Znam da je od protesta protiv femicida, održanih širom Bosne i Hercegovine, prošlo već više od dvije sedmice, i da će se mnogima ovo sada učiniti kao zastarjela tema. No, femicid - u BiH, kao i bilo gdje - ne smije i ne može nikad biti zastarjela tema, sve dok ga se ne riješimo kao općeprihvaćene prakse skupa sa patrijarhatom.

Kako je odlično poentirao Dragan Markovina, održani protesti “daju nadu već korištenjem potisnutih pojmova, ali to može biti samo početak. Ili će biti jednokratno i uzalud”. Stoga sam čekao da prođe izvjesni period kako bih mogao vidjeti upravo to: da li je momentum protesta protiv femicida bio samo jednokratan (i uzaludan) ili je bio početak nečega novog i progresivnog?

Iako je povod tragičan i loš, dobro je da je pitanje femicida dobilo kakvu-takvu pažnju u danima prije i poslije održanih protesta, pa su napisane razne analize, kolumne i komentari. No, pored ovoga, ne vidim da su održani protesti bili početak nečega. Ispravite me ako griješim, ali mi se čini da je - nažalost - ispalo onako kako je Markovina i najavio.

Prvenstveno moram istaći da je dobro da su se protesti organizovali u veoma brzom roku i da su održani u gradovima širom Bosne i Hercegovine.

Zatim, iako sam se bojao da će na protestu u Sarajevu biti malo ljudi, desilo se suprotno. Pohvalno i ohrabrujuće je bilo vidjeti ogroman broj ljudi, žena, djevojaka, muškaraca, pripadnika različitih nevladinih organizacija, političkih stranaka, akademske zajednice, koji su učestvovali u protestnoj šetnji pa čak i blokirali saobraćaj.

Loše je - pomislio sam usred protestne šetnje - što ona nije završila ispred ambasade Irana. Trebala je, morala je ići do ambasade Irana, čime bi se ženski pokret protiv femicida u BiH solidarisao sa ženama u Iranu koje se trenutno bore za život i slobodu. Ovako, taj (politički) moment internacionalne solidarnosti je propušten na početku.

Stoga, prva stvar ženskog pokreta u BiH mora biti političnost. Za razliku od nekih prethodnih pokušaja gradnje pokreta u BiH, gdje su vodeći krugovi tih pokreta mahom bježali od otvorenog iznošenja artikulisanih političkih stavova, pod parolom da “nisu politički“, početak nečeg novog i progresivnog upravo treba da bude politički, kao što su ženski, studentski i radnički pokreti širom Latinske Amerike, Španije, Francuske, Njemačke, i aktuelnog Irana. U navedenim državama, pomenute grupe vrlo jasno i nedvosmisleno ističu da je njihova borba, borba protiv konzervativnog, patrijarhalnog i klerikalnog sistema i njegovih institucija.

Naravno, uzimajući u obzir odnos snaga i moći, smatram da ženski pokret u BiH sam po sebi nije sposoban da do kraja iznese jedan takav zadatak. Ukoliko želi da bude jači i da u borbi protiv sve većeg sistemskog (patrijarhalnog) nasilja pobijedi, pokret treba da bude sposoban sagledati širi društveni kontekst, te da učini svoju borbu ne samo borbom za oslobođenje žena, nego borbom širih slojeva, svih potlačenih klasa i grupa. To znači da ženski pokret ne smije upasti u zamku radikalnog feminizma i biti isključiv, već mora biti uključiv i pronaći saveznice i saveznike među svim potlačenim kategorijama: radništvom, studentskom i penzionerskom populacijom, LGBTIQ zajednicom.

Samoorganizovanjem sa svim drugim potlačenim klasama i kategorijama, na principima autonomije, direktne demokratije, solidarnosti i sa jasnim i konkretnim političkim, ekonomskim i socijalnim zahtjevima i ciljevima, može se graditi baza širokog sloja ljudi za borbu.

Ukoliko ženski pokret ostane usamljen i bez saveznika_saveznica u svojoj borbi, ne samo da se ništa neće promijeniti nabolje, već nam konzervativne i patrijarhalne etno-politike nagovještavaju da bi stanje u budućnosti moglo biti i gore.

Jer, kako znamo, nismo slobodni dok žene nisu slobodne, a sloboda ženā biće ostvarena samo borbom protiv temelja ovog vladajućeg sistema.

Minel Abaz, Prometej.ba