Palma il Giovane, Kain i Abel (isječak), c. 1603.

Svagda prisutno u svakidašnjem životu (već i zbog neizbježnosti društvenih sukoba), primjetno u pozadini rutinske medijske slike svijeta (uglavnom unutar tzv. crne kronike), nasilje se posljednjih tjedana nameće kao bitna, nezaobilazna tema. Ne samo zbog agresije na Ukrajinu, nego, štoviše, i zbog nedavne globalno prokazane oskarovske dogodovštine.

Obje su rečene prigode izazvale (opet jednom) obvezatno-štrebersku poplavu »energičnih osuda svakog nasilja«, pa i »nasilnika« (rodne ravnopravnosti ovdje još, srećom, nema). No, zbrzanim, repetitivnim osudama nasuprot, nasilje je mnogo dublji i ozbiljniji problem no što to plitko moraliziranje zapaža. Nije pritom, naime, riječ tek o zloj volji, političkim malformacijama, klasnim ekstraktima, ili - posebice popularnoj - psihopatologiji vodstava.

U osnovi, nasilje je ponajprije oblik komunikacije, čak: najširi oblik komunikacije koji znamo. Jednostavno rečeno, batine »razumije« (braneći tjelesni integritet) i netko tko ne poznaje jezik batinaša/ice, pa i netko tko je glup, slijep, nijem, idiot, malo dijete, većina životinja, možda i biljke. Nasilje je čimbenik (raznoliko izazvane) agresije, ali i seksualnosti: prirodni spolni odnosi među sisavcima uglavnom odgovaraju onome što je - mukotrpno, kroz tisućljeća, među (mnogim) ljudima - proskribirano kao silovanje.


Civilizacijski sklop

Nasilje je, dakle, i prirodno, pa i antropologijski zadano (a socijalno, načelno, zabranjeno). Srećom, rečeni je sveobuhvatni (i ekonomični) komunikacijski kanal sadržajno posve uzak, njime se mogu prenositi tek elementarne, pretežito binarne, poruke, uglavnom nalozi/zabrane. Za kompleksnije sadržaje, potreban je ipak sofisticiraniji (a time i uži) komunikacijski kanal.

Drukčije rečeno, »iskorjenjivanje nasilja« zahtijevalo bi fundamentalne promjene, ne samo u međunarodnim, socijalnim, ili međuspolnim odnosima, nego i u samoj povijesno ustrojenoj naravi čovjeka. Uzme li se to ozbiljno u obzir, preostaju kao realni »samo« pokušaji da se nasilje ograniči, suspregne. Time se, međutim, ulijeće u značenjsku petlju iskazanu tradicionalnom formulom: »nasiljem protiv nasilja«, ili »ratom protiv rata« (u kasnijoj verziji), no ta je cirkularna odredba ujedno i osnova legitimacije moderne države koja svojim podanicima ili državljanima propagira sigurnost (od tjelesne nadalje) kao najvišu vrednotu zajednice.

S druge strane, izvanjska, ne-nasilna, intervencija u komuniciranje nasiljem potrebuje niz kompleksnih pretpostavki, ponajprije prihvaćenost nekih civilizacijskih obrazaca. I ti obrasci pretpostavljaju neku vrst (simboličkoga, implicitnog, prikrivenog) nasilja; da se slobodno interpretira Freud - prvi čovjek koji je drugoga opsovao umjesto da mu baci kamen u glavu započeo je s civilizacijom. No, rečeni civilizacijski sklop i sam ima cijenu, jer, smirivanje nasilje mora u svakome trenutku i pogledu voditi računa o tomu da izvorni sukob nije nestao eventualnim prestankom manifestno nasilnih čina, budući da oni po svojoj naravi pronose prethodno egzistentni (socijalni, politički, obiteljski, psihički…) sukob.


Kontinuitet nasilja

Zato je svojevremeno u mirovnome pokretu (i odgovarajućoj teoriji) veoma popularna programatska sintagma »conflict resolution« (razrješenje sukoba) nakon dosta rasprava ipak zamijenjena razumnijim određivanjem cilja - »conflict transformation« (preobrazba sukoba). Jer, koncept razrješavanja implicira sukobe kao svojevrsnu aberaciju normalnosti koje se valja riješiti, dakle: društvo (ili obitelj, itd.) kao načelno ne-sukobne entitete. To je pak, u osnovi, totalitarno poimanje svijeta, u kojemu »prirodno vlada harmonija«, a čije narušavanje treba po svaku cijenu sankcionirati.

