Nema nikakve sumnje da je Zoran Milanović vrlo neobična politička pojava. Prvenstveno se to odnosi na njegove izjave u vezi hrvatskih političara i dužnosnika; u susjednoj nam državi već neko vrijeme sve frca od njegovih istupa. Svi su gledali kako mezi Plenkovića i njegove ministre, sudije, DORH, ma svakoga. Ljudi, istina, različito reaguju na takve predstave, ali Milanović je dobio na popularnosti i na putu je da sebi priskrbi još jedan mandat. Posebno je zanimljivo njegovo približavanje desnima koji ga ranije nisu očima mogli vidjeti. On daje ordenje kontroverznim generalima i podržava Čovićevu politiku – što je ranijim lijevim predsjednicima bilo nezamislivo. Čovjek je zvijezda u Hercegovini.

Bez obzira na neobičan i agresivan nastup, često od strane hrvatskih intelektualaca prikazivan kao nedostojan predsjednika republike i uličarski, uopšte se ne radi o pristupu neukog ili suviše emotivnog čovjeka. Dapače, to je sofisticiran pristup veoma prilagođen modernom tehnološkom dobu u kojem s jedne strane stoje društvene mreže i mogućnost komentarisanja, a s druge građani, takvi kakvi jesu, sa smart telefonima u rukama. Svjedoci smo ispisivanja miliona komentara, najčešće veoma žučnih i ljutitih, i također veoma nekompetentnih. Ljudi psuju, kunu i prijete – u principu prazne se, ali u tom procesu snažno formiraju javno mnijenje. Kao reakciju na takvo stanje koje dočekuje svakog savremenog političara, Milanović je, refleksno ili sistematski, nebitno, odlučio da postane najjači youtuber u Hrvatskoj. (Uspio je, slučajem, postati najjači youtuber na području ovog našeg lijepog jezika.)

Što se resursa tiče, nije mu bilo teško: s infrastrukturom ureda predsjednika republike imao je sve mogućnosti koje su mu trebale. Kada predsjednik sazove konferenciju za štampu, onda dođu svi. Još ako priča kao Milanović što priča, prenese se na hiljadu televizija i portala. Novinari koji mu postavljaju pitanja ne vide se a često ni ne čuju; oni nikome nisu bitni a nas gledaoce ne zanima šta imaju za reći. Milanović je vijest sam za sebe i tu više nema ni urednika, ni novinara, ni direktora televizija... sve te funkcije preuzeo je predsjednik. Jedan čovjek vodi cijeli show i teško da je kome žao zbog toga.

Kao posljedica takve situacije, nije ni čudo da je Milanovića sve to ponijelo i da iz dana u dan postaje sve bezobzirniji i bezobrazniji. On je veliki otac koji ruži – elektronski ulazi u svaki dom i drži pridike. On je neko ko zna sve, nalazi se u centru pažnje, svakom je loncu poklopac. I kao da je postao ovisan o video-klipovima u kojima igra glavnu ulogu – na način na koji nas stručnjaci upozoravaju da su nam djeca postala ovisna o društvenim mrežama. Još pri tom dobija na popularnosti. Šta da čovjek još traži u životu? Ipak, ovakav kakav je danas i kakvog ga uživo gledamo, Milanović je metamorfirao u tipičnog Bosanca-mahalaša. Na stranu njegovi stavovi, čovjek je manirom naš.

Što se pak izgrađenosti i kvalitete argumentacije tiče, situacija je obrnuta. Zoran Milanović, političar koji je u ozbiljnoj prednosti ispred oponenata u Hrvatskoj, često ima kompetentne stavove po pitanjima koje obrađuje. Ima tu mnogo političkog i pravnog znanja. Također, on je svojim djelovanjem više učinio na smanjivanju razlika između lijevih i desnih u Hrvata nego bilo ko drugi. (Ostali to nisu ni pokušavali, a vidimo kakve posljedice takav pristup ima u drugim zemljama bivše Jugoslavije.) Čini se da u njegovom poslu ima i zrno misionarstva. Kao rijetko koji regionalni političar, čovjek hoće da uradi nešto zato što smatra da je to njegov posao; da ostavi trag majstora iza sebe.

