Kada su krajem februara i početkom marta ove godine srpski desničari raznih fela – od stranke Dveri, koja sada predstavlja klasično konzervativno krilo desnice, preko sličnih „patriotskih“ opozicionih partija, do tzv. Narodnih patrola i fašističkog Levijatana – počeli da štancuju antimigrantske propagandne uratke, a gdegde i da organizuju ulične proteste i akcije uperene protiv izbeglica i migranata, logična pomisao je bila da raznovrsna desnica koristi predizborni period ne bi li postala vidljivija i prikupila koji politički poen. Pre nego što su republički, pokrajinski i lokalni izbori pomereni zbog epidemije koronavirusa, njihovo održavanje bilo je planirano za 26. april.

I zaista, period intenzivnije aktivnosti srpskih desničara potrajao je do proglašenja vanrednog stanja sredinom marta. Izbori su pomereni za kraj juna, a usled mera zatvaranja stanovništva i restrikcija na međunarodna kretanja, desničari nisu imali ni rezona ni naročitih mogućnosti da organizuju slične akcije.

Izbori su desnici, ma koliko da je široko baštinila zapaljivu temu tobožnje „najezde“ migranata na Srbiju, doneli ubedljiv poraz. Ovo ne znači da je levica istovremeno odnela pobedu – na izborima nije bila ni zastupljena, iako se jedan njen deo posvetio onlajn kampanji koja je doprinela tome da se fašistički Levijatan i druge desničarske liste nađu daleko ispod cenzusa, koji je početkom godine snižen na 3% – ali znači da antimigrantski sentiment očito ne uživa veliku popularnost među stanovništvom. Nakon bednih rezultata rascepkanih desničarskih lista, desnica se ponovo povukla iz oka javnosti.

Ipak, poslednja dva meseca ona se reaktivirala u javnom prostoru. Od protesta protiv obavezne vakcinacije, koji su tokom pandemije virusa za koji još nije pronađen (pouzdan) lek postali svojevrsni „modni krik“ desnice širom Evrope i sveta; preko upada skandalima sklonog lidera Srpske desnice Miše Vacića na izložbu u Centru za kulturnu dekontaminaciju o masakru koji je srpska vojska 1995. godine počinila u Tuzli; najavljenog, pa neodržanog nacističkog koncerta u zgradi Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda; napada na retrospektivnu izložbu grupe Momci, umetničkog kolektiva koji se bavi političkom satirom, u zemunskoj galeriji kojoj se smeši privatizacija; pritvaranja, pa neopravdanog puštanja na slobodu članova Levijatana koji su prebili muškarca zbog komentara koji je o njima ostavio na internetu; finalno, akcije „čišćenja“ parka kod beogradskog Ekonomskog fakulteta od izbeglica, koju su najavile samozvane Narodne patrole – desnica se očito okuražila da javno istupa i organizuje incidente, po pravilu se povezujući preko organizacionih i tematskih linija na svojim protestima.

To otvara pitanje koliko je desnica u Srbiji trenutno jaka – i, još bitnije, koliko može da ojača, imajući u vidu pristup države, koji je samo na rečima odrešit a u praksi prilično blagonaklon prema učestalim „ispadima“ desnice. Iznad svega, skorašnji razvoji na (krajnje) desnoj sceni povlače za sobom potrebu da levica nadraste svoje trenutne kapacitete – reakcija na pojedinačne (i to ne sve) desničarske događaje – i da izgradi, prevazilazeći vlastite organizacione i tematske linije podela, širok i snažan antifašistički front.