U osnovi je ovih spoticanja teorijski problem kontinuiteta nasilja kao komunikacijske platforme, tj. pitanje o tomu radi li se kod akutnoga, fizičkog nasilja o bitno istovjetnome tipu komuniciranja kao i kod, recimo, uvrede? Postoji li, dakle, mogućnost glatkog prijelaza s jedne razine na drugu, ili je među njima nužna cezura?

Aktualiziran na veleindustrijski reproduciranome primjeru Will Smith/Chris Rock ovaj se problem realno postavlja tako da se propita postoje li simboli (riječi, geste, znakovi) koji nekoga do te mjere mogu povrijediti da se fizička reakcija smije smatrati opravdanom? Niz ozbiljnih razloga upućuje na to da se oposebni fizičko nasilje, da ga se a limine delegitimira, jer to bi, logično, trebao biti prvi stupanj već spomenutoga ograničavanja nasilja.

No, ovakav prijedlog nosi sa sobom i neke - najčešće netematizirane - moralne i socijalne poteškoće, jer, riječju, petrificira dano stanje. Oni koji su verbalno vještiji (najčešće, iako ne uvijek, ujedno i oni s obrazovnim, pa i socijalnim povlasticama) ostaju u privilegijama, ostali to tek izvana mogu promatrati (jer ne raspolažu ulaznicom: rječitošću, stranim riječima, ili, dapače, mucaju, npr.). Ukratko, strukturno, u institucije uraslo nasilje nadvladava ono manifestno.

Uz to, superiornost »visoke kulture« biografijski i/ili povijesno skriva njezinu imanentnu nasilnost (iskazanu prvenstveno u obvezanosti elitarnim pravilima – od onih tzv. pristojnog ophođenja do, recimo, sonetne forme). Svi oni koji ta pravila ne znaju (ili ne prihvaćaju) bivaju automatski eliminirani. A ne tako davno i sama je ta kultura bila transgeneracijski i transkontinentalno širena uz obilato korištenje fizičkoga nasilja (kada su prije tridesetak godina u Velikoj Britaniji konačno zabranili fizičko kažnjavanje u školama, tisuće su djece izašle na ulice protestirati, uz simptomatičan slogan: »Što bi bilo sa Shakespeareom i Baconom da ih nisu tukli na vrijeme?«).


Pogrešne parole

Kompleksnost problema koji nasilje postavlja upućuje i na to da su - dalekosežno - pogrešne parole na pločama koje se kočopere po školama diljem zemlje: »Mjesto nulte tolerancije na nasilje«. Takav je fundamentalno pacifistički stav zapravo tek teorijski održiv, jer praktički dospijeva u enormne moralne poteškoće čim netko započne s fizičkim nasiljem. Tada bi, eto, i reakcija, obrana, potpala pod zabranu svakoga nasilja, osim uz (neodrživi) uvjet da se protu-nasilje (u obrani) ne smatra nasiljem; slična je besmilica nekako upala i u 39. članak Ustava (»Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja« – pa, u gramatičkoj interpretaciji, predsjednik republike ne smije »pozvati« građane ni na obrambeni rat).

Putinova je intervencija - i njezino općeprošireno blokovsko interpretiranje - udarno pomogla da se ova problematika u javnosti barem djelomice osvijesti. Navijanje za ukrajinsku obranu, koje se u mnogima školama svakojako promiče, valjda će navesti neke od inteligentnijih u njima da propitaju i sadržaj ploče koja im stoji nad ulazom. Radikalizacija, dapače: ekstremizacija nasilja posebice jasno razotkriva i neke načelne pojmovne sklopove.

Rat je moguć upravo pod pretpostavkom potpune kontinuiranosti od moralne (vjerske, ideologijske, nacionalističko-patriotske) preko političke sfere sve do masovnoga nasilja kako bi se moralni i ini pripravni stavovi realizirali na jedini mogući način - »pobjedom našeg oružja«. Kojom se, po tisućljetno prihvaćenoj pretpostavci, dokazuje »pobjeda naših vrijednosti«.

Pobjednicima se čini posve neupitnom čista besmislica da je jači ujedno i u pravu, dok poraženi – čekaju revanš. A istina je da ratno nasilje teško oštećuje vrijednosti (patriotizam najčešće) u ime kojih ubija (Hirošima je egzemplaran primjer). Važi to i za nasilne akte na mikro-nivou (u ime ljubavi, često). Baš zato s nasiljem (ponajprije pojmovno) valja oprezno i kada je nazočno u posve malim dozama.

Autor: Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 51, 22. travnja 2022. Prenosimo ga na Prometej uz dozvolu autora i Novog lista.