E kada takav jedan takav kompetentni mahalaš dođe u svoju prapostojbinu, u mjesto izuma mahalaškog ophođenja i svjetonazora, tu nailazi na mnogo jaču konkurenciju nego u Hrvatskoj. Da odmah kažemo, nema šanse da u BiH s tim folovima prođe kao što prolazi u svojoj domovini. (To što je službeno stranac dodatno mu umanjuje šanse.)

Da sada vidimo šta se konkretno desi kada se Milanović uplete u naše istinske probleme.

Ušao je u igru u momentu kada se raspravljalo o ustavnim promjenama i prvo rekao sljedeće: ONI (čitaj bošnjački političari) od svega prave cirkus. Onda je – čini se nevezano za pregovore o ustavu - govorio o Srebrenici kao zločinu sa elementima genocida i kako Srebrenica nije isto što i Jasenovac; misleći da je Jasenovac gori. Smeta mu što se Srbi nazivaju genocidnim narodom, što je također rađeno Hrvatima u Jugoslaviji od strane Srba. Pri tom je još rekao kako nisu svi genocidi isti i kako oni u Hrvatskoj ne misle da Vukovar nazovu genocidom.

Šta je Milanović ovakvim pristupom htio? Vjerovatno mu je nakana bila da utiša bošnjačku fokusiranost i fiksiranost na Srebrenicu i genocid. Što se samo po sebi, iz njegove perspektive, čini fer, posebno imajući u vidu da se taktički eksponirao iznoseći primjer Jasenovca gdje su glavni zločinci bili Hrvati. On jednostavno misli da kurentni bošnjački pristup kvari mogućnost dogovora i dostizanja ciljeva reprezentativnosti Hrvata s obzirom da se direktno pravi veza između današnjih politika i ubijanja Bošnjaka prije 25 godina.

Na spomenute Milanovićeve stavove o Srebrenici, reakcija je bila promptna i žestoka. Napali su ga zbog relativizacije zločina i zbog nepotrebnog i zlonamjernog upoređivanja različitih genocida. Odmah su ga povezali s Dodikom koji govori slične stvari. (Up'o Milanović u loše društvo!) Ta veza nije prikazana površnom – po pitanju obojice razočarano se konstatovalo kako su bili cool i građanski orijentisani sve dok nisu okrenuli ćurak; eto, obojica lijeve kozmopolite turned nacionalisti. (Dodikova transformacija se veže za Aprilski paket iz 2006. a Milanovićeva je recentna.) Suprotno prethodnom stavu, govori se i o Milanoviću koji je konačno pokazao svoje pravo lice; također kako se govori o Dodiku. (Bilo je još ljudi koji su ranije slično karakterisani. Za Vučića se, suprotno tome, kaže kako je vuk u janjećoj koži; ne smije se s njim pošto se on ranije pokazao četnikom.)

Najprije pitanje u vezi mahalanja: imaju li ovi Milanovićevi stavovi i stavovi njegovih kritičara zajedničkih karakteristika? Da, radi se o vrlo sličnoj matrici: njena glavna osobina je fokusiranost na drugoga. Razlika je u taktici: Milanović kao pokušava nešto da definiše i riješi a kada naiđe na otpor kaže: do Bošnjaka je. Bošnjački političari, po starom običaju, ne pokušavaju ništa nego već ZNAJU da su ovi drugi naopaki. Milanović ima jasan cilj pred sobom, kao i prepreke. Ovi drugi se samo brane. Dakle, pored prethodne sličnosti, radi se i o drukčijim elementima političkog mentaliteta. Opet, sve to ne utiče bitno na posljedice, tj. uvijek se završi krivljenjem i olajavanjem drugih. Tipično mahalaški.

Ipak – da pređemo na ozbiljne stvari – nije da Milanović u prethodnom smislu potpuno griješi; short-cut i neuko povezivanje današnjih rješenja i najveće bošnjačke ratne traume naravno da predstavlja prepreku u pregovaranju. Problem je u tome što Milanović ovu situaciju i stabilnost bošnjačke i bosanske pozicije vezano za Srebrenicu uopšte ne razumije. On ne daje uvjerljive razloge zašto bi bošnjački i bosanski političari, i da mogu, mijenjali svoj pristup. Zarad političkog dogovora? Ma hajte molim vas gospodine Milanoviću – Srebrenica je sveta i tako se mora tretirati. Ne može (polu)strani državnik, doći i tražiti od jedne nacionalne grupe da se trebaju drukčije odnositi prema sopstvenim svetinjama. Odnosno može, ali nikada ni jedna grupa svoje stavove po sličnim pitanjima nije promijenila zato što im je neko s vana rekao da tako treba i to zato što on ne može dostići svoje političke ciljeve. To mora biti urađeno unutar grupe – ako grupa nema takve kapacite, tu je kraj priče.

