Fra Petar se poziva na francuskog esejistu i romanopisca Pascala Brucknera i njegovu knjigu Napast nedužnosti. Toj tezi iz naslova osnovno polazište jest: Trpim, dakle vrijedim! Bruckner piše: 'Umjesto da se nadmeću u vrsnosti, u oduševljenju, muškarci i žene natječu se u razmetanju svojim nevoljama, za njih postaje pitanje časti opisivati posebice užasne patnje kojima su navodno pogođeni. Ali to idolopoklonstvo što ga posvećujemo bôli ide ukorak sa stravom koju ćutimo pred nesrećom; to nije škola izdržljivosti nego mekušnosti. (...) Žeđ za progonom neka je iskvarena želja za isticanjem, za izlaskom iz anonimnosti i, u zaklonu te tvrđave žalosti, želja za obmanjivanjem svojih bližnjih...'

Fra Petar piše (str.139): “Bruckner u svojoj knjizi na poglavlje žeđ za progonom nadovezuje poglavlje udoban život u porazu u kojem kazuje kako postoje dva načina gledanja na neki ljubavni, politički, profesionalni neuspjeh: ili za nj okriviti samoga sebe i izvući iz njega zaključke koji se nameću, ili optužiti nekog trećeg, označiti nekog odgovornog koji nam pomamno radi o glavi.“

Fra Petar ističe dvije strategije današnjeg čovjeka općenito, ali koje su posebno uočljive u bosanskohercegovačkom čovjeku, a to su infantilnost i viktimizacija (samopožrtvljenje). Ja dodajem dalje: bosanskohercegovački čovjek je čovjek kukanja, većinu energije koju on potroši odnosi se na kukanje. To je prisutno i kolektivno: politički i religijski predstavnici jade se na ugroženost i progonstvo, na oduzimanje prava i takozvanu majorizaciju. Ovdje svi uživaju u statusu “žrtve“ i istovremeno su nezreli, nesposobni kao politički narod, traže pomoć sa strane i svjesno pristaju na vlastitu nesamostalnost. Jednostavno rečeno, ostali su djeca, koja očekuju da se netko drugi pobrine za njih i da uživaju sva prava bez imalo obaveza. Fra Petar na stranici 142 iznosi sljedeća Brucknerova zapažanja u spomenutoj studiji: “Bruckner ne želi infantilnost shvatiti samo 'kao potrebu za okriljem', ona je opravdana, dijete je treba, nego je želi shvatiti kao 'prijenos u srce zrele dobi dječjih svojstava i povlastica'. To je, dakle, pojava kada odrasli ljudi zahtjev za sigurnošću spajaju s bezgraničnom lakomošću te poput djeteta žele zaštitu i opskrbljenost svim i svačim, a da se ne moraju pokoravati ni najmanjoj obavezi.“ Da parafraziram fra Petra dalje, kada sagledamo odnos mnogih građana Bosne i Hercegovine prema državi BiH, vidimo koliko smo utonuli u infantilizam i koliko smo politički gledajući retardirani: smatramo da nam država mora osigurati sve i svašta, a mi je možemo nijekati, proklinjati, otkazivati joj poslušnost, čak je i rušiti. Kad nam se stane u kraj, onda smo razdražljivi i pozivamo se na ugroženost i progonjenost, a sve to kroz isticanje navodne veličine: domoljubne, obiteljske, vjerske...

Na istoj stranici Anđelović piše: “Viktimizacija ide ruku pod ruku s infantilnošću i možemo je razumjeti kao stalno svrstavanje među progonjene (ljude) narode, što kako cijele narode tako i pojedince, čini 'sposobnima' da uvijek i iznova za svoju nevolju čine odgovornima političke sustave, druge narode i pojedince umjesto da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i stoje uspravno i kad im je dobro i kad im je zlo. Takvi znaju čak ići tako daleko, tvrdi Bruckner, da počnu mahati 'ratnim barjakom mučenika' da bi, u konačnici, 'nekažnjeno ubijali i tako zadovoljavali svoju volju za moć', ili blaže rečeno, igraju se djeteta kada bi trebali biti odrasli ili se igraju bijednika a imaju sve što im je potrebno, što u oba slučaja znali tražiti nezaslužene prednosti i staviti drugoga u položaj svoga dužnika.“

Promatrajući trenutačno stanje s narodima i građanima u Bosni i Hercegovini i njihovom politikom, u onom dijelu u kojem ju kreiraju nacionalne stranke i vjerski predstavnici, te njihovim kolektivnim nacionalnim mišljenjem uopće, ne mogu se ne složiti s Anđelovićem (i Brucknerom): “Cilj postojanja pojedinca pa i cijelih naroda nije više u tome da sebe prerastu, da se nadmaše nego u tome da očuvaju svoju bijednu egzistenciju. To je nešto kao život u rezervatu, čiji žitelji, istina, imaju svoju autonomiju, svoje običaje i zastave, ali ne umiju razmišljati o svojoj budućnosti, ne žele čak za nju biti odgovorni. Viktimizacija je, dakle, utočište za onoga tko, mučen strahom, radije biva predmetom sažaljenja nego da se suoči s onim što ga plaši. Da bi se izazvalo sažaljenje, nijedna cijena nije previsoka. Kad se više ne mogu 'za našu nesreću' okriviti razne ideologije (imperijalizmi, kapitalizmi, komunizmi) ili neki blizi ili daleki neprijatelji, brzo se pronađe neko mračno zlo biće koje na tajnovite načine preko još tajnovitijih organizacija postaje odgovorno za naše nevolje. Važno je samo da smo žrtve i da za to svoje stanje nismo sami krivi.“

Prometej.ba/2011-2012/pripremio: fš