Za našu generaciju ovdje se ne radi o krivnji, ali radi se o odgovornosti

Dana 8. svibnja 1945. njemačka je vojska bezuvjetno kapitulirala. Time je završilo besmisleno umiranje milijuna vojnika, nebrojenih žena i djece i barbarsko ubijanje tzv. „niže rase“, kako su nacionalsocijalisti rado iz svoje perspektive označavali tobože manje vrijedne oblike života. Dakle uskoro slavimo 70 godina od završetka rata. U desetljećima nakon rata odigrao se proces prerađivanja prošlosti, kakav se u takvom intenzitetu dotada nikad nije dogodio u povijesti. No to ne znači, da se taj proces odvijao bez zapreka. Mnogo je primjera, koji ukazuju, da su zločinci ostali neprocesuirani i da su čak mogli napraviti zapažene karijere. Neki od njih su kasnije privedeni pred odgovornost – prekasno – i zbog svoje dobi jedva da su se još bojali posljedica. Ipak je ovaj proces prerađivanja pamćenja postigao da se u većem dijelu stanovništva ukorijeni svijest o odgovornosti, koja govori da je potrebna borba protiv zaborava nacionalsocijalističkih zločina i da se moramo brinuti za to da spriječimo ponavljanje ovakvih zločina. Ova odgovornost mora se posvijestiti i budućim generacijama. Ne radi se tu o krivnji. Nekakvu kolektivnu krivnju treba načelno odbiti. Djeca i unuci zločinaca ne nose krivnju. Moja generacija također nije kriva. Pa ipak zbog toga nemamo manju odgovornost da čuvamo pamćenje.

Pa ipak genocid nad Židovima, Romima, Sintima, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima i mnogim drugim od strane nacionalsocijalista progonjenim ljudima nije jedini počinjeni genocid u povijesti čovječanstva. Takvi su se zločini dešavali i prije i poslije Drugog svjetskog rata. Jedan takav – jedan od premalo tematiziranih genocida – je genocid nad Armencima 1915/1916. Nakon što je oslabljeno Osmansko Carstvo pretrpjelo niz poraza u Prvom svjetskom ratu, između ostalog i u okršajima protiv Ruskog Carstva, osmanlijsko je vodstvo posumnjalo u lojalnost svojih armenskih podanika. Dok su ruske carske trupe napredovale, i neki su se Armenci borili na strani cara, u nadi da će njegova pobjeda donijeti i armensku nezavisnost. To je Osmansko Carstvo uzelo kao povod za postupak protiv Armenaca (također i protiv žena i djece). Ipak je genocid koji je nakon toga slijedio zapravo bio rezultat jednog već desetljećima rastućeg konflikta između dviju etničkih grupa, koji se hranio mržnjom i prevlašću nacionalističkog razmišljanja.

Službeno je osmanlijsko vodstvo željelo Armence preseliti, ipak nema nikakvih dokaza da su poduzete mjere za planirano novo preseljenje u drugim područjima. Deportacije su svuda slijedile isti obrazac: najprije je uhapšena i deportirana vodeća elita (političko, kulturno i religijsko vodstvo), a zatim i ostali muškarci, žene i djeca. Oduzet im je posjed, poslani su na marševe smrti i pobijeni. Broj žrtava je teško odrediti dijelom zbog još neobjavljenih dokumenata, dijelom zbog nedostatka evidencije. Rezultati dosadašnjih istraživanja sugeriraju da se radi o približno milijun žrtava. Nažalost, još uvijek ima nacija, koje genocid nad Armencima nisu ocijenili kao genocid prema UN-ovoj Konvenciji o genocidu iz 1948, među njima i Turska, Njemačka, Austrija i Izrael. Čak ako i postoje postupci priznavanja tog zločina u ovim državama, eksplicitno se izbjegava riječ „genocid“.

Tursko društvo je po tom pitanju ispred svog političkog vodstva. Sve je više Turaka, koji se zalažu za prerađivanje ovog mračnog dijela vlastite povijesti, koji se bore protiv poricanja genocida i koji se zalažu za novo razumijevanje između Turaka i Armenaca. Ni kod njih se ne radi o pitanju krivnje, nego o preuzimanju odgovornosti protiv potiskivanja, zaborava i poricanja. No, načelno se priznavanje genocida nad Armencima mora dogoditi.

Dodatak

Dana 24. travnja je međunarodni spomendan žrtava genocida nad Armencima – ukoliko se ovaj zločin ponovno ne bude nijekao i ne priznavao kao genocid. Upravo u ovoj godini bi se trebalo baviti s tom temom, jer je 24. travnja 2015. stogodišnjica. „Četrdeset dana Musa Dagha“ Franza Werfela (op.prev. više o tome romanu u jednom od idućih tekstova) nudi jednu literarnu mogućnost za takvo nešto.

Autor: N. Holzhauser

S njemačkog preveo: Marijan Oršolić