Da se sada vratimo na Milanovićevu optužbu prema Bošnjacima o pravljenju od svega cirkusa. Nešto u smislu: s njima se ne može. O ovome se, koliko sam vidio, niko od bošnjačkih dužnosnika nije očitovao. (Valjda ne misle kako je to problematična izjava, a možda se i slažu s Milanovićem.)

Iako Milanoviću možda izgleda kako su stvari koje Bošnjake i Bosance izbacuju iz cipela trivijalne istine, da najprije pogledamo postoji li nešto u vezi Hrvatske i Hrvata što je isto tako istinito, a što bi moglo izazvati jednak cirkus? Ima li primjera iz prošlosti?

Evo hrvatskih paralela predsjednikovim izjavama: Vukovar nije isto što i Dresden. To je malo razaranje provincijskog grada. U Dresdenu je ubijeno neuporedivo više ljudi, bacane su vatrene bombe, velika prijestolnica kulture potpuno je uništena. Ili, Dubrovnik nije isto što i Sarajevo. To je bezvezno bombardovanje u poređenju sa Sarajevom. Nemaju oni pojma šta znači bježati od snajpera ili skrivati se od granata.

Svakom Hrvatu ovakve bi se usporedbe učinile pogrešnim i pitali bi se zašto to susjedni političari potežu. Prosječan Hrvat, kao ni prosječan Bošnjak ili Bosanac, ne može gledati izvan konteksta svoje kulture i svetih mjesta i teško da ne bi mislio kako su ove priče gnusne i maliciozne. Jer, odakle Dresden u priči o Vukovaru? Upravo, odakle Jasenovac u priči o Srebrenici? Zaista izgleda tendenciozno i vještački. U najmanju ruku sumnjivo. Činjenica jeste da je u Dresdenu poginulo mnogo više ljudi, da su sprženi vatrenim bombama, te da je u tom smislu bilo strašnije – ali zašto upoređivati?

U Hrvatskoj, što je bitno istaći, nema ni razloga da bilo ko ovakve stvari iznosi; oni naprosto nemaju sličnih problema dogovaranja nacija. “Problem” Srba tamo više ne postoji, te nikoga ne uzrujava da li se pretjerano slavi Oluja ili prepatetično spominju Vukovar i Dubrovnik. To u takvom kontekstu niti ima smisla niti je oportuno. U BiH je očigledno da su stvari drukčije, ali upravo oni koji su većina u Hrvatskoj traže nešto o čemu uopšte trenutno ne razmišljaju niti osjećaju u svojoj zemlji.

Sve rečeno na ovu temu najviše se može povezati sa vrstama aktuelnih nacionalizama, odnosno sa različitim licima nacionalizama koja se pojavljuju u različitim momentima. Kod nas je trenutno na snazi famozni etnički nacionalizam (dakle, onaj ružni). Tu se najviše govori o očuvanju grupe i teritorije, ma kako da se takvi stavovi znaju maskirati u moderne političke ideje. U Hrvatskoj, pošto su davno ostavili iza sebe slične probleme kao što su naši, te stoga ne osjećaju ugroženost i opasnost, radi se o ljepšoj varijanti, onoj koja više govori o velikim idejama političke moderne – građanskom nacionalizmu. Iako načelno možemo prihvatiti postojanje ove dvije kategorije, u izučavanju nacionalizma napuštena je ideja da su ova dva njegova lica sukcesivna i vezana za nivo kulture specifične grupe. (Radilo se, po velikoj teoretičarki nacionalizma i kreatorki sintagme “liberalni nacionalizam” Yael Tamir, o patronizirajućoj zapadnjačkoj koncepciji koja je civilizovanom Zapadu suprotstavljala primitivni Istok.) Nije to dakle pitanje razlike u kulturama (implicitno prisutno u Milanovićevoj priči) nego je pitanje situacija i momenata u kojima su se grupe, kao osnovne jedinice razmatranja, našle. Hrvati jednostavno nemaju sličnih međugrupnih problema, a nalazili su se u istom registru kao mi ovdje kada su ih imali. Nije zgoreg reći da je, po Yael Tamir, taj proces reverzibilan i generalno nestabilan: u Njemačkoj se, npr., na mala vrata vraća etnički nacionalizam poslije faze građanskog zbog krize sa izbjeglicama i neprihvatanja novih prilika od strane neprivilegovanih plavokosih Nijemaca.