Odnosi unutar (krajnje) desnice: između ljubavi i mržnje

Procena trenutne snage desnice u Srbiji zahteva da se njeni kapaciteti i kompaktnost ne precenjuju, ali i da se, istovremeno, neki pokazatelji rasta i spajanja ne potcenjuju. Tako smo, primerice, na izborima posvedočili spajanju fašističkog Levijatana, koji se javnosti predstavlja kao udruženje za zaštitu životinja, i „pokreta“ antivakserske „doktorke“ Jovane Stojković, „Živim za Srbiju“. Ovaj spoj mišićavih momaka sa nacističkim tetovažama i žena u belom koje kao da su išetale sa stranica distopijskog romana Margaret Atvud, „Sluškinjina priča“, održao se i nakon izbora na kojima su osvojili svega 0,7% glasova. Rame uz rame sa „doktorkom“ Jovanom stajao je vođa Levijatana, Pavle Bihali (inače unuk osnivača izdavačke kuće „Nolit“, koji bi se, da može, verovatno u grobu prevrtao zbog činjenice da je jednog jugoslovenskog komunistu jevrejskog porekla, streljanog pod nacističkom okupacijom, nasledio unuk fašista), i na antivakserskom protestu „Decu vam ne damo“, održanom početkom oktobra. A kao dokaz ne samo organizacionog, već i tematskog „krosovera“ na desnici poslužila je i činjenica da je na jednom takvom, antivaks-protestu, onako usputno, pravdano muško nasilje nad ženama – jer, kako tvrdi Jovana Stojković, tako „sazrevaju veze“ – uz tvrdnju da je premijerka (i otvorena lezbejka) Ana Brnabić postavljena od strane NVO lobija ne bi li uvela „seksualizaciju i rodnu ravnopravnost“, te zaključak da Srbijom, zapravo, ni ne vlada Aleksandar Vučić nego nevladine organizacije.

Jovana Stojković održava bliske i uzajamno promotivne veze i sa Damnjanom Kneževićem, organizatorom tzv. Narodnih patrola i predvodnikom šovinističke inicijative „Nema predaje Kosova i Metohije“. Ova inicijativa uspešno se ugradila u različite – i sa temom Kosova sasvim nepovezane – proteste koji su se održavali tokom 2020. godine, poput studentskog protesta protiv prinudnog iseljavanja iz studentskih domova početkom jula, kao i potonjeg kratkog talasa protesta protiv ponovnog uvođenja policijskog časa u Srbiji. To pokazuje da šovinistička desnica zna dobro da iskoristi zapaljive teme, kao što su, njenim rečnikom, „izdaja srpskog Kosova“ ili „pretvaranje Srbije u migrantsku koloniju“, i da je agilna u svom nastojanju da te teme ugradi u šire mobilizacije, podstaknute dubljim izvorima socijalnog nezadovoljstva.

I same Narodne patrole dovoljno su porasle i osokolile se da, od noćnih nasrtaja Kneževića i nekolicine njegovih pajtaša na izbeglice s kraja februara, pređu put do prošlomesečne najave akcije „čišćenja“ parka kod Ekonomskog fakulteta u Beogradu od, po promo-plakatu sudeći, upravo izbeglica kao „đubreta“ – i to čitavih šest dana ranije. Ne samo da je ova akcija uredno prijavljena nadležnoj policijskoj upravi, već je i broj njenih učesnika rastao kako je vreme proticalo – u jednom trenutku čak nadmašivši kontraakciju koju su antifašisti i antifašistkinje organizovali.

S druge strane, ne treba zanemariti kako raskole unutar krajnje desnice, tako ni činjenicu da akcije koje organizuje i dalje nisu naročito masovne. Antimigrantski protesti s početka godine, koji su organizovani u nekoliko gradova, nisu okupili više od šeststotinak ljudi; na „čišćenju“ parka se, uprkos tome što je akcija najavljena skoro nedelju dana unapred i što je desničarski protest na licu mesta narastao, okvirno okupilo njih 150–200. Na nešto masovnijoj desničarskoj akciji – sada već tradicionalnom protestu protiv održavanja festivala srpsko-albanskog prijateljstva, „Mirëdita, dobar dan!“ – došlo je do koškanja između samih desničarskih grupa koje su se okupile. Ni na izborima nisu nastupili pod jednim kišobranom, što bi im možda i omogućilo da prebace preko sniženog cenzusa. Najčešća uvreda kojom se uzajamno gađaju jeste da su oni drugi „vučićevci“, iako je, ironično, najvećem broju ovih desničarskih grupa baš to zajednički sadržalac.


Državni antifašizam: čuvanje leđa fašistima

Postavljanje države spram desničarskog divljanja zapravo je ključno, i upravo bi ono trebalo da posluži kao alarm raznim levičarskim i radničkim organizacijama da se samoorganizuju u antifašistički front nezavisan od države, njenih bezbednosnih službi i sudstva.

