliziranja.

Anela Hakalović, Prometej.ba