Prije desetak dana sam izazvao bijesne reakcije na Mreži izrazivši nevjericu u navodno pouzdanu vijest iz američkih obavještajnih izvora da će Vladimir Putin šesnaestog februara izvršiti invaziju na Ukrajinu. Pritom sam samo podsjetio na ranije “pouzdane informacije” iz sličnih izvora koje su izazvale prave ratne katastrofe. Takve laži Pentagon fabrikuje kad god mu zatreba.

Ovdje odmah priznajem da tada ni ja nisam vjerovao da će se ruski predsjednik odlučiti na najgoru moguću varijantu. Mislio sam da će se zadovoljiti zauzimanjem Krima i podrškom dvjema “otpadničkim republikama” na istočnoj granici s Rusijom. Ta dva čina faktičkog prekrajanja granica se, naravno, ne mogu opravdati, ali bi, da je na tome ostalo, šteta po svjetski mir i poredak bila daleko manja.

No, moram kazati i to da sam u cijelom tom “slučaju” imao gùku u stomaku. Od početka me je nerviralo licemjerno držanje holandskih mainstream medija. Novine koje redovno primam – ugledni holandski dnevni list – me već mjesecima zapljuskuju negativnim vijestima o Rusiji. Kao da hladni rat nikada nije prestao. Provuče se, doduše, otuda katkad i koja siva vijest, ali ta se redovno odnosi na protivnike režima. Disidente. Nisam mogao da shvatim kome ide u prilog ovakvo zatezanje odnosa sa moćnim susjedom.

Tako je bilo i sad, barem dok nije buknuo rat. Zašto je Brisel, po diktatu iz Vašingtona, uporno “mamio” Zelenskog & Co. slatkim obećanjima, a najviše prijemom u NATO i EU? Zašto, kad je znao da Rusija neće, u biti: ne može dozvoliti postavljanje zapadnjačkih bojevih glava na granicu s Ukrajinom? Zar je to bilo tako teško shvatiti? Nije li to – širenje granica NATO-a do njegovog “dvorišta” – i bio izgovor Putinu za zauzimanje Krima? Da mu, kako je neko jednom rekao, Pentagon “ne viri u spavaću sobu”?!

Enfin, pustimo sad to. Svi ti, i neki drugi razlozi, nisu, niti mogu biti, povod za grozan, vandalski napad na Ukrajinu. Ruski predsjednik je njime odbio od sebe čak i one koji su mu do sada barem donekle vjerovali. Da se izrazim narodskim jezikom: agresijom na Ukrajinu Vladimir Putin je sve “uprskao”.

Tako mi jedan od drugara koji takođe smatra da je Zapad krajnje neodgovorno podjarcavao Zelenskog na zaoštravanje odnosa s Moskvom, jutros piše:


Zdravo stari druže!

Ja sam stari Žan Žak Ruso(fil), ali ovo što sad rade je totalno pogrešno! Od nacije koja je pobijedila fašizam, postali su pravi fašisti. Znam da ih je Zapad opkolio sa svih strana i mami nove zemlje da se uključe u NATO, ali ovakav napad na Ukrajinu je totalno pogrešan. Zapad, a donekle i Ukrajina, već su se bili pomirili da će zauzeti dvije pokrajine na istoku i zaštititi one jadnike tamo, međutim, ovo što sad rade je strašno. Jedina mi je nada da će običan narod u Rusiji, bez obzira na opasnost, napokon ustati protiv poludjelih oligarha i Putina. Ako se to desi, ponovo ću postati Žan Žak Ruso(fil).


Ovome nemam šta dodati, osim da sam skeptičan prema dijelu o “ustanku običnog naroda protiv oligarha i Putina”. Jer, običan svijet ni u drugim zemljama, a u Rusiji posebno, nije sklon da ustaje protiv sopstvenih vlastodržaca kad mu je zemlja u ratu. To smo mi najbolje vidjeli na primjeru Miloševića.

Nego, prije par večeri sam, kao član ovdašnje Socijalističke partije (SP), dobio poziv da putem Zooma prisustvujem neobičnom intervjuu. Razgovarali su čovjek iz vrha SP-a i član holandskog parlamenta Jasper van Dijk i Derk Sauer, medijski magnat koji je ime stekao upravo u Rusiji, i to nakon pada Berlinskog zida. Sauer je nekada takođe bio član Socijalističke partije, a u Mosvi je, između ostalog, uređivao rusko izdanje Playboya. U medijima ostavlja utisak uravnoteženog i prilično objektivnog analitičara stanja i prilika u Rusiji.

Iz jednosatnog van Dijkovog razgovora sa Sauerom prenijeću, neizravno, najinteresantnije dijelove. Upozoravam da ovi možda nisu uvijek vjerno prenešeni, pošto sam ih bilježio nabrzinu, u toku samog razgovora.

- nakon što je dosta dugo prilično racionalno vladao situacijom, Putin je u posljednje vrijeme izgubio kontakt sa realnošću. Okružen je ulizicama, među kojima je i oko 500 oligarha koji posjeduju između 80 i 90 posto svih bogatstava u Rusiji, a ipak direktno zavise od njegove (sve)moći. Tako izolovan od stvarnosti, uvjeren je da mu niko ništa ne može. Pretvorio se je u neku vrstu vođe iz 19. vijeka, s njim se više ne može razgovarati. Zbog toga treba kazniti tih nekoliko stotina prebogatih oligarha, a ne obične ljude. To bi bila velika greška koja bi samo produbila jaz između Rusije i Zapada;

- osim što ne želi američke bojeve glave pred vlastitim vratima, Putin se, zbog domaćeg javnog mnijenja, panično plaši dobrostojeće, ekonomski uspješne Ukrajine. Njegov konačni cilj je da u Kijevu instalira nekog pijuna à la Lukašenko i da posredstvom njega vlada cijelom Ukrajinom. Taj bi vazal, razumije se, bio neprijateljski raspoložen prema Zapadu;

- Zapad je devedesetih napravio strašne greške prema Rusiji. Potcjenio ju je i ponizio, vjerujući da će njome uvijek vladati “mekušci” poput Borisa Jelcina. To im se sada sveti;

- sve susjedne zemlje se jako boje Vladimira Putina. Na duži rok, to je njegova velika greška. Uvijek je puno bolje biti dobar sa zemljama u neposrednom okruženju;

- većina običnih ljudi, Rusa, je protiv rata sa Ukrajinom, ali se to ne usudi javno kazati. Takve se stvari tamo govore samo između vlastita četiri zida.

I na kraju, što je posebno važno, ovaj vrsni poznavalac prilika u Rusiji (u kojoj živi dobar dio godine), smatra da je za Rusiju i Evropu najbolje da iznađu neki model pridruživanja ove zemlje Evropskoj uniji. To ne mora nužno biti članstvo, nego neka vrsta partnerstva. Jer, smatra Sauer, većina članica EU zapravo ima puno više dodirnih tačaka s Rusijom, nego sa SAD-om.

To bi i prema piscu ovih redaka za Evropu možda bilo najbolje rješenje. U to ime, нaздоровье! Za Evropu i svijet bez Putina. Ali, bogami, i bez Bidena.

Goran Sarić, Prometej.ba