U Bosni i Hercegovini je krenula sezona sastavljanja vlada koja nekad potraje i do sljedećeg izbornog ciklusa. U toj matematici imamo tri nepoznanice od koje su dvije, manje više, riješene, a treću još čekamo. Pojednostavljeno rečeno, u srpskom korpusu pobijedio je SNSD Milorada Dodika sa svojim starim i novim koalicijskim partnerima, a u hrvatskom korpusu HDZ, odnosno njihov politički NGO, Hrvatski narodni sabor. U bošnjačkom korpusu koji je politički pluralniji od ova dva ranije spomenuta, dva bloka su manje više izjednačena. Jedan čine SDA i DF, a drugi tzv. sarajevska trojka SDP, Narod i pravda (NiP) i Naša stranka (NS). Međutim, ta dva bloka nisu fiksirana ni homogena. Pogotovo ovaj drugi. Već tjednima se kroz aktivnu medijsku kampanju SDA-DF medija SDP želi privesti na stranu bošnjačkog bloka koji se predstavlja kao građanski. U tome im pomaže i dio visokorangiranog članstva SDP-a koji je za razliku od stranke u otvorenoj koaliciji sa SDA-DF blokom poput, primjerice, Vojina Mijatovića, bivšeg SNSD-ovca, sada SDP-ovca koji je u izborima za predsjedništvo otvoreno podržao Željka Komšića, umjesto svog partijskog kandidata Denisa Bećirovića.

Tako je kampanja sabotaže nastojanja sarajevske trojke da sastavi federalnu i državnu vlast bez SDA-DF bloka ovoga tjedna došla i do Mostara. Tamošnji SDA je na gradskom vijeću predložio da se u svim ustanovama u vlasništvu grada (gradskoj upravi i gradskim poduzećima, ali i školama i kulturnim institucijama) ističu isključivo državni simboli. Naoko banalan prijedlog. Ali u gradu kao što je Mostar, vrag je u detaljima. A detalji su “isključivo državni simboli” i u “svim ustanovama u vlasništvu grada”. Dio gradskih institucija u poslijeratnom vremenu su postale i kulturne institucije hrvatskog naroda u BiH, poput, primjerice Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača ili HNK-a Mostar. Autoru ovog članka bi sigurno bilo draže da mostarske kulturne institucije nisu u imenu nacionalne, ali nažalost, ta je povijesna epizoda prokockana, a zvala se Jugoslavija. Istovremeno, najmanji narod u tronacionalnoj državi ima pravo na svoje kulturne institucije, kao što ih imaju Talijani u Puli, Srbi u Vukovaru, Mađari u Subotici, ili ako hoćemo ići geografski malo dalje, ali i politički bliže ovom slučaju: Flamanci u Bruxellesu, Katalonci u Barceloni. Da budemo potpuno jasni, u kulturnim institucijama “s hrvatskim predznakom” uvijek stoji državna zastava Bosne i Hercegovine (što nije slučaj u Republici Srpskoj), a uz nju ide i neslužbena zastava hrvatskog naroda u BiH, odnosno nekadašnja zastava Hrvatske Zajednice Herceg Bosne. Jasno je da ta zastava Bošnjacima u Mostaru izaziva, u najmanju ruku, nelagodu jer je značajan broj njih pod tom zastavom prognan, maltretiran, utamničen i(li) mučen u logorima HVO-a. Međutim, taj problem se ne rješava jednostranim skidanjem nacionalnih simbola, nego sustavnom izgradnjom političke, socijalne i kulturne infrastrukture za pomirenje što se u ovoj državi nije dogodila od završetka rata.

Prijedlog “Odluke o isticanju obilježja na i unutar objekata gradske uprave, javnih poduzeća i ustanova u vlasništvu Grada Mostara”, zapravo je trebala biti odluka o zabrani isticanja nacionalnih simbola hrvatskog naroda ispred i u kulturnim institucijama u Mostaru. Drugim riječima, čista politička provokacija koja bi doprinijela daljnjem produbljivanju razdora između Bošnjaka i Hrvata koji je svakim danom sve veći u ovo postizborno vrijeme. Međutim, ova provokacija SDA nije bila namijenjena njihovim koalicijskim partnerima iz HDZ-a, nego je namještana kao ofsajd zamka za građansku i multietničku opoziciju u Gradskom vijeću Mostara koja je nakon zadnjih izbora spala na dva slova: NS, odnosno Naša stranka. Gradska vijećnica i članica Naše stranke, Boška Ćavar, glasala je suzdržano o prijedlogu SDA-DF. Da je glasala za kao njena stranačka kolegica Irma Baralija, iz HNK Mostar i ispred HD Herceg Stjepan Kosača bi se uklonile zastave hrvatskog naroda u BiH. Svjesna političkih i društvenih reperkusija te odluke, Ćavar je odlučila biti suzdržana.

Ubrzo je Boška Ćavar u bošnjačkim medijima i među gradskim vijećnicima (nikog drugog doli građanskog i multietničkog SDP-a!) proskribirana kao HDZ-ova igračica s klupe, iako je svoju političku karijeru, a i glasačku podršku izgradila na građanskom aktivizmu protiv razornih prostornih politika i korupcije HDZ-a BiH u Mostaru. Naša stranka je ubrzo reagirala priopćenjem u kojem se ogradila od odluke svoje gradske vijećnice i njen slučaj poslala na stranački disciplinski postupak. Da nisu to učinili, sarajevski mediji bi ih sahranili, a SDP-ovi “disidenti” bi dobili potvrdu svog argumenta da treba ići u koaliciju sa SDA-a jer su Naša stranka i Narod i pravda, zapravo izdajice.

Nekoliko je poruka ove priče. Prva i općenita: politika je umijeće bavljenja simbolima. Ako želite izazvati emocionalne reakcije masa i vijest od dva dana trajanja, bavite se simbolima, a ne pravim problemima tih masa poput nefunkcionalnog zdravstvenog sustava, loše infrastrukture, malih plaća i slično. Druga i specifična: svi Hrvati u Hercegovini su zapravo HDZ-ovci i nacionalisti. A ako i nisu na prvu, onda ih treba namamiti u zamku i razotkriti. Drugim riječima, jedini dobri Hrvati su oni koji lojalno i bespogovorno slijede SDA-ovske politike i scenarije koji guraju Bosnu i Hercegovinu u propast. Dakle – Željko Komšić! Treća i dnevnopolitička poruka je: SDA i DF su spremni na sve da ostanu na vlasti!

Mario Kikaš, Bilten.org