U nekim slučajevima, državno pravdanje desničarskog nasilja je neskriveno. To svakako važi za saopštenja koja je štancovalo Ministarstvo kulture i informisanja povodom napada na izložbu stripova grupe Momci, a koja su u međuvremenu volšebno nestala sa sajta Ministarstva. Zaslugom skrinšotova, i dalje možemo da se podsetimo kako je ovo državno telo u istom dahu osudilo i napadače i napadnute – ali napadnute ipak malo više, kako je političku satiru podvelo pod „patologiju i devijaciju svesti“, a strip-umetnike proglasilo glasnicima „’podzemlja’ ljudskog duha“. Posle takvog inicijalnog saopštenja, na koje su odreagovala brojna umetnička udruženja, usledili su napadi Ministarstva i na njih, pa čak i ne-tako-suptilne pretnje njima i njihovim porodicama. Biće da se neko konačno dosetio da ovakve procene društvene (ne)podobnosti određenih skupina ljudi, u ovom slučaju kritički nastrojenih umetnika/ca, malo previše podsećaju na nacističke propagandne pamflete – svakako previše za državu čiji predsednik više no išta voli da se igra antifašizma – pa su saopštenja zato i podvedena pod zgodnu „kao da ih nikada nije ni bilo“ kategoriju.

Ovaj pristup države kao navodno neutralnog aktera bio je očigledan i u njenoj reakciji na desničarsko „čišćenje“ parka. Pripadnika policije je tog dana na beogradskim ulicama verovatno bilo više nego fašista i antifašista zajedno. Ovo stavljanje fašista i antifašista u isti koš je nešto što država naročito voli da radi – time sebe predstavljajući kao objektivnog arbitra u sukobu „dvaju ekstrema“, desnog i levog. Policijski kordon je navodno samo sprečavao „ekstremistički sukob“, pri čemu se eskalacija očekivala ne od desnice, nego od levice – levičari i levičarke su, naime, bili ti koji su legitimisani i zaustavljeni pre nego što su uopšte mogli da priđu parku u kom su desničari najavili „čišćenje“ ljudi; levičarski skup je okarakterisan kao nelegitiman, jer su Narodne patrole svoj skup prijavile.

I baš u tome se očituje mit o državnoj neutralnosti. Policija je, naime, zakonom obavezana da ne dozvoli održavanje javnih skupova na kojima se podstiče ili promoviše rasna, nacionalna, verska ili mržnja po nekom drugom osnovu. Akcija Narodnih patrola bila je upravo to: uperena protiv izbeglica kao nesrba, nehrišćana i nebelaca – pa ipak, njihov skup ne samo da nije zabranjen, već im je, za razliku od antifašista i antifašistkinja kojima je rečeno da je „park zatvoren“, dozvoljeno da se u vreme početka ranijeg, antifašističkog skupa postave u centar parka, sa sve ozvučenjem i transparentima. U danima koji su prethodili skupu, policija je zdušno i nasilno rasterivala izbeglice sa javnih površina, time dokazujući da njihovo, „čišćenju“ očigledno naklonjeno, srce kuca na desnoj strani.

Ako se neutralnost i antifašizam države mere dužinom ograde sa žilet-žicom koju diže na granici sa Makedonijom; brojem pripadnika Vojske Srbije koji patroliraju ispred lokalnih prihvatnih centara za izbeglice i migrante jer se „narod ne oseća sigurno“; brojem izbeglica i migranata koji su isprebijani, pokradeni i oterani sa javnih površina; brojem fašista i šovinista koji nakon mrziteljskih napada nisu čak ni zadržani u pritvoru – ili su, poput naciste Gorana Davidovića Firera, oslobođeni svih optužbi; brojem antifašista i antifašistkinja koji su zaustavljani, legitimisani, kažnjavani i pritvarani kada su se suprotstavljali fašistima – onda Srbija nesumnjivo pada na tom testu.


Oktobarski sumrak Zlatne zore: pobeda antifašističkog pokreta

Sjajnu lekciju o tome zašto je bitno izgraditi antifašistički front odozdo, od strane same radničke klase i levičarskih organizacija, i nezavisno od oslanjanja na državu, ovog oktobra je pružio grčki antifašistički pokret. Naime, nakon pet i po godina suđenja, neonacistička partija Zlatna zora je sedmog oktobra osuđena kao kriminalna organizacija.

