Nisam sportski tip. Nogomet sam prestao voljeti već kao klinac. Koliko god ja bio brz, najbrži od sve djece, nikad nisam uspijevao zabiti gol. Moj šut je bio nezgrapan i ružan. Prema golu bi uglavnom letjela zemlja i kakav busen trave, a lopta bi završila u grmlju. U igri sam bio grub, a izvan i u terenu svaka je zločesta riječ ubijala u meni volju za igrom i odvajala me od drugih.

Osjećaj nepripadanja isti je kao kad padneš s najviše grane trešnje i nestane ti zraka. Vrijeme uspori, a zvukovi postanu kristalno jasni, a ne kao u filmovima u kojima zvukovi i ljudi postaju mutnjikavi.

U takvim trenucima ja sam bezglavo bježao.

Poslije pada s trešnje otrčao bih onako bez daha, blijed i usplahiren do našega bunara i velikog stabla bijeloga duda, i kružio oko njih bez stajanja i suza, što bi šokiralo moju majku koja tako nije mogla doznati što mi je. S druge strane, izvrgnut ruglu druge djece bježao sam pravolinijski, uvijek s namjerom da se više nikad ne vratim među ljude. Dok bih došao do daha i do ruba sela gdje počinje šuma već bih u glavi isplanirao bušenje lopte, gađanje drugara kamenjem iz zasjede, izmišljanje novih manje glupih igara koje bi uključivale i rekvizite, tako npr. metlu koja bi služila golmanu za branjenje. Pri povratku, kad bi se suze osušile i blato na mojim patikama skorilo, odustajao sam od osvete. Jedino nisam htio odustati od metle sve dok me braća nisu tužila ocu da izmišljam i ne igram po pravilima. Rijetko su me kad nakon toga zvali sa sobom na igralište. Tako nisam postao ni nogometaš ni veliki izumitelj.

Ljubav prema sportu u mene se nije razvila ni kroz srednju školu, a nije baš sad da sam izbjegavao igru. Na fakultetu sam igrao nogometa svakih nekoliko mjeseci, taman da mi zacijeli nokat na desnoj nozi kojega bih vazda poderao zbog nezgrapnih udaraca i premalene i neodgovarajuće obuće.

Gledanje pak bilo kakvih televizijskih prijenosa nogometnih, košarkaških, rukometnih i drugih utakmica proizvodilo je kod mene istu vrstu dosade kao kad nedjeljom naletiš na HRT-ovu emisiju 'Mir i dobro' kada je vodi uzbudljivi glas Drage Celzića. Tako prošle godine nisam gledao ni Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu, na što me nije mogao natjerati ni plasman naše reprezentacije. Zanimljivije su mi bile 'Kućanice' koje je toga ljeta FOX televizijska kuća puštala u repriznom maratonu.

Sad kad sam se obrukao pred svekolikom muškadijom i ženskadijom, da kažem zašto sam išao na doček mladih bh košarkaša, čije je sportsko 'pokoravanje Europe', koliko sam čuo od ljudi koji se u to razumiju, ravno važnosti koju za Katoličku crkvu imaju ministrantske igre u Visokom i prigodne utrke u vrećama.

Da se razumijemo, ni ovu utakmicu nisam gledao; još uvijek nisam siguran jesmo li pobijedili Litvu ili Latviju. Također, kažu da prošle godine kad su francuski košarkaški kadeti 'pokorili Europu' o tome nisu izvijestile ama baš niti jedne francuske novine. A mi smo naše dočekali k'o da su astronauti koji su se vratili s Mjeseca nakon što su u njega zabili našu zastavu uz riječi: Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo!

Jebiga, ali mene je, ne samo zato što sam 'pizda' u duši, pravo ganula priča da su se mladi košarkaši sprijateljili i družili k'o braća iako su iz različitih tabora: srpskog, bošnjačkog i hrvatskog. Onda još kad je trener Josip Pandža rekao da uspjeh imaju zahvaliti tome što su poštivali jedni druge, ja sam bio spreman zapaliti baklju i popušiti priču da smo na jedan trenutak svi shvatili šta je stvarno bitno u životu. Vratila mi se načas nada u normalan život ljudi u ovoj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Bio sam raspoložen kao kad pijanac voli i grli sve ljude oko sebe. U tim trenucima nije mi zasmetala čak ni potpuno glupa navijačka: „Ko ne skače mrzi Bosnu!“, pa ni Merlinova dosadna „Bosnom behar probeharao, mene život razočarao!“.

Sad kad promislim o svemu tome, pokazuje mi se da je i ova pozitivna, a u biti prenapuhana priča, zapravo, još jedan od pokazatelja naše nenormalnosti, beznačajnosti i postojanja na rubu incidenta.

Kada je Nelson Mandela kao njezin predsjednik ujedinjavao Južnoafričku Republiku, jedan od trikova kojima se služio (a jest trik!), bilo je i ujedinjenje nacionalne ragbi momčadi na Svjetskom kupu 1995. Toga sam se sjetio, i filma Invictus, kada smo dočikali naše europske prvake. Sad se pitam: je li pobjeda na tom natjecanju stvarno ujedinila naciju i zar je stvarno Mandeli bila potrebna beznačajna pobjeda u nekakvom sportskom 'eventu' da stvori povjerenje između rasno podijeljenog stanovništva. Sudeći po filmu – jest.

Prije ovog Mandelinog poteza crnci su kad bi južnoafrička ragbi ekipa igrala npr. protiv Engleske, redovno navijali baš za protivničku, englesku ekipu. Zvuči poznato, zar ne?

Nakon neočekivanog osvajanja kupa, i crnci i bijelci, zajednički su slavili pobjedu.

Naš slučaj, nešto je drugačiji. Značaj pobjede u sportskim kategorijama je nikakav, ekipa nije sastavljena da ujedini bilo koga, nikakav predsjednik, niti predsjedavajući predsjedništva nisu stajali iza neočekivanog uspjeha i još manje očekivanog oduševljenja svekolikog pučanstva i izlaska masa na sarajevske ulice da se dočeka pobjednike. No, i dalje bih volio misliti da su ljudi izišli na ulice da podrže našu utopiju: normalan život svih nas u međusobnom poštivanju.

Međutim, sjetimo li se još jednom Mandele, trebali bismo shvatiti da je on zbog svojih stavova i rada u borbi protiv apartheida bio osuđen na doživotni zatvor, 18 godina je i proveo u zatvoru. Dakle, bila je potrebna cijena čitavoživotne posvećenosti cilju da se stvari promijene. Ragbi je tu došao samo kao šminka i ispušni ventil, eventualno kao šlag na tortu.

S druge strane, mi bismo šlagom, što mnogima pobjeda mladih košarkaša uistinu jest, da sakrijemo trulo stanje u kojem se nalazi naše društvo. Ne sumnjam, njega neće promijeniti nikakav sportski 'event', nije to uspjelo, barem kad je o katolicima riječ, ni religijskom showu događaja dolaska pape Franje u Sarajevo, neće to uspjeti nikojem populizmu.

Kada je riječ o mijenjanju stvari, nedostaje nam i vizije, i volje, i snage.

Autor: Hrvoje Vranješ