Vezano za prethodno razmatranje a konkretno o povlačenju pitanja Srebrenice, tu postoji još nešto: radi se o dosegu i području uticaja svetih mjesta i događaja. Izraelski filozof Avishai Margalit je u knjizi Kompromis i truli kompromisi govorio o ograničavanju područja i dosega svetih mjesta i u tom smislu povećavanju mogućnosti dogovora. To u nekom širem smislu korespondira sa Milanovićevom pričom. Ali to je cilj koji također treba proizaći kao rezultat dogovora u okviru bošnjačke i bosanske nacije. Naravno, možda se može sa strane s pijetetom potaći – ali nikako ne na ovaj Milanovićev način. Postoji prirodna kontratendencija ograničavanju područja uticaja svetih mjesta i događaja – ona velikog širenja uticaja.

Ako Milanović već govori o Jevrejima i holokaustu, trebao bi znati da je veliki broj istaknutih jevrejskih istraživača genocida bio protiv toga da se zločin nad Jermenima nazove genocidom; ne zato što su to istraživači zaključili provodeći rigorozan akademski postupak nego zbog opasnosti koju to nosi po holokaust – holokaust ne bi ostao jedini i najbitniji, imao bi konkurenciju (Charni). U tom smislu nije pametno upoređivati Srebrenicu s Jasenovcem. Bez obzira na paraakademske razloge spomenutih stavova izraelskih istraživača, veoma je jasna politička i ljudska dimenzija takvog ponašanja. E isti je problem sa Milanovićevim poređenjem s Jasenovcem – ono problematizira unikatnost patnje koju su doživjeli Bošnjaci a to nikako nije dobar put pošto izaziva odbrambene reakcije koje ozbiljno šire područje uticaja svetog događaja. Milanović je dobio potpuno suprotan efekat od željenog.

Na ovu temu postoji još nešto što je, čini mi se, karakteristično za jevrejsku situaciju i holokaust. Često se u javnim istupima može naći insitiranje na prepoznavanju najava negiranja genocida. Govori se o tome kako, zbog raznih negativnih iskustava, Jevreji prepoznaju tu nakanu u začetku (koji ne mora biti otvoreno negiranje) i kako ne dopuštaju da se tako nešto dalje razvija. Prvo što se ovdje da uvidjeti: u ovoj raboti su oni što govore o nakani negiranja genocida jedine sudije takvih radnji. Ponovo da kažem: ne može neko drugi, sa strane, uspješno argumentovati protiv takvih namjera. To mora doći iznutra. U tom smislu, Milanović nema nikakve šanse da se izvuče prav iz ove situacije i da dobije ono po šta je krenuo. Ako ćemo ići korak dalje, čak ni svi Bošnjaci ne mogu na jednak način učestvovati u ovakvim raspravama. Jedina grupacija koja ima izvorno pravo da se određuje po ovim pitanjima su ljudi iz Srebrenice odnosno srebreničke lokalne organizacije. Oni su nulta tačka i stoga mogu zahtijevati kako da se ostatak Bošnjaka, Bosanaca ili drugih odnose prema genocidu. Ipak, tu stvari nisu jednosmjerne jer je srebrenička grupacija pod uticajem šire nacije čiji je dio i politike koja tematizuje genocid po svojim aršinima. (Ove druge grupe imaju određeno pravo na ovo pošto Tragediju vide kao ultimativni primjer i urnek rata; drugim riječima – da su okolnosti bile drukčije – to bi se desilo svim Bošnjacima ili Bosancima.) Upravo je ta dinamika unutargrupnih relacija ono što određuje konačni stav bošnjačke i bosanske grupe o genocidu, a ne Milanoviće usporedbe. Možda je u tom poslu – ako neko u okviru grupe želi pomoći dostizanje međunacionalnog dogovora – bitnije podržati direktno ugrožene srebreničke grupacije da se čuju i da se ostvare. Možda bi se na taj način drukčije i izvornije artikulisao i opšti nacionalni stav.

Autor: Faris Čengić, Prometej.ba