Prethodno je Zlatna zora predstavljala uzdanicu bezmalo čitave evropske krajnje desnice. Ona je uspevala da se kreće na dve šine – i da bude zastupljena u grčkom parlamentu, i da organizuje politički motivisane napade i ubistva na ulicama, putem svojih „bataljonskih odreda“ – drugim rečima, uspevala je da bude otvoreno fašistička organizacija sa aurom „demokratskog legitimiteta“ koji prisustvo u parlamentu (ne samo grčkom, nacionalnom, već i Evropskom parlamentu) navodno automatski daje. Sadašnja vladajuća partija Grčke, konzervativna Nova demokratija, koja se nakon ishoda suđenja kune i u svoj i u antifašizam grčke države, svojevremeno je, dok je bila u opozicijskim redovima, razmatrala Zlatnu zoru kao mogućeg koalicionog partnera. Raniji pokušaj da se Zlatnoj zori sudi kao kriminalnoj organizaciji – iz daleke 1996. godine – pod optužbama koje su podjednako primenljive na Zlatnu zoru danas, naišao je na zid koji je podigla – upravo grčka država. Štaviše, i sada je državna tužiteljka bila ta koja se u završnoj fazi ovog, uspešnog suđenja protiv Zlatne zore do poslednjeg trenutka borila da nacisti budu oslobođeni – čak i nakon što je presuda donesena, njen predlog je bio da vođe i članovi Zlatne zore ne završe automatski iza rešetaka, već da im se dozvoli da se žale na odluke o zatvorskim kaznama, te da drugom sudu bude prepuštena „konačna konačna“ odluka.

Bez upornog rada grčkog antifašističkog pokreta – koji je izlazio na crtu fašistima kad god bi promolili nos na ulicu, koji je organizovao mnogobrojne solidarne događaje i borbene proteste potlačenih u grčkom društvu, iz koga je ponikla i pravna inicijativa koja je advokatsku odbranu Zlatne zore pobila na sudu – ove istorijske presude donesene sedmog oktobra ne bi bilo. Sudstvo je deo državnog aparata, i ono je donelo odluku zahvaljujući pritisku antifašističkog pokreta, a ne usled nekakvog „urođenog“ antifašizma grčke države. Da je antifašizam urođen državnom aparatu, Zlatna zora bi još 1996. godine bila proglašena kriminalnom organizacijom, a Siriza 2016. godine, kada je postala vladajuća partija, ne bi ušla u koaliciju sa Nezavisnim Grcima (ANEL), tvrdom desnicom koja je svoje protivljenje merama „štednje“ koristila kao smokvin list za promociju nacional-šovinizma.

Istovremeno, bitno je primetiti da grčka levica koja je sada ostvarila pobedu nad Zlatnom zorom nije ponovila grešku nekih njenih delova koji su 1996. godine odustali pre bitke, smatrajući da će, ma šta levica uradi, država (pa tako i njeno sudstvo) stati uz desnicu. To je fatalistički stav koji, umesto da inspiriše na borbu – i protiv desnice i protiv države – zapravo pasivizuje: ako je polazišna tačka ta da nijedna naša borba neće napraviti nikakvu promenu, zašto bismo se uopšte zamajavali borbom? Slične su posledice i razmišljanja da je fašizam „i dalje mala pretnja“ i da mu se treba suprotstaviti tek kada postane ozbiljnija opasnost – ali ako ne budemo znali kako da se suprotstavimo fašistima u „bezopasnijoj“ fazi, teško da ćemo moći da pokrenemo masu ljudi da na to bude spremna ako – ili kada – fašisti pređu u agresivniji napad.

Zato i pred levicom u Srbiji izgradnja antifašističkog fronta stoji kao zadatak od najneposrednije važnosti. On se, naravno, ne gradi tako što se oroči datum njegovog nastanka, a ispod datuma se potpišu razne organizacije – gradi se počev od prepoznavanja da desnica, uz mek tretman, a neretko i podršku koju dobija od države, već predstavlja dovoljnu pretnju po demokratsko društvo i, naročito, njegove najranjivije članove; da je, stoga, antifašizam koji različiti progresivni akteri dele temelj za njihovu frontovsku saradnju i za zajedničko pružanje podsticaja masi ljudi da se uključe u borbu protiv fašista i šovinista; i da se takav front gradi stalno: ne samo onda kada je potrebno suprotstaviti se konkretnoj desničarskoj mobilizaciji na ulici, već i kroz akcije podrške i pomoći ugroženima, kroz zajedničku organizaciju različitih društvenih manifestacija, kroz korišćenje svake prilike da se raskrinkaju i razbiju desničarske zavere i laži i da se borbeno zajedništvo mase eksploatisanih i potlačenih ustremi na naše stvarne neprijatelje: vladajuću klasu i sve njene nasilničke pione.

Autorica: Anja Ilić, Prometej.ba